Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

PRENJ _ Sivadije i Botini

Prenj planina nije,
Visok grad je vila ………

Prenj planina nije,
Divova je kuća ………

Ovako započinju dvije strofe pjesme Vladimira Nazora o Prenju. U taj grad vila i kuću divova krenuli smo od planinarske kuće Rujišta s 1050 metara nadmorske visine. Prema riječima mladog domara Deana kuća je ponovo otvorena prije mjesec dana nakon četiri godine. Dugogodišnja zatvorenost ostavila je traga na ogromnom zdanju! Ipak želja i motiviranost mladog domara i njegove djevojke ubrzo bi mogli kući vratiti stari sjaj i ponovo je postaviti za omiljeno konačište prije uspona na ovu čudesnu planinu.
null
Treći put sam na Prenju, drugi put u ovoj godini, nakon memorijalnog zimskog uspona na Lupoglav 2017. Odmah sam znao da će i ovaj put biti posebno! Prvi put na Prenju društvo će mi praviti životna suputnica Dijana i čarobnjak za Prenj dragi prijatelj Nihad Čiko u ulozi vodiča. O Nihadu je dovoljno reći da se radi o čovjeku koji planine nosi u srcu na svakom koraku svog života. Imamo i suputnike na koje nismo računali – tri domska psa različitih pasmina, veličina, starosti pa i boja. Samo Pitku znamo ime ostala dvoje nazvali smo Pujdo i Bjelka. Kakvo sjajno društvo !
null
Najprije prolazimo vikend naseljem do posljednjih kuća pa dalje opušteno makadamskom cestom kroz mješovitu šumu. Staza je široka i ne zahtjevna pa obnavljamo uspomene s prijašnjih uspona. Dva sata i petnaest minuta nam je trebalo za savladavanje šest i pol kilometara i 400 visinskih metara do planinarske kuće „Adnan Krilić“ na Bijelim vodama. Na toj dionici prošli smo jednim jače izraženim usponom unutar bukove šume kroz minski sumljivo, ali trakama dobro označeno, područje u Vilinom klancu.
null
Nihad napominje kako se terenskim vozilom može makadamskom cestom stići do same kuće na Bijelim vodama i tako uštedjeti najdosadniji dio pješačenja, a time produžiti boravak u samom srcu planine. Zašto ne ? Drugi put ! Do Bijelih voda barem smo desetak puta pokušavali vratiti pse nazad na Rujište. I kad bi god pomislili da smo uspjeli oni bi se nečujno opet pojavili iza naših leđa. Kod kuće doručak i odmor, a prvi put smo ugledali Sivadiju, naš prvi današnji prenjski cilj.
null
Nedaleko od planinarske kuće je odličan izvor pa obnavljamo zalihe vode kojoj je temperatura prema Nihadovoj izmjeri devet celzijevaca . Prije polaska uredno vraćamo kantu na kolac i zatvaramo bunar. I psi su se osvježili u drvenoj izdubljenom koritu prekrivenom limom. Još jedan neuspješni pokušaj da vratimo pse ! Otrčali su u borove, pritajili se i čekali da im okrenemo leđa. Nastavljamo travnatim dijelom udoline pogleda uprtog u strmu padinu koja nas treba dignuti do prijevoja gdje planiramo ostaviti ruksake.
Tristo do tristo pedeset visinskih metara travnato-kamene padine nije bio lak zalogaj jer osim hrane i vode u ruksacima imamo podloške i vreće za spavanje na Jezercu. Dobrih sat vremena treba nam za izlaz, prema GPS-u na 1790 metara, na prijevoj između Sivadijskog Osobca i Sivadije. Zanimljiva je bila pseća taktika uspona za nama. Pujdo je penjao za nama na propisnom odstojanju ostavljajući nas u uvjerenju kako je sam. Pomislili smo da smo se riješili barem dvoje. No pred samim prijevojem i oni su se pojavili.
null
Podne je ! Ostavljamo ruksake - malo je lakše. Psi se ne mogu obraniti od dosadnih muha. Još malo strmine pa novo iznenađenje ! Odjednom se ukazuje prostrani travnati plato na čijem je kraju 1967 metara visok vrh Sivadije. O Sivadiji nema previše tekstova na internetu jer pripada skupini manje posjećenih prenjskih vrhova. Na nju nema niti obilježene planinarske staze iako je orijentacijski ne zahtjevna. Svrstava se u izdvojeni jugoistočni dio Prenja.


Izdvojenost od ostalih vrhova omogućava izuzetan vidik prema središnjem dijelu prenjskih velikana kao i prema Čvrsnici, Bjelašnici, Visočici, Veležu, u daljem redu Treskavici, Leliji i Zelengori, a da nema izmaglice i Magliću, Bioču Volujku i još dalje Durmitoru. Nihad nam strpljivo objašnjava prenjske vrhove i pokazuje planine u daljini. Osjećam se povlašteno u dobrom društvu na čarobnoj planini! S ovog vrha moguće je snimiti najširu panoramu prenjskih vrhova od Velikog Kapljuča na jugozapadu do Borašnice na sjeveroistoku.

Niti više od jedan sat koliko smo ostali na vrhu nije bilo dovoljno da upijemo široka prenjska prostranstva i vrhove. Ipak oko četrnaest sati pokrećemo se nazad prema ruksacima na prijevoju. Komentiram kako mi ruksak uopće nije nedostajao. I ostali se slažu ! Dogovor je da se ne vraćamo nazad padinom na stazu odakle smo se popeli nego da nastavimo na drugu stranu prijevoja siparskim spustom. Sipar ima sitniju i krupniju kamenjarsku stranu kojom se vrlo oprezno spuštamo.
Itekako se isplatila odluka da se spuštamo siparskom stranom.
Nihadovo oko sokolovo uočava odlomljeni kamen s fosilom školjke. Ipak je tu nekad bilo more ! Sjeverozapadna stijena Sivadije iz podnožja sipara izgleda još impozantnije izbrazdana poprečnim slojevima. Zanimljiv pokušaj bio bi dolazak iz pravca Crnoga polja i penjanje na vrh sa sjeveroistočne suprotne strane. Mogućnost postoji ali naravno bez obilježene staze. Bio bi to još veći izazov nego s današnje zapadne strane !

Tamni oblaci koji su se počeli valjati još iznad Sivadija sada su nam bili sve bliži iako se činilo da glavnina ne ide za nama. Ipak su nas u Dolovima natjerali da se nekoliko trenutaka sklonimo pod borove grane. Opet smo na obilježenoj stazi pa korak postaje lakši. Možemo ispred sebe u dolini nazrijeti zaravan izrazito zelene boje – veću livadu koja predstavlja početak Lasnog dola.

Kad se dočepamo nje ostati će nam još dobar sat ili kako Nihad kaže još jedan veći uspon do Jezerca. A dobar sat trebao nam je i do te livade !
Oko 18.30 sati stigli smo do planinarske kuće Jezerca ali prije nego smo ušli unutra otišli smo prvo do izvora Jezerce u samoj blizini na osvježenje i nadopunu zaliha vode.

Planinarska kuća „Jezerce“ zvanično je otvorena 2016. godine, a izgrađena je od kamena i drveta te obložena izolacijom i limom. Kuća se sastoji iz dvije etaže vanjskih dimenzija 6,5 sa 6,5 metara. U prizemlju je dnevni boravak s peći na drva i drvarnica dok je u potkrovlju spavaonica. Kuća se ne zaključava, a kapaciteta je 20 osoba.
U kući smo zatekli simpatičnog Francuza Mathieua koji u njoj boravi više dana. Radi kao građevinski radnik , a već nekoliko godina ovdje dolazi na odmor po desetak dana. Nije se bilo teško sporazumjeti s njim jer osim engleskog dosta razumije i govori našeg jezika. Nihad bi rekao : Mathieu je francuska varijanta bosanskog Šerpe. Zanimljivo je bilo čavrljati s Mathieuom ali današnji naporan dan i sutrašnje ustajanje u pet sati natjerali su nas da već oko 21 sat budemo u potkrovlju zavučeni u vreće za spavanje.

Ujutro smo uspjeli krenuti u 6.30 sati obasjani s leđa ranojutarnjim suncem stazom između Velikih i Malih Kopilica do sedla između Zelene glave i Otiša.

Penjanje ova dva vrha iz samog sedla ne predstavlja zahtjevan uspon iako se radi o dva dvotisućnjaka – prenjska velikana. Najjači utisak na mene ostavili su sjeverni vidici na čarobnu zelenu dolinu Tisovice na kraju koje je planinarska kuća Vrutak te dolinu Zakantar koja predstavlja svemirski pejzaš kamenjara zalivenog u betonu s čuperkom vegetacije u sredini.

Ova dva velikana ipak su bili usputni vrhovi prema Botinima , zvijezdama današnjeg planinarenja manje poznatim i rjeđe posjećivanim vrhu od kojih je najviši 2044 metra. Nakon spuštanja s Zelene glave zapadnom padinom u dno vrtače slijedio je isto tako uspon neoznačenom stazom na Botine.

To i daje draž i privlačnost Botinima jer nemaju označene staze pa izbor puta ovisi o iskustvu i spretnosti samih planinara. Na sreću u našoj ekipi je bio jedan od najiskusnijih – naš vodič Nihad.
Istočne strana Botina predstavlja kompaktnu stijenu koja nudi male uske uzdužne prolaze između pojedinih kaskada i omanjih terasa.

Našim psećim suputnicima koji nisu odustajali uspon je predstavljao još veći napor i izazov nego nama. I kod njih iskustvo se pokazalo presudno u penjanju prema vrhu. Bjelka, najmlađa i „najzelenija“ od njih morala je na jednom mjestu priznati da nema rješenje za mali zidić od stijene koji se tu ispriječio. Pošto smo već prilično odmakli nismo joj mogli pomoći. Povremeno se čulo cviljenje od nemoći !
Ostala dvojica uz pojedinačne zastoje uspijevali su rješavati stijenske probleme. Ipak na jednom provlačenju između dvije uske okomite gromade morao sam, najstarijeg Pujdu, vući prema gore. Zanimljivo da je Pitko, najmanji među njima spretnim odbacivanjem stražnjim nogama savladavao dio po dio. U jednu ruku psi su i nama olakšali uspon jer smo više mislili na njih nego na naše probleme u stijeni. Kako se ne radi o velikoj visinskoj razlici od podnožja zapadne padine Zelene glave do vrha Botina smo bili za sat vremena.
Kao i svaki vrh tako i Botini otvaraju neke nove vidike. Posebno je impozantan vidik na vrh Erač u Vjetrenim brdima. Iz ovog kuta kao da je narastao stotinjak metara.

Ne zadržavamo se predugo na vrhu. Najteži dio tek je pred nama, povratak. A trebamo samo dohvatiti stazu u dolini Velikih bara ! Samo ? Nakon padine Botina ulazimo u oštar svijet vrtača koji ispred sebe otvaraju nove i nove vrtače. Kad se i pojavi naizgled travnati dio, prepun je skrivenih teško vidljivih udubina između stijena. Samo lagano i strpljivo !

Do staze nam je trebalo tri sata . I još ne zahtjevnih četiri sata do planinarske kuće Rujište. Nikad kraja! Na sigurnom smo u 21.15 sati. Izvukli smo maksimum od dana i planine ali i iz nas. Naši pseći suputnici izvalili su se ispred doma kao mrtvaci. Idući put dobro će razmisliti iza koga kreću u planinu ! Zahvaljujemo Nihadu koji odlazi kući. Zahvaljujemo Prenju na strpljivosti. Treba brzo spavati, sutra ćemo na Hajdučka vrata da se odmaramo i gledamo ponosno prema Prenju.


Tekst i fotografije : Željko Vinković