Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

Proljetno cvijeće

VISIBABA
Galanthus nivalis L.
PORODICA: sunovrati

OPIS SVOJTE:
Trajnica visoka 10-15 cm, s jajastom lukovicom promjera oko 1,5 cm. Stabljike su pojedinačne, rjeđe rastu po dvije iz jedne lukovice. U prirodi postoji 20 vrsta visibaba. Linearni listovi u doba cvjetanja dugi su do 10 cm, a široki tek oko 0,5 cm. Slabo mirisavi cvjetovi pojedinačni su i ovješeni, sjajnobijele boje. Ocvijeće je građeno od dva kruga sa po tri slobodna lista („latice“): tri raširena vanjska duža su od tri skupljena unutarnja, koji su na vrhu zelenkasti.

visibabaVisibaba je najranija proljetnica, cvjeta već pod snijegom, od kraja veljače do travnja. Plod je žutozeleni tobolac s nekoliko svijetlih sjemenaka koje raznose mravi.

STANIŠTE I EKOLOGIJA:
Listopadne, mješovite i vazdazelene šume, od poplavnih nizina do pretplaninaskoga područja. Raste na svježim, hranjivim, rahlim, umjereno kiselim do bazičnim tlima.

RASPROSTRANJENOST:
Europa, Azija.

OSTALO:
Visibaba je i nazivom roda (grč. gala = mlijeko i anthos = cvijet) i nazivom vrste (lat. nivalis = sniježnobijel) u znaku bijele boje. Sadrži galantamin, spoj čija se djelotvornost istražuje na različitim oblicima demencije (npr. Alzheimerova bolest) te kao protu otrov za određene opasne tvari. Visibaba je simbol dolaska proljeća, često uzgajana i u vrtovima i u posudama, a (pre)često se bere i u prirodi. Na sreću trgaju se cvijetovi. Dok lukovica mahom ostaje netaknuta i spremna za cvatnju iduće godine. Od davnina popularne u kulturi, visibabe su dobile i nevjerojatan broj kultivara: ljubitelja i fanatičnih skupljača visibaba i njihovih kultivara ima podosta; sami sebe nazivaju „galantofilima“.

LEGENDE I ZANIMLJIVOSTI:
• Danas se smatra da je čarobna biljka iz Homerove „Odiseje“ zapravo bila visibaba.
• Visibaba je svoje ime dobila vjerojatno jer podsjeća na pogrbljenu nonicu, bar tako legenda kaže. Usamljena starica živjela je u kolibici, na rubu sela. Cvijeće joj je bilo jedina radost i jedini prijatelj. Brinula se o njemu, ono je bujalo, no samoća i godine pogrbile su staricu. Jednog hladnog siječanjskog jutra izašla je pred svoju kolibicu, ali njezinog cvijeća više nije bilo, zatrpao ga je snijeg. Na mjestima gdje su na snijeg pale njezine suze, pojavili su se nježni cvjetići, pognuti poput nje...
• Tako je prema legendi visibaba postala simbol nade kada Adam i Eva istjerani iz raja prvi put su iskusili zimu i snijeg. Eva se rasplakala misleći da nikada vise neće osjetiti ljepotu i toplinu proljeća. Dok je plakala, jedan anđeo se sažalio nad njom i pretvorio sićušne pahuljice u nježne, bijele visibabe, dajući Adamu i Evi nadu da će se zima uskoro pretvoriti u proljeće.....
• U podnožju planine Klek, u selu Bjelsko neposredno uz cestu Ogulin - Jasenak, nalazi se jedinstvena samostojeća vapnenačka stijena u narodu poznata kao Visibaba. Visoka je 7 metara i kruškolikog je oblika koji se prema dnu sužava. Kamena gromada na krhkoj "nožici" zaštićena je kao geomorfološki spomenik prirode od 1966. godine.
• Nacionalni park Sjeverni Velebit - Botanički rezervat "Visibaba" s nalazištem endemične hrvatske sibireje

SLIČNE VRSTE:
Visibabe su svakome poznate i teško ih je zamijeniti s ijednom drugom vrstom. Srodni su im drijemovci (Leucojum), vrtne narcise i sunovrati.

PROLJETNI DRIJEMOVAC
Leucojum vernum L.
PORODICA: sunovrati

proljetni drijemovacOPIS SVOJTE:
Trajnica visoka 10-35 cm s lukovicom promjera oko 2 cm. Gola stabljika nema listova, uspravna je, debela i mesnata. Iz lukovice rastu 3-4 prizemna, linearna, pri vrhu tupa lista tamnozelene boje. Ocvijeće cvjetova građeno je od dva kruga sa po tri slobodna bijela lista (naziv roda, od grč. leukos = bijel) koji su svi jednakog izgleda, a svaki na vrhu nosi prepoznatljivu žutozelenu pjegu. Cvjetovi su pojedinačni (rjeđe po dva) i viseći. Proljetni drijemovac cvate u rano proljeće (naziv vrste od ver = proljeće), u ožujku i travnju. Plod je tobolac s mnogo sjemenaka.

STANIŠTE I EKOLOGIJA:
Livade, listopadne šume i šikare, poplavne šume. Voli umjereno svježa, hranjiva, humozna i rahla tla.

RASPROSTRANJENOST:
Srednja Europa, Pireneji.

OSTALO:
Drijemovac je otrovna biljka koja sadržava tri citotoksična alkaloida (ubijaju stanice). Te su tvari nedavno istraživane na virusu HIV-a i utvrđeno im je snažno antivirusno djelovanje. No, osim na virus, ti alkaloidi negativno djeluju i na stanice ljudskog organizma pa se istraživanja nastavljaju. Kako je vrlo lijepa proljetnica, drijemovac je često na meti šetača: na sreću, beru cvijetove, dok lukovica ostaje. U hortikulturi je poznato i nekoliko lijepih kultivara.

SLIČNE VRSTE:
Donekle sličan đurđicama, drijemovac je ipak srodniji visibabama. U Hrvatskoj postoji još samo jedna vrsta toga roda – ljetni drijemovac. Ljetni drijemovac po svemu krupniji od proljetnog, a cvijeta u kasno proljeće u velikim populacijama unutar vegetacije močvarnih i periodično poplavljenih livada i pašnjaka. Nosi 2-8 cvjetova.

PROLJETNI ŠAFRAN
Crocus vernus (L.) Hill
PORODICA: perunike

proljetni šafranOPIS SVOJTE:
Zeljasta trajnica s gomoljem, visoka 10 – 15 cm. Listovi su prizemni, usko linearni i uvijenih rubova (žila) u sredini, a u doba cvatnje nisu još potpuno razvijeni. Svijetloljubičasti do bijeli cvijetovi pojavljuju se pojedinačno ili po dva zajedno. Ocvijeće se sastoji od po šest jednakih listova, donjim dijelovima sraslih u cijev. Vrlo tanak končasti tučak nadvisuje šest izrazito žutih prašnika i obično strši narančastom njuškom iznad cijelog cvijeta. Cvjeta u rano proljeće (naziv vrste od lat. ver = proljeće), katkad i do svibnja. Sjemenke se razvijaju u malenu tobolcu pri samome tlu.

STANIŠTE I EKOLOGIJA:
Nastanjuje svijetle šume i šikare, travnjake i voćnjake, od nizina sve do planinskih područja. Voli svježa i hranjiva tla.

RASPROSTRANJENOST:
Gotovo cijela Europa.

OSTALO:
Naziv roda dolazi od lat. crocatus = žuta boja začina šafrana (dobiva se od gornjih dijelova tučkova jesenje vrste Crocus sativus) ili prema grč. krokos = konac, što se odnosi na končasti tučak.
Cvijetovi proljetnog šafrana znaju znatno varirati u boji, od potpuno bijelih do tamnoljubičastih, s cijelom paletom međupreljeva. Šafran je jedan od prvih vjesnika proljeća, a katkada se probija i kroz snježni pokrov (cvijetovi reagiraju na povećanje temperature od samo 0,2 °C!). Tom ranom cvatnjom, prije listanja većine drugih vrsta biljaka, šafran ima potpuno nezasjenjen svod i svu sunčanu svjetlost samo za sebe. Od oko 80 poznatih vrsta šafrana u hortikulturi se rabi barem polovica i još mnoštvo kultivara.

SLIČNE VRSTE:
Šafrana ima mnogo vrsta (u Hrvatskoj desetak) i još više podvrsta (zasigurno najpoznatija podvrsta je bijeli šafran – Crocus vernus subsp. Albiflorus.
Šafran samo naoko nalikuje na mrazovac (Colchicum autumnale), koji je jesenska vrsta, a pripada i porodici sunovrata.

LEGENDE I ZANIMLJIVOSTI:
• Koristio se još u Mezopotamiji prije 5000 godina, spominjan je i u Bibliji.
• Šafran je simbol mudrosti i bogatstva, što materijalnog što duhovnog.
• Iako je najpoznatiji kao začin, zbog svoje specifične žute boje koristi se i kao prirodno bojilo u prehrambenoj industriji te u medicinske svrhe.
• Postoje studije o farmakološkom djelovanju na maligne tumore gdje je život miševa koji su imali tumor produžen za više od 110%.
• U pola kilograma šafrana, stane četvrt milijuna tučaka pa je jasno zašto je najskuplji začin na tržištu.
• Naziv "šafran" mu potječe iz perzijske riječi koja u prijevodu znači "budi žuti". Porijeklom je najvjerojatnije iz Grčke i sa Krete, pa mu latinski naziv "crocus" potječe po Grčkoj postojbini – otoku Krokos, gdje se i danas, uz Kozanis uzgaja.
Prvobitna mu je postojbina – Grčka smještena u istočnom dijelu Mediterana, koji je u grčko-perzijskim ratovima bio stalno poprište ratnih sukoba, s jedne strane grčkih gradova-državica (Sparta, Atena, Solun...), a sa druge strane tvorca Perzijskog carstva Kira Velikog, kasnije Darija I. Velikog, (koji je sagradio novu prijestolnicu Perzije čuveni Perzepolis), pa je šafran vjerojatno prenesen na perzijski dvor, koji je u to doba bio raskošno sastajalište raznih kultura i gdje su kulinarske delicije bile prepoznate uporabom ovoga dragocjenog začina, koji svoju slavu pronosi iz tih pradavnih vremena do dana današnjeg.
• Šafran ne uspijeva u sjeni, voli svijetle prozračne šume i proplanke, ujutro se cvijet otvara a navečer zatvara. Vrlo je osjetljiv i ako je dan oblačan bez sunca, cvjetovi se neće otvoriti. Naprotiv kada se sunce počne pojavljivati, tj. na najmanji tračak sunca – šafran počinje otvarati cvjetove, pokazujući svoje unutarnje dijelove prelijepog cvijeta u kombinaciji žuto-ljubičastih nijansi boja, koje samo priroda može "osmisliti".
• Šafran je mednonosna i peludnosna biljka, koja pčelama daje u ovo osjetljivo godišnje doba "ni zime-ni proljeća" daje veće količine peluda, pa se u košnicama može par dana sa lijepim vremenom može naći dosta velik unos ovoga pčelinjeg "kruha". Nektara daje manje, gotovo neznatno, ali ima dostatno za prvi proljetni razvoj i kretanje legla u pčelinjem društvu.
• Stara grčka legenda o nastanku šafrana govori o potrazi mladog Crocusa za nimfom Similax po šumama blizu Atene. Potraga završava rađanjem idilične ljubavi. No, nimfi uskoro dosadi Crocusova pažnja i odlučuje prekinuti vezu. On ne odustaje od te ljubavi i nastavlja proganjati Similax. Kako bi ga se riješila, nimfa se koristi magijom i pretvara ga u cvijet šafrana. Od tada pa sve do današnjih dana šafran povezuje kontinente, civilizacije i kulture
• Kuriozitet je podatak da se za proizvodnju jednog kilograma ovoga začina, mora ubrati oko 80.000 do 150.000 cvjetova (*neki izvori govore i o 400.000!!), na površini od oko 1000 kvadratnih metara!
Dnevno se može ručnim radom ubrati izmedu 60 do 80 grama.

OBIČNI JAGLAC
Primula vulgaris Huds.
PORODICA: jaglaci

OPIS SVOJTE:
Trajnica visine do 15 cm. Svijetlozeleni, namreškani i naborani listovi uvinuta ruba rastu u prizemnoj rozeti, oblikom su duguljasti, nepravilno nazubljeni i na naličju dlakavi te postupno prelaze u kratku, okriljenu peteljku. Pojedinačni cvijetovi nemaju cvjetnih stapki, nego rastu izravno iz baze, tj. Lisne rozete (otud i stariji naziv te vrste, P. acaulis, tj, „jaglac bez cvjetne stapke“), a istodobno ih se pojavljuje više (čak do 25 po biljci!). Svjetložuti vjenčići u ždrijelu s tamnim pjegama građeni su od pet latica donjim dijelovima sraslih u valjkaste, produljene cijevi, sa slobodnim vrhovima urezanim na dva dijela.
jaglac
Ženski i muški cvijet jaglaca te kitajbelov jaglac

Cvjeta već neposredno po otapanju snijega (naziv roda od lat. primus = prvi, odnosi se na rano cvjetanje), od kraja veljače do travnja. Plod je, kao i u svih jaglaca, ovalni tobolac pun tamnosmeđih, bradavičastih sjemenaka.

STANIŠTE I EKOLOGIJA:
Raste na livadama sunčanih i suhih staništa, među grmljem, na obroncima i rubovima svijetlih, listopadnih šuma. Voli kisela tla na vapnencima.

RASPROSTRANJENOST:
Zapadna i južna Europa.

OSTALO:
Listovi jaglaca smatraju se jednim od najbogatijih izvora vitamina C, osobito za cvatnje, pa se od njih priređuju antiskorbutični ekstrakti. Mogu se jesti i sirovi, ali su neukusni zbog saponozida, koji međutim djeluju povoljno na iskašljavanje. Cvjetovi se dodaju kao ukras salatama, a od ušećerenih i fermentiranih dobiva se jako „jaglacovo vino“. Od cvjetova i listova može se dobiti i sirup ili čaj. Jaglac se jako dugo rabi u narodnoj medicini, posebno u liječenju grčeva, paralize i reumatičnih bolova. Sadrži salicilate, koji su glavni sastojak aspirina, pa uspješno ublažuje vrućicu i upalne procese. Čaj korijena jaglaca blag je sedativ, uspješan u liječenju glavobolje. Uljem jaglaca liječe se kožne ozljede i opekline. U hortikulturi se primjenjuje kao pokrivač tla, a u nekim se dijelovima Europe (Engleska) obični jaglac zaštićena vrsta koja je postala vrlo rijetka.

SLIČNE VRSTE:
Planinski jaglac (P. auricula), rijetka i reliktna trajnica trajnica, zaštićena Zakonom o zaštiti prirode na svim prirodnim staništima od 1961. Unatoč zakonskoj zaštiti, brojnost te vrste se u prirodi smanjuje na svim pristupačnim nalazištima zbog tzv. „zaljubljenika prirode“. Planinski se jaglac poznaje po lijepim, mirisavim žutim cvjetovima koji se pojavljuju u cvatovima (štitcima) na stapkama, a čaške i stapke prekrivene su im brašnastom prevlakom. Staništa te vrste vapnenačke su stijene. Poznato je veoma mnogo uzgojnih hibrida planinskog jaglaca, koji su u proljeće dostupni i u našim trgovinama, tako da zaista nije potrebno uništavati prirodne i k tome zaštićene populacije.

LEGENDE I ZANIMLJIVOSTI:
• Kad mladić djevojci pokloni jaglace, poručuje joj da je obožava. Jaglac je i simbol prve ljubavi.
• Jaglac je bio omiljeni cvijet Benjamina Disraelija, i Primrose League (Liga jaglaca) dobila je ime u čast ovoga.
• U povijesti su se jagorčevini pripisivala magična djelovanja. Tako se vjerovalo da može vezivati energiju Sunca i tjerati demone te pozitivno utjecati na čovjekovo zdravlje.
• Endemični Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana) može se naći na Kleku i Velebitu. Endem je središnjih Dinarida. Niska biljka nosi zvonaste cvjetove krasne ružičaste boje. Listići su mu gusto obrasli ljepljivim dlakama. Raste u pukotinama stijena. Ime je dobio po mađarskom botaničaru i kemičaru, Pálu Kitaibelu. Strogo je zaštićen u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji nedovoljno poznata. Cvate od travnja do srpnja.
• Na svijetu postoji više od 400 vrsta ovog cvijeta, no u našim krajevima susrećemo četiri najčešće vrste:
obični jaglac - Primula vulgaris
hibridni jaglac - Primula acaulis
sobni jaglac - Primula malacoides
jaglac žeravac - Primula obconica
• Planinarski pohod „Papučki jaglaci“ - prvi „Papučki jaglaci održani su 1981. godine na Dan žena (8. mart). U dugom vremenskom periodu „Papučki jaglaci“ se samo jednom nisu održali (ratne neprilike) i samo jednom izvan Papuka. Uspostavom samostalne Republike Hrvatske „Papučki jaglaci“ su se počeli organizirati oko 21.ožujka, odnosno oko početka proljeća.
• Prema dostupnim povijesnim dokumentima njegova ljekovita svojstva nisu bila poznata u antičko doba. Prvi pronađeni zapisi potječu iz 15. stoljeća. U njima se jaglac spominje kao Herba paralisis, jer se najviše koristio kao pomoć kod paraliza koje su nastajale kao posljedica moždane kapi. U nordijskoj mitologiji spominje se kao cvijet nimfa i patuljaka, a u sredozemnim knjigama o ljekovitom bilju prvenstveno kao sredstvo protiv gihta, ali i kao tonik za srce i liječenje rana. Kneipp ga je cijenio kao vrlo dobar lijek kod reumatskih tegoba i tegoba respiratornih organa.
• Engleski naziv za jaglac je primrose, a potiče od starofrancuskog primerose ili srednjovjekovnog latinskog jezika prima rosa, što izvorno znači prva ruža.

MALI ZIMZELEN (Pavenka)
Vinca Minor L.
PORODICA: zimzeleni

mali zimzelenOPIS SVOJTE:
Vazdazeleni polugrm s poleglim lisnatim granama (sterilne), duge do 30 cm, i uspravnim cvjetnim (fertilne), visokim do 15 cm. Korijenov sustav je razgranjen i površinski. Listovi su duguljasto lencetasti, nasuprotni, kožasti i goli, na kratkim peteljkama i bez palistića. Svjetlomodri do modroljubičasti cvjetovi građeni su na temelju broja pet i u ždrijelu dlakavi. Pojavljuju se pojedinačno, a promjera su do 2 cm. Cvate u ožujku i travnju. Plod se raspada na dva plodića (mjehurići) sa po 2-3 tamnosmeđe sjemenke.

STANIŠTE I EKOLOGIJA:
Svježa i bogata tla u šumama i šikarama hrastovih zajednica.

RASPROSTRANJENOST:
Jugoistočna Europa, Mala Azija.

OSTALO:
Jako česta uresna biljka, posebno na grobljima. Brzo obrasta golo tlo pužući i povijajući se (otuda i naziv roda: od lat. vincio = obavijam). Uzgojeno je mnogo kultivara. Ljekoviti su listovi gorka okusa izvrsni u liječenju proljeva i obilnih menstruacija. Slično borovnici, i zimzelen može regulirati razinu šećera u krvi, pa se primjenjuje u početnim stadijima nekih oblika dijabetesa. No, njegov najbliži srodnik, ružičasti zimzelen (Vinca rosea ili Catharanthus roseus), iznimno je cijenjen u medicini:njegovi se preparati, temeljeni na alkaloidima vinkristinu i vinblastinu, rabe kao zamjena za inzulin, te, još važnije, u mnogim kemoterapijama jer sprečavaju diobu stanica karcinoma. U davnini je zimzelen zvan „čarobnjakova ljubica“ jer je stavljan u ljubavne napitke. Za seljačke bune zagorski su seljaci za škrlakom nosili zimzelen, kao simbol jedinstva. Porodica zimzelena, inače u nas predstavljena samo rodom Vinca i Nerium (oleander), najbogatija je predstavnica u tropskim kišnim šumama i u suptropskom pojasu Zemlje.

SLIČNE VRSTE:
Malom je zimzelenu srodan sredozemni veliki zimzelen (Vinca major), po svim karakteristikama krupniji i veći od malog zimzelena.

LEGENDE I ZANIMLJIVOSTI:
Pletenje vijenca ili više njih, kao posljednji predsvadbeni običaj uoči samog vjenčanja, zabilježen je u nekoliko hrvatskih krajeva i to međusobno udaljenih, s jedne strane u Lici i Hrvatskom primorju, a s druge u Slavoniji i Podravini. Događa se u domu udavače i ima značaj oproštaja djevojke od vršnjakinja, odnosno djevojačkog života. Vijenac se plete za mladenku, za neke od svatova i negdje za svatovski barjak. Obično se unaprijed priredi sve potrebno, a to je prije svega biljka, odnosno više njih: obvezna je određena vrsta zimzelena (neteg, netig, pavenka), zatim rutvica i ružmarin. Uz ostale običajne pojedinosti treba spomenuti i pjesme koje se tom prilikom pjevaju. Jedna od njih je cjelovita, ili u fragmentima, zapisana naviše strana, a poznata je i drugim Slavenima:
Crleno cvetje i modro,
Brala ga Mara djevojka Za onom gorom visokom;
Meče ga jočku 71a krilce,
Jočko ga s krilca na zemlju:
“Ni Mara moja ni cvetje,
Mara je tuđa za mene. ”
Crleno cvetje i modro,
Brala ga Mara djevojka Za onom gorom visokom;
Meče ga majki na krilce,
Majka ga s krilca na zemlju;
“Ni cvetje moje ni Mara,
Mara je tuda za mene. ”
Crleno cvetje i modro,
Brala ga Mara djevojka Za onom gorom visokom;
Meče ga dragu na krilce,
Dragi ga k sebiprivija:
7 cvetje moje i Mara,
Ja sem Maru zaljubil, ”
(Podravina)
U Lici se vijenac plete od zimzelene biljke zvanzpavenka, a plete ga dobra pjevačica uz pjesmu:
Lipa Mare vime plela,
Oj divojko, ojjabuko, oj! (pripjev iza svakog stiha!)
Od pavenke zelenike,
Ksebi svoje druge zvala:
Dođite mi, druge moje,
Pomoz'te mi vinaeplesti,
Sutra ću vam odlaziti,
U tuđicu u daljin u,
Tuđu majku majkom zvati,
Svoju moram ostavljati,
Tuđeg rodu rodom zvati,
Svoga moram ostavljali,
Tuđu sestru sekom zvati,
Svoju moram ostavljati,
Tuđeg brata bracom zvali,
Svoga moram ostavljati.

OBIČNA ŠUMARICA, BIJELA ŠUMARICA
Anemone nemorosa L.
PORODICA: žabnjaci
šumarica
Žuta i bijela šumarica

OPIS SVOJTE:
Trajnica visoka 15-25 cm, s vodoravnim, žutim podankom i uspravnim, golim i tankim stabljikama (naziv roda, od grč. anemos = vjetar, vjerojatno stoga što se šumarice svojim nježnim stabljikama po jedan prizemni list, koji je troiljka ima samo po jedan prizemni list, koji je trodijelan i na dugaćkoj peteljci. Ovojni listovi oko cvijeta rastu u pršljenu od po tri, razdijeljeni na trodijelne, pilaste liske. Svaka biljka ima samo po jedan bijeli cvijet na dugačkoj stapci, promjera 3-4 cm, ocvijeća građena od šest listova i s puno žutih prašnika. Vrsta cvjeta od ožujka do svibnja, a plodovi su jednosjemeni oraščići koje raznose mravi.

STANIŠTA I EKOLOGIJA:
Raste u sastavu šikara, prorijeđenih šuma, duž šumskih rubova te uzgrmike umjerenog pojasa (što je povezano s nazivom vrste, od lat. nemorosus = sjenovit, koji raste u grmlju). Voli rahlu, humoznu šumsku zemlju.

RASPROSTRANJENOST:
Europa, Azija, Sjeverna Amerika.

OSTALO:
Šumarica je otrovna biljka: svi dijelovi sadržavaju protoanemonin, spoj srodan glikozidu ranunkulinu koji može izazvati trovanje ako se proguta, no djelovanje mu se gubi sušenjem ili kuhanjem biljaka. U takvu se obliku šumarice mogu smatrati i ljekovitima, pa su se u prošlosti upotrebljavale u antireumatske svrhe, a danas još i u homeopatiji. Ta rana proljetnica često razvija velike populacije prije nego što šumski svod olista, pa se upotrebljava i u hortikulturi, posebno za tzv. „divlje vrtove“ na velikim sjenovitim površinama.

SLIČNE VRSTE:
Žuta šumarica (Anemone ranunculoides), razvija najčešće po dva žuta cvijeta na dlakavim stapkama, a tri ovojna lista rastu izravno iz puzava podanka.

Velika šumarica (A. Sylvestris), voli suha mjesta. Ima krupne bijele cvjetove, u promjeru veće i od 5 cm, te peterodijelne, prizemne listove. Kritično je ugrožena vrsta hrvatske flore, neposredno suočena s rizikom izumiranja. Velika šumarica u mnogim je europskim zemljama ugrožena ili već izumrla vrsta, pa je stoga posvuda strogo zaštićena.

LEGENDE I ZANIMLJIVOSTI:
• Poučna pješačka staza Šumarica, dužine oko 9 kilometara, povezuje naselja Krušak i Kozjaču.
• U prošlosti se svježi sok iz ove biljke upotrebljavao kao jak otrov za mazanje vrhova strijela.
• Na ivici jedne šume,gdje je samo vjetar puhao, mali cvijet je izvirio iz zemlje.I onda je počeo da treperi svojim laticama kao da je želio da poleti ili da igra sa vjetrom.

To je bila anemona.Zbog tog prijateljstva sa vjetrom kaže se da je nestašan cvijet.Vjetar njiše stabljike i latice anemone i tako su one postale fleksibilne i izdržljive.Smatra se da su one nestašne takođe i zato što duguju svoj život Adonisu. Adonis je bio nestašni zgodni mladić kojeg su obožavale sve boginje.Jedna je bila boginja podzemnog svijeta Persefona a druga boginja ljubavi i ljepote Afrodita.Međutim Artemis boginja zaštitnica čednosti je saznala za Adonisove ljubavnice i ubila ga je dok je bio u lovu. Legenda kaže da kada je Afrodita gorko zaplakala nad njenim mrtvim ljubavnikom od njenih suza koje su pale na zemlju izrasle su anemone.

PASJI ZUB
Erythronium dens-canis L.
PORODICA: ljiljani

pasji zubOPIS SVOJTE:
Trajnica visoka 10-20 cm, sa središnjom krupnom lukovicom, (nalik na pseći zub – naziv vrste od lat. dens-canis = zub psa) ovijenom tankim smeđim ovojem (tunika) te s manjim bočnim lukovicama. Stabljika je uspravna i gola, pri dnu sa dva debela duguljasto-eliptična lista s bijelim pjegama (katkada sasvim bez pjega), redovito na peteljkama. Cvjetovi su dvospolni, pojedinačni i viseći. Ocvijeće je građeno od šest slobodnih listova svinutih unatrag, dugih do 5 c, ružičastih do crvenoljubičastih (naziv roda od grč. erythros = crven). Vrsta cvjeta u ožujku i travnju. Plod je tobolac s mnoštvom svjetlosmeđih sjemenaka koje raznose mravi.

STANIŠTE I EKOLOGIJA:
Najčešće u šumama hrasta kitnjaka i običnoga graba te bukovim šumama. Voli rahla, humozna tla.

RASPROSTRANJENOST:
Južna i jugoistočna Europa, veliki dio Azije (od Sibira do Japana).

OSTALO:
Pasji zub jestiva je biljka: listovise mogu konzumirati sirovi, na salatu ili kuhani kao blitva. Lukovice su bogate škrobom i također jestive, a primjenjivale su se i u narodnoj medicini. Pasji zub ipak se najviše iskorištava u hortikulturi jer pripada najljepšim proljetnicama. Posebno su cijenjene jedinke bijelih cvijetova, koje se u prirodi rijetko susreću. I ostalih 30-ak vrsta toga lijepoga roda rado uzgajaju u sjenovitim vrtovima umjerenog područja diljem svijeta.

SLIČNE VRSTE:
Ljudi katkada smatraju pasje zube „čudnovatim ciklamama“, no ta sličnost ne ide dalje od boje cvijeta: ne samo da ciklama pripada sasvim drugoj porodici (jaglaca) nego je i dvosupnica.

ZANIMLJIVOSTI I LEGENDE:
• Na Veliku subotu Sicilijanci kući nose cvijet pasjeg zuba koji tog dana ima magične moći te donosi veselje i ispunjavanje želja.