Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

Mon, May 23, 2022 - 2:04:25

Ove nedjelje ježići su imali pred sobom pravi izazov koji se sastojao u obilasku dva vrha Samoborskog gorja, Okića (499 m) i Plešivice (779 m), i oba izazova su uspješno ishodana.

Prilično veliku grupu od više od stotinjak djece i odraslih u avanturu je poveo vodič Saša Jurić sa svojim pomoćnicima, “polu-vodičima” kako su se putem šalili, Gordanom Marčetić Matijević i Željkom Pranjićem. Nakon vožnje iz Bjelovara, sam izlazak iz autobusa u Samoborskom gorju već je izgledao kao zasebna avantura jer su dva autobusa na kratko stala na uskim gorskim cestama koja je jedva široka za njihov prolazak. Planinarska staza kroz šumu kratko je vodila do asfaltirane cestice kojom se blago spuštalo do planinarskog doma Dr. Maks Plotnikov podno Okića, i putem je pucao direktan pogled na kamene ostatke starog Okić-grada.

Zanimljivost je da se baš ovdje 1843. godine Dragojla Jarnević uspela kroz stijene na vrh Okića, što se smatra prvim penjačkim usponom u povijesti hrvatskog planinarstva.

Možda ježićima i nije bila toliko važna Dragojla, ali sigurno im se svidjela staza koja ih je odvela do vrha. Bilo je malo zemlje, malo stijene i kamenja, prošarano drvećem i gorskom vegetacijom, a na vrhu ih je čekao stari Okić-grad. Bilo je zabavno istražiti zakutke ruševnih zidina i otvore kroz koje se vidio lijep pogled od Zagreba i Medvednice do Jastrebarskog kraja. Pošto je vrh relativno mali, ježići su se u dvije grupe penjali na vrh, i nakon što su se obje grupe spustile, krenulo se na zahtjevniji dio izleta.

Do drugog vrha Plešivice trebalo je po planu cca 2 i još malo više sata hodanja. Ježićima je trebalo i nešto više, jer je ovo ipak bilo ozbiljnije i zahtjevnije planinarenje od šetnjica po šumi. Hodalo se tempom najsporijeg člana, a ovaj put je to bio mali “veliki” Ivan sa pune 4 godine zajedno s troje, četvero četirigodišnjaka, i naravno da je tempo bio prilagođen upravo njima. Bilo je dosta odmora kako bi se prikupila snaga i ohrabrilo za daljnje hodanje.

Putem se izmjenivao šumsko-gorski krajolik s livadama i vinogradskim kletima i voćnjacima, malo se spuštalo u dol, pa penjalo uzbrdo, malo šume, malo stijena i kamenja, raznoliko i šareno cijelim putem. Nekima je bilo teško, nekima još teže, a neki su imali snage i za treći vrh da je bio negdje u blizini.

Kada se došlo do vrha, Plešivica je sve nagradila prekrasnim pogledom na Jastrebarski kraj, žigom u planinarske dnevnike, pa čak i šumskim jagodama koje su neka djeca pronašla na livadi podno vrha.

Na vrhu su se stavljali žigovi, slikalo se za uspomenu, hvatalo dah, krijepilo onime što je kome još ostalo u ruksaku nakon tolikog hodanja, i pripremalo se za polusatni spust do Kleti Poljanica gdje je mirišao grah, meso s roštilja, štrudle i ostali oblizeki.

Nakon spusta svi su zdušno prionuli tanjurima i žlicama i vilicama, a ježići su se rastrčali po dječjem igralištu i očito zaboravili koliko su do maloprije bili umorni od planinarenja.

Na kraju, treba reći i pohvaliti svu djecu, a posebno one najmlađe, jer je ishodavanje dva vrha u jednom danu bio ponosa vrijedan pothvat!

Ježići, vidimo se na sljedećem planiranju!