Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

Mon, June 30, 2025 - 2:05:27

Autor: Ivan Horvat

Uzmi osam entuzijasta, dva auta, jednu slovensku planinu, malo sunca, malo vjetra, malo znoja i puno smijeha – i eto ti recepta za savršen planinarski izlet! Tako je izgledao naš pohod na Veliku Raduhu, najviši vrh istoimenog pogorja koje se strmo uzdiže istočno od Robanovega kota u Sloveniji.

Službene stranice Planinske zveze Slovenije kažu da Velika Raduha, sa svojih 2062 metra, nudi spektakularan pogled na Kamniško-Savinjske Alpe, Olševo, Peco, Uršlju goru i mnoge druge vrhove u dolini rijeke Savinje. Hajde da vidimo!
Već od samog početka nije sve bilo baš idilično – krenuli smo iz Bjelovara mrtvi umorni. Doslovno. Gotovo nitko od nas nije se naspavao kako treba. Ja sam, kao organizator, proveo noć u stresu razmišljajući o svakom mogućem scenariju (uključujući i invaziju divokoza). Sunčica i Dražen su večer prije stigli s mora – s plaže ravno na planinu, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Dino je također rekao da se nije naspavao, a ni ostali nisu izgledali kao da su spremni za alpsku ekspediciju. Kad malo bolje razmislim, pravo je čudo što smo uopće odradili ovaj izlet. Ali jesmo. I to kako!

Startali smo kod Koče na Loki pod Raduho, svi zajedno puni entuzijazma (iako s podočnjacima). Prva dionica vodila nas je do vrha Lanež, gdje smo uživali u prvim ozbiljnijim pogledima i laganom zagrijavanju za ono što nas čeka. Nakon Laneža, Željko Pranjić se odvojio od grupe – zbog bolova u nozi odlučio je ići južnom stranom oko Male Raduhe, direktno prema vrhu Velike Raduhe, a zatim se spustiti do Koče na Loki gdje nas je kasnije i dočekao.

Mi ostali smo nastavili sjevernom stranom oko Male Raduhe, do križanja na kojem smo skrenuli prema Koči na Grohotu. Tamo smo napravili kratku pauzu za okrjepu – jer, kako kaže stara planinarska: "Bez goriva nema ni pogona." A goriva je bilo – Slavica je priredila izvrsne biskvit kolače koji su nam sjeli k'o budali šamar. Dino je tu iskoristio priliku da na klupi odradi i kratki "power nap" – taman toliko da se resetira i vrati u pogon, kao da je bio na punjaču.

Nakon Grohota, krenuli smo prema vrhu preko osiguranog planinarskog puta – tzv. via ferrata A kategorije. Iako "A" zvuči bezazleno, stijene su bile ozbiljne, a mi ozbiljno motivirani. „Vodič, koliko još do gore?“, čujem usklike iza sebe svakih 10-ak do 15-ak minuta. „Još malo!“, odgovaram i brzo bježim dalje naprijed da slučajno nitko ne bi vidio kako mi nos raste sve dulji i dulji. Izdržali su oni sve to, i ja skupa s njima. Na vrhu – spektakl! Pogled za pamćenje, sunce koje prži, i ptice koje su nas dočekale kao stare znance. Nisu bile sramežljive – čim su nanjušile krekere i kruh, počele su izvoditi akrobacije u zraku koje bi i Red Bull sponzorirao.

Spust je bio... recimo to ovako: izazovan. Umorne noge, uska staza, kamenje koje se kotrlja, i mi koji se kotrljamo s njim. Ali zadnji dio – mekana livada pred Kočom na Loki – bio je kao hodanje po oblaku. Ili po tepihu. Ili po oblaku koji je sjeo na tepih.

Inače, inicijalni plan bio je u sklopu spusta još malo zaokružiti te obići i Snežnu jamu, poznatu ledenu špilju u blizini. Međutim, špilja je još uvijek zatvorena zbog sigurnosnih razloga, nakon nesreće koja se dogodila prije nekoliko godina. Stoga ideju o obilasku Snežne jame ostavljamo za neku drugu priliku.

U domu nas je dočekala domaćica Monika – legenda! Poslužila nas je ciganskim gulašom, štruklima od borovnice i štrudlom od jabuke, a mi smo naučili da štrukli ne moraju biti pečeni da bi bili božanstveni. Tko bi rekao da se planinarenje može završiti gastro-otkrićem?

No, je li ovdje zaista kraj? Mislim da nije. Još ćemo se mi vratiti – ako ne zbog jame, onda zbog obećanja koje smo dali Moniki. A i zbog štrukli. I pogleda. I ptica. I svega. Jer neki izleti nisu samo izleti – oni su priče koje se prepričavaju, uspomene koje se zauvijek pamte i obećanja koja se jednostavno moraju ispuniti.

Osmero entuzijasta: Ivan Horvat (organizator), Željko Pranjić (vodič), Hrvoje Gambiroža, Dino Zorić, Dražen Lovrić, Sunčica Lovrić, Mihaela Mateković, Slavica Zelić.

Slika 1. Auti parkirani, mi nalickani i spremni



Slika 2. Već nakon nekoliko minuta, približavamo se Koči na Loki pod Raduho. A vidi tek sve ovo oko nas.



Slika 3. Ni pogled iza nas nije za baciti. A nismo još ni ušli na stazu.



Slika 4. Prva skupna fotka. Check. Zastava. Check. Možemo krenuti.



Slika 5. Prva dionica puta je preko prostrane zelene livade s prekrasnim pogledima prema koči ispod nas i planinama u daljini.



Slika 6. Prva točka današnje staze. Vrh Lanež (1925 m) i pogled na Malu Raduhu (2029 m) podno koje ćemo uskoro proći da bi došli do Koče na Grohotu.



Slika 7. Prošli smo podno Male Raduhe i stigli do Koče na Grohotu. Okrjepa uz domaće kolače i hladni radler.



Slika 8. Kacige na glavi, štapovi u ruksacima, odmor na kamenu. To znači samo jedno - ulaz na zelo zahtevnu pot koja vodi do vrha Velika Raduha.



Slika 9. Ovakvi pogledi prate nas dok se uspinjemo po sjevernoj stijeni Raduhe.



Slika 10. I ovakvi...



Slika 11. I ovakvi...



Slika 12. I ovakvi.



Slika 13. Nakon napornog uspona, konačno stižemo na vrh Velika Raduha (2062 m). Kakav odličan feeling!



Slika 14. Da i bogovima pokažemo da smo mi HPD Bilogora Bjelovar!



Slika 15. Vrijeme je za odmor, klopu i fotkanje - zasluženo uživanje na vrhu prije nego što se spustimo do Koče na Loki gdje nas čeka Željko.



Slika 16. Spust je bio naporan i bez odveć fotkanja, ali zato nakon spusta - domaći štrukli s borovnicom. Mmmm...