Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

Mon, June 30, 2014 - 3:34:30

U lipnju već šestu godinu zaredom omiljeno odredište bilogorskih planinara su bosanskohercegovačke planine. Dosad smo obišli Prenj, Vranicu, Cincar, Bjelašnicu i piramide kod Visokog, a ove godine izbor je pao na Visočicu.

Za Visočicu je netko zapisao da je prirodna granica Bosne i Hercegovine. Neki se nisu složili s tim, ali su se ipak svi složili da je ona jedna od najljepših bosanskohercegovačkih planina. Pretpostavlja se da je ime dobila po mnogobrojnim visokim vrhovima, a najznačajniji su Džamija (1967 m), Veliki Ljeljen (1963 m), Vito (1960 m) te Subar (1820 m). Visočica je sa istočne strane odvojena od Treskavice rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada od Prenja rijekom Neretvom, a sa zapada i sjevera od Bjelašnice kanjonom rijeke Rakitnice. Sredinom planine izdiže se greben Ljeljen koji dijeli planinu na sjeverni viši dio koji čine pašnjaci na nadmorskoj visini 1300-1400 m i južni niži dio obrastao šumom.

Smjer pružanja grebena je sjeverozapad-jugoistok, a u njemu je i najviši vrh Džamija (1967 m) te nešto niži Veliki Ljeljen (1963 m) i Mali Ljeljen (1860 m). Nekada je na Visočici bilo mnogo ovčara, ovaca torova kojih je danas veoma malo. I pored toga, za razliku od drugih planina ovdje je ljetno stočarstvo sačuvano u svom izvornom obliku. Ovdje se mogu nabaviti najukusniji mlječni proizvodi i osjetiti široka gorštačka duša. Da su ovi krajevi naseljavani i stotinama godina unazad svjedoče brojne nekropole s stećcima.

Na obroncima planine nalaze se tipična planinska sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi, Sinanovići, Bjelimići ….. . Visočica se ne može pohvaliti bogatstvom voda i jakih izvora ali vode u njima nikad ne presuše.

Devetnaest planinara HPD “Bilogora” i osam planinara PK Hrvarskog liječničkog zbora posjetilo je najviši vrh Džamiju i vrh Vito koji je dio veličastvenog grebena. Smjestili smo se na Igmanu u planinarskom domu “Brezovača” kod naših prijatelja iz PSD “Brezovača” Hadžići. Prijateljstvo bilogorskih planinara i planinara iz Hadžića traje od 2012. godine i zajedničkog planinarenja na Cincaru. Od tada smo izmjenili međusobne susrete da su oni ugostili nas na Bjelašnici, a mi njih u travnju na ovogodišnjem “Proljeću na Bilogori”. Rano ujutro u šest sati autobus nas je zajedno sa domaćim planinarima prebacio tridesetak kilometara do sela Ozimine koje je na 1250 metara nadmorske visine. Tu nam je glavni vodič Nihad Čiko, čovjek prepun znanja i ljubavi za ovdašnje planine, poželio dobrodošlicu na planinu Visočicu. Staza je od Ozimina vodila preko sela Đulbašića, a u tom dijelu pažnju su nam privukla dva velika nišana (nadgrobna spomenika), međusobnog rastojanja tridesetak koraka, iz perioda turske vladavine. Prema narodnom predanju upravo toliko je bilo potrebno smrtno ranjenom junaku da prijeđe ovu razdaljinu dok nije pao mrtav. Prolaskom sela put nas vodi preko livada, a kasnije kroz šumu sve do ćistine na kojoj se nalazi česma Očkovica (1541 m). Tu smo sreli vrijednog stočara iz obližnjeg sela Bobovica kako napasa svoje stado ovaca.

Ispričao nam je kako se svaki dan penje sa ovcama u potrazi za ispašom pod obližnje vrhove. Vrlo brzo hodajući uz brdo ušli smo u prirodni amfiteatar kojeg čine litice vrhova Subar, Vito, Veliko brdo i Drstva. U njemu se nakon topljenja snijega formiraju četiri jezera od kojih je u ovom periodu ostalo samo Veliko jezero na 1660 m.

Izlazak iz amfiteatra počeo je dijagonalnim usponom travnatom padinom na fascinantni greben, zasigurno jedan od najljepših grebena u Bosni i Hercegovini, koji spaja vrhove Drstvu,Veliko brdo i Vito.

Greben nas je, nakon tri sata hoda otpočetka, doveo do Vita (1960 m) našeg prvog planiranog vrha. Vito je vjerovatno dobio ime po grebenu vitkog i elegantnog izgleda. Sa njega se pruža pogled na centralni masiv Visočice, kanjon Rakitnice, Lukomir i ostala zabjelašnička sela.

Od vrha smo nastavili nizbrdo na jug pa zatim preko Parića (1941 m) i Ploče izlazimo na visoravan Jezera (1700 m). Na tom se prostoru nalazi velika skupina stećaka raznih oblika (ploče, sanduci, sljemenjaci) bogato ukrašenih ornamentima. Od stećaka na Jezerima nastavljamo preko travnate visoravni na čijem kraju započinje jaki uspon. Usponom kroz

ljuti hercegovački krš izlazimo na greben te nakon 15-tak minuta ,nakon sedam sati , izlazimo na Džamiju, najviši vrh Visočice. Vrh je po narodnom predanju dobio ime po tome što su nekada stočari svake godine krajem ljeta na vrhu zidali od kriški sira đžamijsku munaru u znak zahvalnosti za mnogobrojne bujne pašnjake koje im je pružila planina Visočica. Sa vrha se kao na dlanu vide sve okolne planine : Bjelašnica, Bitovnja, Treskavica, Lelija, Zelengora, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša i Vranica. Dobro vrijeme i raspoloženje omogučilo nam je da dugo ostanemo na vrhu te tek nakon obilnog fotografiranja okolnih ljepota i zajedničkog fotografiranja krenemo nazad. U povratku nazad, koji je trajao pet sati, vratili smo se do visoravni Jezera i dalje preko Bojadžinog dola do Polica (nekropole stećaka) na makadamsku cestu. Hodajući makadamom u jednom trenutku izašavši na prijevoj imali smo izuzetan pogled na vrh Puzim (1776 m),jedan od najmarkantnijih vrhova koji je izdvojen od ostalog dijela Visočice.

Puzim privlači pažnju svojim izazovnim grebenom te ušiljenim vrhovima i tornjićima, a njegova stijena posebno je zanimljiva penjačima. Makadam nas je nakon 12 sati i prohodanih više od 1500 metara visinske razlike doveo do sela Sinanovića u kojem je čekao autobus.

Tekst i fotografije:
Željko Vinković