Sun, June 07, 2009 - 10:52:07
Dubravko Biško opisuje iskustvo pješačenja na Virovitičke susrete planinara 29. - 31. svibnja 2009. kada se jedanaestero planinara HPD Bilogora otputilo na pješački pohod preko Bilogore (od Luga do Virovitice).
Ponovo je subota. Ovih sedam dana od pohoda u Viroviticu ne da mi je proletjelo…
Još me lagano boljucka lijevi gležanj. Malo sam ga iskrenuo. Tamo negdje… na spustu prema „devetki“.
A za sve je kriva Kukavica. I 1. županijska biciklijada 2004. I Gaga koji ju je organizirao. I Nives Celzijus koja se bezuspješno trudila zabaviti raju. I Đuro koji me nagovorio da tamo odemo pješice. Ajme, još se sjećam kišurine koja nas je prala na tom pohodu.
Onda smo počeli odlaziti na Virovitičke susrete planinara. E, tu sam si sam kriv. Vrag me tjer'o da spomenem pješačenje u Kukavicu. A kada je Đuro pred Virovitičanima izjavio da „možemo mi i do Virovitice“, ja naivac prihvatio. Pravo mi budi.
I tako Đuro i ja krenusmo 2007. na Virovitičke susrete. Završili smo pred Vukosavljevicom. Tamo nas je jedan dobri čovjek kombijem – pokretnom trgovinom pokupio i odbacio u VT. Ima tu u mom životu nešto sudbinski. Ne u pokretnoj trgovini, u Vukosavljevici…
Godinu kasnije Đuro, Željko i Tapil kreću put Virovitičkih susreta. Ne završavaju u Vukosavljevici, dolaze puno dalje.
------ o ------
Subota je, 30. svibnja 2009. godine. Tri sata ujutro. Lug. Jedanaestero nas je. Denis, Đuro, Elizabeta, Erwin, Neno, Nino, Tapil, Tomo, Tomislav, Željko i ja. Krećemo put Virovitičkih ribnjaka na Virovitičke susrete planinara 2009. Dan prije ušao sam u pedesetu. Kažu da godine donose mudrost. Zar?
Brzo grabimo uz Lug i dižemo se u Prokljuvane na asfalt. Izbjegavamo rosu nepokošenih livada. Lani je to ekipi stvorilo dosta problema. Rosa promoči obuću, onda ne valja… Oboružani smo najlonskim vrećicama. Planiramo ih na rosnim dionicama navlačiti preko cipela. Sa sobom za probu nosim neku vrstu poklopaca za cipele, u stvari odrezao sam gornji dio starih gumenih čizama. Zalijepi se powertejpom na gojze i štiti ih od rose. Pokazalo se dosta dobro, treba još malo doraditi…
Iz Prokljuvana nastavljamo asfaltom do Gornjeg Tomaša. Zatim makadamom, uz plantažu lješnjaka, stižemo u Malu Ciglenu. Tu oko 4.30 počinje kiša. Ne prejaka, taman dovoljna da nas smoči ako se ne zaštitimo.
Nešto iza pet sati dolazimo u Orovačke vinograde. Iz jedne od vikendica dopire muzika. Dečki nešto slave. Pitamo ih za put prema Zenici, no oni nas, opijeni svježinom praskozorja, baš i ne doživljavaju.
Nastavljamo dalje. Veselo nas pozdravljaju Lady, Cezar, Alka, Asta i Lara - pseća ekipa pored koje morate proći želite li nastaviti put Pohajdinog bunara. Kiša prestaje i u 5.45 smo na bunaru. Tu je odmor i doručak.
Napuštamo sigurnost Pohajdinog bunara. Da bismo došli na Kašljevačke vinograde moramo proći zaraštenim šumskim vlakama. Ajoj, to je bila džungla. Podsjeti me na probijanje kroz „pojajnu kleku“ prošlog ljeta na Vaganskom. Samo što agacija puno više bode. Mokri smo do…
Dolazak do trešanja u Kašljevačkim vinogradima naglo nam popravlja raspoloženje. Kratko zastajemo i pomalo musavi dalje preko Ravneša idemo put Pupelice. Na tom potezu sve je kao prije 50 godina.
U Pupelici smo u 8.00 sati. Stajemo pred trgovinom i izazivamo čuđenje mještana („…pa koji vas vrag tjera…“). Tu padaju i prve pive.
Skidam majicu i na njoj nalazim prekrasan veliki primjerak krpelja. Bit će da je alfa-mužjak. Emotivno se vežem za njega i pažljivo ga ostavljam u travi. Nek' živi…
Nailaze dva dimnjačara. Dvostruka sreća, hvatamo se za gumbe. Premda nije nužno, pitamo iz za put prema Ribnjačkoj. Recimo da su nam objasnili.
Nezadrživo napredujemo, raspoloženje je odlično. Neno najavljuje da će nas u Ribnjačkoj dočekati ekipa HTV-a, napravit će prilog. Inače, zahvaljujući Neni, naš pohod je dan ranije najavila „Terezija“. U Ribnjačkoj smo oko 10.00 sati i na križanju prema Bedeničkoj čekamo TV ekipu. Željko, Neno i Đuro pričaju o pohodu. Pokušavamo Elizabetu, kao jedinu damu u grupi, nagovoriti na priču. Nevoljko pristaje. Sve vrijeme dok se oni „bore“ s medijima, ja koristim za odmor. Sjedim na rancu, opuštam mišiće, jedem svoj prvi sendvič i razmišljam kako mi je televizija stvarno korisna stvar u životu …
Napredujemo brže od planiranog. Srećom, imam signal mobitela pa mogu našem Tihomilu reći da požuri na dogovoreni susret u Bačkovici. S njim je ranije dogovoreno da nas tamo dočeka (konačno, to je njegovo područje, nema smisla da mu sami vršljamo po dnevnom boravku). Jednostavno smo proletjeli kroz Bedeničku, kod table Bačkovica napravili „milenijsku“ fotku i u 11.20 se susreli s Tihomilom pred Čađavacem. Tihomil nas navodi na kraticu prema Brzaji, a onda brza put paviljona u Brzaji postaviti „logistiku“.
Na Brzaji smo u 12.40. To je oko dvije trećine puta. Odmaramo se u paviljonu. To je u stvari prekrasna velika sjenica zanimljivo izvedenog krova, s postavljenim masivnim stolovima i klupama te uređenim ložištem koje vapi za laganom rotacijom jednog vunenog travojeda. U blizini je potok idealan za hlađenje „logistike“. Zaključujemo da je mjesto idealno kao baza za naredni „pohod“. Počinje proljetna kiša koja prelazi u lagano rominjanje. Borimo se s Karlovačkim, presvlačimo, jedemo, dopunjavamo zalihu vode te u 13.30 rastajemo s Tihomilom nakon što nam je otvorio ogradu za ulazak u lovište Brzaja. Priliku da se s Tihomilom vrati u grad nije nitko htio iskoristiti.
Dalje ćemo uglavnom ići makadamom kroz šumu. Zanimljivo, tamo je makadam dosta ugodna podloga za hodanje. Lomljeni kamen utisnut je u tlo, više podsjeća na dobro ugaženu zemlju. Samo mjestimice ima grubog tucanika koji je neugodan za stopala. Malo smanjujemo tempo. Denisu počinju problemi s koljenom, Neni sa stopalima.
Putem s lijeve strane uočavam dva sporedna šumska puta, mjesta mog prvog i drugog zaj...ba od prije dvije godine (a lijepo kažu „leve iti ne“). U 15.00 sati dolazimo do rampe i izlazimo na lokalni put kojim se iz Sibenika može za Vukosavljevicu.
Cijelo vrijeme lagano rominja kišica. Ne smeta, dapače osvježava. Nastavljamo put Grokanića groba. Zbijamo šale jer je netko izvalio „Krokanića“ pa radimo izvedenice. Predio je pun prekrasnih strmih jaruga koje se pojave gotovo niotkuda. Ne znam zašto, ali prelijepe su mi te bilogorske jaruge.
Već neko vrijeme nas mobitelom pokušavaju dobiti Nikolina i Cug. Veza ne ide, ili mi čujemo njih – ne oni nas, ili obrnuto. Htjeli bi nas negdje presresti putem, donijeti malo logistike…
U 16.00 smo na Grokanića grobu. Zadovoljan sam, na mjestu sam koje prije dvije godine nikako nisam uspio doseći. Radimo kratak odmor. Nekim čudom uspijevamo ostvariti i vezu s Nikolinom. U Topolovici su, idu prema nama.
Mi nastavljamo dalje, umor polako čini svoje. Hodamo već više od 13 sati.
Nikolina i Cug sustižu nas na makadamu prije spuštanja u Jasenik. Donose sladoled i 2 x 2 Löwenbräu, strateški važan detalj za nastavak puta. Za razliku od prije dvije godine, ne pijem puno vode. Nije sparno, kišica koja rominja lagano me osvježava, dišem punim plućima, kisika koliko voliš. Kišobran nosim više za ukras. Kada pijem vodu, uzimam iz džepa Elizabetinog ranca da ne moram svaki put skidati svoj. Praktično.
Kratko se zadržavamo s Nikolinom i Cugom, pada još jedna „milenijska“ fotka i oni odlaze prema Bjelovaru. S njima idu Neno i Denis. Ne smije se riskirati nastanak ozbiljnije ozljede. Devetero nas je (ako ne računamo 2 x 2 Löwenbräu).
Nakon 14 sati hoda spuštamo se u Jasenik. Ribnjaci su blizu, tu negdje jugoistočno. Imam ispis s Googlea. Jasno se vidi prosjeka, gotovo put, koji dijagonalno vodi na „devetku“. Predlažem Željku da probamo tuda „skratiti“. I „skratili“ smo. Samo zahvaljujući Željkovoj snalažljivosti i vještini čitanja šumsko-gospodarskih karata uspijevamo stići do „devetke“.
Sada sam već ozbiljno umoran, težak mi je svaki korak, počinju me peći tabani. Ali kad vidim Elizabetu koja sve to prolazi i ni na što se ne žali, ne pada mi na pamet kukati. Idemo nezaustavljivo dalje. Hodamo makadamom uz ribnjake, cilj je sve bliže. Na jednoj livadi pasu krave. Prolazim pored njih. Gledam ih tupim, praznim pogledom. Kao i one mene…
19.30 – CILJ. Stižemo na „jedinicu“ – ribnjak prije Šarenih mostova. Tu nas dočekuju Virovitičani i prebacuju na konak kod Tome i Štefice. Imaju u Milanovcu (predgrađe Virovitice) prekrasnu vikendicu u izgradnji.
Umoran sam, ali zadovoljan. Uspjeli smo. Tomo i Štefica goste nas kao u svatovima. Dojmila me se rakija od bazginih bobica. Topli gulaš i krasno bijelo vino prijaju mi kao nikad. Sjedimo pred vikendicom, vatrica pucketa, pričamo. Malo po malo odlazimo na spavanje. Spavamo svi u jednoj sobi. Na podu su kartoni, sasvim udobno.
Nisam nosio vreću za spavanje, rekoh, karimat i astro-folija su dovoljno. Pa bili su više nego dovoljno. Naročito astro-folija kojom sam šuškao cijelu noć i time izluđivao svoje izmorene suputnike (sapatnike). Srećom, hrkanje je ponekad nadglašavalo šuškanje. Bilo kako bilo, naspavali smo se taman toliko da se sljedeći dan možemo lijepo i opušteno družiti na „susretima“.
No to je već druga priča…
