Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

VISOKOGORSKA SEKCIJA


Sjeverna Makedonija_gdje vječno sunce sja

Thu, August 01, 2019 - 9:47:53

Dvoje planinara predstavljalo je HPD „Bilogoru“ na planinaranju po Korabu i Šar planini, najvišim planinama Sjeverne Makedonije (nakon Triglava najviše planine bivše države) .

Nema boljeg načina za proslavu 95. obljetnice planinarstva u Bjelovaru od dobrog planinarenja. Bilogorski planinari iskoristili su lipanjske blagdane i praznike za izlete po planinama BiH, Grčke i Sjeverne Makedonije. Najveći dio obišao je bosanske planine : Bitovnju, Pogorelicu, Lopatu i Inač, drugi dio otišao je u Grčku dok je dvoje (Dijana i Željko) predstavljalo HPD „Bilogoru“ na planinaranju po Korabu i Šar planini, najvišim planinama Sjeverne Makedonije (nakon Triglava najviše planine bivše države) .
Prvi planinarski cilj bio je Titov vrh na atraktivnoj Šar planini, najvećoj makedonskoj planini, dužine 80 km i oko 30 km širine. Ime je dobila po svom obilježju – to je šarena planina s cvijećem u punom cvatu. Karekteriziraju je prostrani pašnjaci, potoci i rijeke, te brojni vrhovi i doline. Planinarenje od poznatog skijaškog centra Popova Šapka do Titovog vrha (2747 m) i Malog Turčina (2702 m) trajalo je 10 sati.
Na planini Korab posjetili smo vrh Golem Korab (visok 2764 m), najviši vrh Sjeverne Makedonije koji se nalazi na granici s Albanijom. Planina Korab proteže se u dužini 40 kilometara, a dio je nacionalnog parka Mavrovo. Na Korabu se stanovništvo tradicionalno bavi stočarstvom jer se ovaj kraj smatra jednim od največih područja pašnjaka u Europi.
S ovog planinarenja u posebnom sjećanju će nam ostati poluudobna vožnja kamionom do policijske (granične) postaje (ne kaže se uzalud „bolje se prosjački voziti nego gospodski hodati“). Od postaje koja je početna točka uspona na vrh se stiže za pet sati. Pred sam vrh trebalo je proći i nekoliko zasnježenih dijelova.
Kako je ovo koncepcijski bio planinarsko turistički izlet obišlo se još dosta zanimljivih lokacija. U Skopju smo prošetali Starom čaršijom i Trgom Makedonije, posjetili muzej Majke Terezije te ručali tradicionalna makededonska jela s puno povrća. U Tetovu nas je oduševila Šarena džamija ali i rastužio izgled gradića po kojem se vidi težak život stanovnika.
Koliko je bogatstvo i snaga vode uvjerili smo se na Vrutoku, izvoru rijeke Vardara ali i u Vevčanima, jakim izvorima ispod planine Jablanice. Kakav bi to posjet Sjevernoj Makedoniji bio bez obilaska Ohrida („Makedonskog Bleda“) i Bitole („Bitola moj roden kraj .....). Za kraj je ostao posjet vinariji Tikveš u Kavadarcima gdje smo se dobro opskrbili kvalitetnim vinom (Mastiku smo nabavili još ranije).
Šest dana je premalo za upoznati ovu prekrasnu zemlju s gostoljubivim i blagim ljudima ali je ovo bio dobar početak da se zaljubimo u nju te je ponovo posjetimo u skoro vrijeme jer nas čekaju još mnoge prekrasne makedonske planine. Dado Topić je pjevao : Tamo gdje vječno sunce sja tamo je Makedonija
narod i zemlja koju volim ja.

null


HPD Bilogora

PET VELEBITSKIH PRIČA za 95 godina HPD “Bilogora”

Tue, May 14, 2019 - 7:48:35

95. obljetnica planinarstva u Bjelovaru

Carstvo vapnenackih kukova Planinarska sklonista Stazama pastira Uzdužni rasjed


HPD Bilogora

Na Trnovačkom jezeru okruženi Biočem, Maglićem i Volujkom

Mon, August 08, 2016 - 8:32:43

Provesti dio godišnjeg odmora u planini svakako je dobra odluka koju već nekoliko godina, ja i moja životna suputnica Dijana, provodimo u djelo.

Početkom godine nismo imali sasvim jasnu ideju gdje bi mogli ovo ljeto, iako je mene srce opet vuklo prema Prokletijama. Manji dio Prokletija smo ljetos obišli iz doline Grebaje pa mi se činilo zgodno ove godine posjetiti ih iz doline Ropojani. Međutim kako se bližilo ljeto sve više se nabacivala ideja posjetu Magliću. Ne zbog toga što je s vrhom od 2386 metara najviša planina u Bosni i Hercegovini i jedna od ljepših u Crnoj Gori već zato što se može popeti s Trnovačkog jezera i njegove zapanjujuće zeleno-plave boje vode.

Prilaz automobilom započinje iz Tjentišta u kojem je sjedište NP „Sutjeska“, najstarijeg i najvećeg nacionalnog parka u Bosni i Hercegovini, proglašenog 1962. godine. Kako je početni uski asfaltirani dio postajao sve lošiji razveselila me nakon nekoliko kilometara rampa, sa naplatom ulaska u Nacionalni park Sutjeska, jer sam pomislio sad će početi i bolja cesta. Prije nego što nam je djelatnik na rampi naplatio 5 bosanskih maraka po osobi i još 3 bosanske marke za auto razuvjerio me o dobrom stanju ceste . Preporučio nam je da je najbolje da auto ostavimo u blizini na sigurnom mjestu koje nam on može preporučiti i pričekamo kombi, pola do najviše sat vremena, kojim možemo povoljno i sigurno doći do Prijevora. Uvjerljivost prijedloga pojačao je činjenicom da je pred dva sata jedan kombi probio karter i da je šlep vozilo otišlo po njega.

Odlučili smo krenuti s mogućnošću povratka na predloženo ako procijenimo da ne možemo proći. Makadam je na mjestima bio „ubi bože“ ali je podloga bila kamenita bez izraženih sredina pa se laganom vožnjom brzinom malo većom od puževe moglo napredovati da pod ne zapinje za kamenje. Neprestano smo razmišljali zašto nema interesa za popravak ceste posebno od strane Nacionalnog parka jer po ovakvom makadamu i oni svakodnevno uništavaju svoja vozila.
Poslije 5,5 kilometara iscrpljujuće vožnje, nakon jednog kritičnog dijela, iznenada se ni usred čega pojavio asfalt na Dragoš sedlu. Tu je asfaltirano ogromno parkiralište s kojeg se za 5 do 10 minuta dolazi do uređenog vidikovca. S vidikovca je predivan vidik na prašumu Peručicu, najsačuvaniju i najveću prašumu u Europi, smještenu u samom srcu Parka u kojoj je od osnivanja strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. Posebno se dobro vidi preko 70 metara visok vodopad Skakavac i dalje u pozadini obronci Volujka i Zelengore. Nastavak makadama od parkirališta nije u ništa boljem stanju pa kad sretnete još tri kamiona s trupcima i vraćate se unazad do proširenja kako bi se mimoišli nije ni čudo da za 7,5 kilometara treba više od sat vremena.

Već je bilo kasno popodne kad smo stigli na prijevoj Prijevor na 1668 metara nadmorske visine.

Ostali smo zatečeni zlatnožutom bojom zapadne strane Maglića koju je obasjalo sunce koje je krenulo prema zalasku. Uspon na Maglić s Prijevora moguć je iz dva smjera. Prvi je strmiji, alpinistički koji ostavljamo za drugi put, a drugi ugodniji sa Trnovačkog jezera koje nas je i privuklo da ga vidimo. Odmah smo uzeli svu potrebnu opremu za nekoliko dana i krenuli prema Trnovačkom jezeru do kojeg nam je trebalo sat i pol hoda.

Srcoliko Trnovačko jezero smjestilo se u kotlini na 1514 metara nadmorske visine između vrhova Maglića, Bioča i Volujaka.

Dio je regionalnog parka „Piva“ prema čijem se pravilniku svaki posjetilac dužan evidentirati i platiti ulaz od 1 euro. Predviđena je dnevna naknada od 1,5 eura po osobi za kampiranje i za loženje vatre na predviđenim ložištima od 5 eura za što se dobiju priređena drva. Regionalni park „Piva“ za te je svrhe uposlio djelatnika sa stalnim boravkom na jezeru od proljeća do kasne jeseni. Kad smo upoznali Miloša shvatili smo da je on puno više od evidentičara i onog koji naplaćuje ulaznice. On savjetuje oko uspona, brine da se uokolo ne baca smeće, rado ugosti u svojoj kućici i počasti kavom i rakijom, priča zanimljivosti o svom kraju. Jednostavno rečeno brine o svim detaljima da bi se svaki posjetilac na jezeru osjećao ugodno i sigurno, istinski je domaćin, a istovremeno vrlo korektno vrši svoju dužnost. U slučaju lošeg vremena postoji mogućnost smještaja u kući koju je vrijedni Miloš sam izgradio dotjerujući je iz godine u godinu. Kako sam kaže : Radeći nešto brže mi prolazi vrijeme. Svoju kreativnost osim na kućici pokazao je izradom brojnih klupa i nadstrešnica uokolo jezera, a mi smo ga po dolasku zatekli kako vadi kamenje da poravna stazu na ispred kuće.

Početak staze na Maglić vodi nas oko jezera više od polovice njegova obima pa onda dijelom lakše staze koja je nedavno prokrčena, na što nas je upozorio Miloš, do bukove šume. Za nekih 20-tak minuta izlazi se iz šume na strmi sipar (oprez-osobito u silasku) kojim cik-cak treba doći do 300-tinjak metara duge travnate padine koja doseže sam greben. Taj detalj zelene travnate padine, išarane stazicama (padina je dio pašnjaka) između stijena na mene je ostavio najjači dojam gledajući jučer u predvečerje s jezera. Trebalo nam je sat i pol da stignemo na prijevoj visine 2148 metara koji nas je dočekao neugodnim vjetrom. Tu nam se otvara zadivljujući vidik na masivnu dugu gredu Volujaka i odsjaj jezera okruženog stijenama, jarugama, travnatim padinama i siparima. Kako nam od samog početka iza leđa kotrljaju oblaci vidici se otvaraju i povremeno zatvaraju pa neprestano lovimo trenutke za fotografiranje fascinantnih predjela . Ispred nas se otvorio Carev dol na kojem je izvor koji prema riječima domaćih nikad ne presušuje. Vrlo brzo uočavamo krave na ispaši za koje nas je Miloš zamolio da ih prebrojimo kako bi on javio u selo jer stočari dolaze povremeno u njihov obilazak. Namjerno nam nije rekao njihov broj, a mi smo nabrojali šesnaest, a kasnije smo saznali da su sve na broju.

Dalje hodamo po travnatim hrptovima i tjemenima, a do vrha nam je trebalo 1 sat ugodnog hoda. Staza vodi na sjever preko pašnjaka prekrivenih cvijećem u svim bojama. Kako uspon postaje sve blaži možemo se posvetiti vidicima koji su sve širi i ljepši. Prelazimo i preko crnogorskog vrha Maglića, koji je dva metra viši od bosanskog, a vrh mu je označen hrpom kamenja u koji je zaboden suhi štap. S crnogorskog Maglića se jako lijepo vidi greben i završni uspon na bosanski Maglić koji se odavde činio zahtjevniji nego kad smo mu došli bliže.

Nešto zahtjevniji, oštriji ali kratak dio staze je u podnožju samog vrha . Vrh je prostrani plato na koji može stati dva autobusa ljudi.

S vrha su posebno impozantni osobiti oblici reljefa na Bioču, Trzivki, Trnovačkom Durmitoru, Volujaku, a da nije bilo jake naoblake vidjeli bi i daleke vrhove Durmitora. Na Trnovačko jezero smo se vratili istom stazom i dalje do auta. Nakon spuštanja autom na Tjentište iskoristili smo jedan dio vremena da obiđemo poznati spomenik iz II. svjetskog rata palim borcima u bitki na Sutjesci.

Tekst i fotografije:
Željko Vinković

HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora



ČVRSNICA - VRAN PLANINA_plan

Thu, February 11, 2016 - 1:28:40

ČVRSNICA (vrh Veliki Vilinac (2118 m)/Hajdučka vrata - VRAN PLANINA (vrh Veliki Vran (2074 m)) -
19.-21. veljače 2016. - vodič : Željko Vinković

Plan akcije :

19.veljače 2016.,petak
13.00 – polazak iz Bjelovara (kombi ili osobni automobil)
Bjelovar–St. Gradiška–Banja Luka-Jajce–Bugojno–Kupres-Tomislavgrad-Blidinje (oko 400 km)
20.00 dolazak i smještaj u plan. domu „Blidinje“ (upravlja PD „Orlova stina“ Tomislavgrad)

20.veljače 2016.,subota – vrh VELIKI VILINAC (2118m) – HAJDUČKA VRATA
6.00 – polazak vozilom do parkiralište u Velikoj Vitlenici (1470 m) – početna točka uspona
Velika Vitlenica – plan. sklonište Zaglavlje (1560 m)- vrh V. Vilinac (4 sata)
povratak s vrha do plan. doma „Vilinac“ (odmor, okrjepa)
pl. dom „Vilinac“–Hajdučka vrata (1 sat)/spuštanje Hajd. vrata–V. Vitlenica (3 sata)
17.00 sati povratak u planinarski dom „Blidinje“

21.veljače 2016.,nedjelja – vrh VELIKI VRAN (2074 m)
7.00 – polazak na uspon od motela Hajdučke vrleti (1220m)_ uspon 2,5-3 sata
Vidici – S (prema Rami i Raduši), Z (prema Tomislavgradu i Livnu), I (prema Prenju),
J (prema najbližem „susjedu“, Čvrsnici od koje ga dijeli Dugo polje i jezero Blidinje).
Rijetka su mjesta s kojih istovremeno možete vidjeti tri jezera: Ramsko, Buško i Blidinjsko.
11.00 silazak s vrha (1,5 sati)
13.30 - polazak kući
Svaki polaznik na izlet ide na vlastitu odgovornost !
OBAVEZNO ponijeti važeću putovnicu ili osobnu iskaznicu te planinarsku i zdravstvenu iskaznicu.
Ponijeti hranu i piće , odjeću primjerenu zimskim uvjetima, cepin, dereze, štapove,
bateriju, naočale, kremu za sunčanje, te rezervnu odjeću.
U domu na raspolaganju je kuhinja, plin, štednjak na drva, tuš i ostalo. (cijena noćenja- 50 kuna).
Vodič zadržava pravo promjene plana izleta u slučaju nepredviđenih okolnosti.

Vodič :
Željko Vinković
098/449989



HPD Bilogora

Uspon na Mont Blanc

Mon, November 23, 2015 - 8:33:24

Reportaža autora Bernarda Mirta

HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora


Triglav

Triglav

Wed, November 04, 2015 - 8:06:03

Bjelovarsko-čazmanski tercet Tomislav Pavić,Damir Podravec i Kristijan Čikor popeli slovenski nacionalni ponos Triglav



Članak u Bjelovarcu

PROKLETIJE - najdivljije i najsačuvanije planine u Europi.

Wed, November 04, 2015 - 9:03:46

Dvoje planinara HPD-Bilogora, Željko i Dijana provelo je nekoliko dana kolovoza (11-14. kolovoza 2015.) na teritoriju Crne Gore u kojoj se nalaze rubni dijelovi Prokletija.

Prokletije pripadaju Dinarskom planinskom sistemu, a prostiru se u Crnoj Gori, Albaniji i Kosovu. Mnogi ih nazivaju Južnim Alpama. Najviši vrh Prokletija je Maja Jezerces (Jezerski vrh) visok 2694 metara koji je ujedno i najviši vrh Dinarskih Alpi . Naziv Prokletije upućuje na surovost ovih planina i težak život čovjeka u njihovoj blizini. Nakon smještaja u impresivnoj dolini Grbaje, koja se nalazi nedaleko mjesta Gusinje, krenulo se na uspone. Za prvi dan odabran je uspon kroz Volušnicu (1879 m) koja ne pripada u grupu najviših vrhova crnogorskih Prokletija ali njena 600 m visoka stijena dominira nad prelijepom dolinom Grbaje. Volušnica zajedno sa Popadijom (2057 metara) i Talijankom (2056m) predstavlja jedan je od najboljih vidikovaca na posebno lijepe vrhove Karanfila (Sjeverni vrh (2460 m), Veliki vrh (2490 m), Južni vrh (2441 m)), Očnjak (2185 m), Grebajsku dolinu i ostale oštre vrhove prokletijskog masiva. Posebno je zanimljiva planinskim fotografima u rano jutro ili kasno popodne zbog svjetlosnih efekata kod prelaska sunca sa istoka na zapad. Ovaj uspon poslužio nam je kao priprema i zagrijavanje za drugi dan i penjanje na Očnjak (2185 m), najatraktivniji vrh u crnogorskim Prokletijama. Uspon na ovaj vrh spada u pravi visokogorski na kojem se savladava preko 1000 metara visinske razlike sa postavljenim sajlama u vršnom eksponiranom dijelu. Uspon na ovakav vrh je ono čemu visokogorci teže, a osim detalja penjanja u stijeni svako tko izađe na vrh bude nagrađen izuzetnim vidikom.

Tekst : Željko Vinković

Grebeni Vidik Talijanka Na vrhu Talijanka Očnjak večernje sunce Očnjak_uspon Očnjak vrh Vrh Očnjaka Dolina_Grebaje Karanfili Karanfili


Cvrsnica

MEMORIJAL „IVICA PLAZONIĆ“ NA ČVRSNICI

Wed, November 04, 2015 - 8:58:02

Ove godine se okupio rekordan broj planinara, čak 51 planinarsko društvo iz Hrvatske i BiH a priključili su se i izviđači iz Belgije. Među 51 planinarskim društvom našlo se i četvoro članova HPD „Bilogora“.

Hrvatsko planinarsko društvo „Pločno iz Posušja zajedno sa HPD „Malačka“ iz Kaštela svake godine prvi vikend u drugoj polovici srpnja organizira memorijalni skup „Ivica Plazonić“. Skup se organizira povodom obilježavanja godišnjice smrti planinara Ivice Plazonića člana HPD Malačka iz Kaštela, kojega je iznenadna smrt zatekla upravo na planini Čvrsnici.

Čvrsnica je planinski lanac smještena u sjevernom dijelu Hercegovine, sa najvišim vrhom Pločno 2227 m. Pruža se u smjeru od zapada prema istoku. Čvrsnica je okružena desnom obalom rijeke Neretve na istoku i njenim pritokom Doljanke, koju dijeli od Prenja, sa sjevera Dražanka, a sa južne strane Dugo polje i jezero Blidinje, te sa zapadne strane planina Vran. Ima više od deset vrhova iznad 2000 metara, tu su i poznate vertikalne litice – (Pesti brdo, Veliki kuk, Mežnica stijene, Strmenica….). Ona također, uključuje i jezera Blidinje, Crepulja i Crljenjak, te kanjon Diva Grabovica, koji se usijeca 6 km u planinu.

Kako se radi o kondicijski izuzetno zahtjevnom usponu u trajanju od 4,5 sata na kojem se savladava preko 1100 metara nadmorske visine krenulo je samo četvoro odvažnih. U rano jutro u 6 sati krenulo se na uspon na vrh Pločno (2228 m), najviši vrh Hercegovine i planine Čvrsnice. Do najvišeg vrha Pločno vodi više planinarskih staza. Jedna od bolje obilježenih i održavanih, zasigurno, je ona koja započinje od crkve Sv. Ilije u Masnoj luci. Zbog velike vrućine uspon je bio još zahtjevniji, ali su ipak svi bilogorski planinari uspjeli stići na vrh Pločno. U povratku s vrha odlučili su se za novu stazu kroz „Papuč dragu“ po kojoj im je trebalo 4 sata za silazak. Sama priroda se uplela u program i predvečer je poslala ljetni pljusak sa toliko željenim osvježenjem. Kiša je brzo stala pa je planinarsko druženje nastavljeno oko logorske vatre, uz razgovor i pjesmu, te uz roštilj i točeno pivo, a gitaru i raspjevanu skupinu, su ušutkale tek prve jutarnje zrake sunca.

U nedjelju je većina otišla na sv. misu u crkvu sv. Ilije, na kojoj je fra. Petar govorio o lokalnom planinskom području, posebno osvrnuvši se na hrvatski narod koji je tu živio i na nedaće s kojima se susretao kroz višestoljetnu povijest. Nakon mise HPD Malačka je pripremila ručak, a nakon ručka i još malo druženja krenulo je spremanje i završetak kampa te povratak kući. Nakon što prenesemo prekrasne doživljaje s Blidinja i Čvrsnice svojim prijateljima u društvu nadamo se da ćemo iduće godine otići u puno većem broju.

Tekst: Željko Vinković

Cvrsnica Prema vrhu


Svicarska

Bilogorci u švicarskim i francuskim Alpama

Tue, October 28, 2014 - 8:47:12

Petoro članova HPD-a „Bilogora“ provelo je tjedan dana od 17.-23. svibnja 2015. u švicarskim i francuskim Alpama.

Izlet je bio posložen da se nakon dana planinarenja idući dan provelo u turističkom obilasku. U planinarskom dijelu ispenjani su u Švicarskoj u fribourškim Alpama vrh Kaiseregg (2185 m) iznad prekrasnog jezera Schwarzsee i vrh Chaussy (2351 m) u bernskim Alpama. U francuskim Alpama iz Chamonixa je ispenjan Plan de l Aiguille (2310 m) s kojeg smo se žičarom dignuli do Auguille du Midia na 3842 metara visine. U turističkom dijelu obilaska posjetili smo Lousannu (Lozanu), sjedište Međunarodnog olimpijskog odbora, a posebno nas je dojmio spomenik Draženu Petroviću u parku Olimpijskog muzeja. Spomenik rad kipara Vaska Lipovca, ponosu Hrvatske Draženu Petroviću, poklonio je 1995. godine Olimpijskom muzeju Hrvatski Olimpijski odbor. Popeli smo se i na drveni vidikovac (Sauvabelin toranj) s kojeg je prekrasan pogled na Lozanu i okolicu. Po Bernu glavnom gradu Švicarske prošetali smo starom povijesnom jezgrom uz Bernsku katedralu, čuveni Zytglogge (toranj sa satom), Nydegg - stari kameni most. Bern je poznat još po parku za medvjede, Einsteinovoj kući i promenadi sa natkrivenim trgovinama. Posebno smo zahvalni našoj planinarki Vesni i njezinoj obitelji koji su nam ugostili u svojoj kući sve dane boravka. Ona nas je vozila i bila vodič turističkog dijela po Švicarskoj i Francuskoj.


Tekst: Željko Vinković



null

EISENERZER REICHENSTEIN (2165m)

Tue, October 28, 2014 - 8:35:10

18.-19.listopada 2014.g. - Visokogorska tura u austrijskoj pokrajini Štajerskoj sa usponom na dva tisućnjaka (Fahnenkopfl (1648m) i Vordernberger Mauer (1776m) te završnim usponom na Eisenerzer Reichenstein (2165m).

Ovogodišnje ljeto nije bilo naklonjeno planinarima no jesen nam je poklonila prekrasan vikend 18. i 19. listopada 2014.g. Kako se taj poklon ne propušta planinarski vodič Mladen predložio je visokogorsku turu u austrijskoj pokrajini Štajerskoj koja uključuje ferratu (težine B/C) sa usponom na dva tisućnjaka (Fahnenkopfl (1648m) i Vordernberger Mauer (1776m) te završnim usponom na Eisenerzer Reichenstein (2165m) u čijoj se blizini nalazi planinarski dom gdje bi trebali i prespavati.
Na put iz Bjelovara uputili su se Saša i Tomislav. Oko 5 sati ujutro sastali smo se s ostatkom ekipe u Koprivnici i krenuli put Graza. Sunčan jesenski dan učinio je vožnju do ulaska u ferratu ugodnom i nimalo zamornom. Nakon kraćeg planinarenja po šumskim obroncima stigli smo do ulaska u ferratu (Grete Klinger – Steig). Ferrata nije zahtjevna i karakterizira ju nekoliko vrlo lijepih dijelova što možete i vidjeti na slijedećim fotografijama. Bez neke velike žurbe uz uživanje u toplom vremenu i suncu trebalo nam je oko 3 sata da je prođemo.
null
null
null
Nakon izlaska iz ferrate čekalo nas je još oko 4 sata klasičnog planinarenja do Eisenerzer Reichenstein (2165m).
null
Kako se put odužio, a dani skratili to smo zbog nadolazećeg mraka morali malo promijeniti planove te smo odlučili ovaj prvi dan završiti u domu, a sutradan ujutro popeti se na vrh Reichenstein. Nakon ukupno nešto više od 8 sati pješačenja stigli smo već po mraku u dom. Ugodna atmosfera, topla juha i obilna večera djelovali su umirujuće te smo se ubrzo uputili na spavanje i zasluženi odmor.Sutradan nas je dočekalo malo prohladno no sunčano jutro, idealno za završni uspon i uživanje u spektakularnim vidicima s vrha Reichensteina.
null
null
Zajednička  fotografija na vrhu





PFAFFENSTEIN (1871m) i DACHSTEIN (2995m) - 21. i 22. lipnja 2014.

Mon, June 30, 2014 - 10:45:11

Zanimljiva kombinacija penjanja po klinovima i sajlama (tal. ferrata ili njem. klettersteig; u daljnjem tekstu ferrata) u subotu, a u nedjelju uspon u zimskim uvjetima na 2995m visoki Hoher Dachstein, drugi najviši vrh Sjevernih krških Alpa koji se nalazi se na granici dvije austrijske savezne države, Gornja Austrija i Štajerska, u kojima je on i najviši vrh.

null

Ovaj put iz Bjelovara je krenula četveročlana ekipa (Siniša Atlija, Katarina Belančić, Saša Jurić i Tomislav Pavić) u (vrlo) ranim jutarnjim satima. U Koprivnici smo se sastali s još šestoricom visokogoraca te zajedno krenuli put Graza gdje smo pokupili Mladena, našeg vodiča. Nakon sat i pol vožnje stigli smo do mjesta Eisenerz gdje smo se malo osvježili, ostavili aute te krenuli pješice kroz šumu do početka ferrate. Tu smo stavili kacigu na glavu, obukli penjački pojas te Y set za ferratu i počeli s penjanjem. Nakon otprilike 3 sata penjanja izišli smo iz ferrate i prehodali desetak minuta do samog vrha Pfaffenstein 1865m. Sišli smo "običnom“ planinarskom stazom koja je dosta strma te produžili do auta.

Na Eisenerzer ferati

Pogled s vrha Pfaffensteina

Nakon kraćeg odmora i razmjene dojmova sretni što smo uspješno svladali prvi izazov (upravo ispenjana ferrata je težine C/D od maksimalnih E) krećemo autima za Schladming gdje dolazimo nakon dva i pol sata vožnje do parkirališta žičare za Dachstein Aute smo ostavili na parkiralištu te smo se pješke uputili do planinarske kuće gdje smo i prespavali.

Pogled na Dachstein

U nedjelju smo se vratili natrag do auta gdje smo ostavili sve nepotrebno, a uzeli neophodnu planinarsku opremu za predstojeći uspon (zimske rukavice, kapu, naočale, dereze, cepin, pojas, kacigu, krplje, dereze, štapove, karabinere, zamke, ..). Obukli smo toplu odjeću i krenuli u žičaru koja nas diže sa 1700m na 2700m gdje izlazimo na snijeg i ledenjak. Dalje smo hodali sa krpljama i derezama po snijegu i preko ledenjaka do pod vrh Dachsteina. Pod vrhom Dachsteina ostavili smo pl.štapove i krplje i počeli s penjanjem ferrate koji vodi na sam vrh. Ferrata nije jako dugačka i u načelu ni jako zahtjevna (težinska oznaka B) no zbog zimskih uvjeta (cijelo vrijeme imali smo dereze na nogama, a pojedini dijelovi su bili potpuno pod snijegom tako da se nije moglo do sajle za osiguranje) i prilične gužve bilo je dosta izazovno. No kao i uvijek na vrhu je sve zaboravljeno te smo se prepustili uživanju na suncu i prekrasnim vidicima prije povratka istim putem.

null

null


Tekst i fotografije : Tomislav Pavić





null

USPON NA KLEINE ANKOGEL (3096 m)

Fri, April 04, 2014 - 1:08:33

Ankogel grupa (njemački: Ankogelgruppe) nalazi se u području srednje istočnih Alpa (Salzburga i Koruška) i dio je planinskog lanca Hohe Tauern (Visoke Ture). Najviš vrh grupe Hochalmspitze, 3360 m.

Za ovu visokogorsku turu u zimskim uvjetima odlučili smo ispenjati vrh KLEINE (MALI) ANKOGEL 3096 m, a ako stignemo ostavili smo mogućnost popeti se i na ANKOGEL 3252 m.
Zajedno sa prijateljem i planinarskim partnerom Damirom krenuo sam iz Bjelovara u subotu 29.03.2014. u 5:30 prema Koprivnici gdje smo se pridružili kolegama iz HPD Bilo Koprivnica (Srećko i Mladen) te odmah nastavili za Graz.. U Grazu nas je čekao planinarski vodič Mladen Pandurić i još jedan austrijski par. Kad smo već u Grazu nismo mogli a da ne posjetimo trgovinu sa planinarskom opremom. Tu smo se zadržali dulje nego smo planirali i u ranim popodnevnim satima krenuli za Mallnitz. Ulovili smo (za dlaku) zadnju žičaru u 16:00 do doma Hannoverhaus 2556 m (stari napušteni dom je na 2713 m).

null
Novo luksuzno opremljeni planinarski dom Hsnnoverhaus 2556 m

null
Zadnja stanica žičare i stari planinarski dom

Još je bilo vremena za pripremu opreme i malo zagrijavanje za sutrašnji uspon. Za vježbu smo se popeli do starog doma s krpljama na nogama. Većina od nas je po prvi puta u životu hodala u krpljama pa nam je trebalo malo vremena da se priviknemo.
null

Nakon večere rano smo se uputili na spavanje jer iako nismo očekivali velike teškoće već smo naučili da valja poštovati planinu i kada nam se pokazuje u najboljem svjetlu.
Osvanuo je prekrasan sunčan dan. Nakon doručka i pripreme opreme krenuli smo na uspon nešto poslije 7 sati. Sam uspon nije bilo tehnički zahtjevan no zbog neiskustva hodanja u krpljama sve je trajalo duže i bilo je teže nego što sam se nadao.
null
Kako ni to nije bilo dovoljno skrenuli smo s planirane rute i tako zajedno s povratkom na pravi put izgubili više od jednog sata dragocjenog vremena. Sam pristup vrhu prilično je strm i zahtjevan za uspon. Napokon, nakon skoro 6 sati stigli smo na vrh Malog Ankogela oko 13 sati.
null
Već smo bili na knap s vremenom jer smo se morali vratiti do 16:00 kada vozi zadnja žičara za dolinu. Na vrhu smo zaboravili sve napore i uživali u panorami i prekrasnom danu. Poslikali smo se i okrijepili.
null
Kako smo u međuvremenu postali „eksperti“ za hodanje (i trčanje) u krpljama uspjeli smo se vratiti do doma nešto prije 15 sati (za manje od 2 sata!), presvući se, nešto pojesti te sretni i zadovoljni krenuti nazad u Bjelovar.

Tekst i fotografije : Tomislav Pavić



null

HRVATSKI PLANINAR 11,2013 - Nakon Aragatza Kazbek

Fri, November 15, 2013 - 3:10:52

Tročlana hrvatska ekipa, dio koje je bio i naš član Željko Vinković,je u periodu 24.lipnja do 7.srpnja 2013. ispenjala dva vrha (Južni vrh (3079 m),Sjeverni vrh(4090 m)) u Armeniji na planini Aragatz i vrh Kazbek (5034 m) u Gruziji na Velikom Kavkazu.


null

null

null




Upoznajmo Gruziju

Tue, June 18, 2013 - 6:36:52

Republika Gruzija je juzno kavkaska drzava na sjeveroistoku Crnoga mora (izmedu Velikoga i Maloga Kavkaza) ima 310 km morske obale. Na sjeveru i sjeveroistoku granici sa Rusijom na jugoistoku sa Azeberjdžanom, s Armenijom i Turskom na jugu.U okviru Gruzije jos su autonomne republike Abhazija i Adžarija te autonomno područje Južna Osetija.


null
Gruzija je većinom je planinska zemlja sa 54 % povrsine iznad 1000 metara. U reljefu Gruzije jasno se izdvajaju tri međusobno paralelne glavne cjeline koje se pružaju u smjeru istok–zapad. Na sjeveru se pruža planinski niz Velikoga Kavkaza. U Gruziji se nalaze samo južne, strmije padine ovoga visokoga planinskog lanca. U pograničnome području niz je vrhova visokih oko ili preko 5000 m - ugasli vulkan Kazbek (5033 m), Šara, najviši vrh Gruzije (5068 m) i dr. Južne padine Velikoga Kavkaza prelaze u drugu reljefnu zonu, kotlinsko i nizinsko područje nastalo u velikoj strukturalnoj depresiji. U južnom dijelu zemlje pruža se treća reljefna cjelina, Mali Kavkaz. Smjer pružanje Kavkaza sprječava prodore hladnih zračnih masa sa sjevera, a istodobno omogućava širenje maritimnih utjecaja sa zapada. Zbog reljefa izražene su visinske zone što stvara daljnju klimatsku složenost,a s visinom se temperature postupno smanjuju, a iznad približno 3500 m zona je stalnog snijega. Kao posljedica klime raznolik je biljni pokrov , od bujne suptropske u crnomorskom primorju do oskudne tundre uz područje vječnoga snijega. Pošumljeno je oko 30% zemlje, a više je šuma u zapadnom dijelu. U nižim područjima prevladavaju listopadne (hrast, kesten, bukva, jasen), a u višima crnogorične šume.
Stanovnistvo kojeg ima 4, 7 milijuna najvecim dijelom zivi u Kolhidskoj nizini i Tbilisijskoj kotlini. Prema etničkoj pripadnosti 70 % su Gruzijci (sebe zovu Kartveli), jedan od kavkaskih naroda.Od ostalih naroda najbrojniji su Armenci (8%), Rusi (6%), Azeri (6%), Oseti, Abhazi i drugi. Službeni jezik je gruzijski (ima mnogobrojne djalekte i vlastito pismo), a govore se i jezici manjina, posebice ruski koji je iz povijesnih razloga drugi jezik za mnoge stanovnike.Najplodnija su tla na riječnim naplavinama u Kolhidskoj nizini i u većim dolinama od kojih su najnaseljenije doline Rionija i Kure. U gradovima zivi 61 % stanovnika, iako gradskim naćinom života žive i mnogi stanovnici sela u okolici velikih gradova.Većina stanovnika pripadnici su autokefalne Gruzijske pravoslavne crkve, a medu ostalima brojni su muslimani (Adzarija, Abhazija), te pripadnici ostalih zajednica (Ruske pravoslavne crkve, Gruzijske apostolske crkve).
Poljoprivreda je važna grana u kojoj radi petina stanovništva. Uzgajaju se čaj, agrumi i drugo voće, vinogradarstvo ima tradiciju dulju od 2000 g. Od komercijalnih kultura još su značajni duhan i šećerna repa, dok proizvodnja pšenice kao glavne žitarice ne zadovoljava potrebe. U višim područjima važno je stočarstvo (ovce, koze, goveda). Među rudnim bogatstvima ističe se manganova ruda (količinom i kvalitetom); ima i ruda bakra, olova i cinka, zlata, različitih nemetala, ugljena, a za naftom se traga u podmorju. Od energetskih izvora značajna je hidroenergija koja daje 80% električne struje. Uvoz je dvostruko veći od izvoza, a uvoze se nafta i plin, vozila, kemijski proizvodi, žitarice, a izvoze zrakoplovi i oprema, staro željezo, strojevi, čaj, agrumi, vino i dr.



null

Upoznajmo Armeniju

Wed, June 12, 2013 - 4:49:27

U sklopu ekspedicije na Kavkaz (Aragatz-Kazbek) tročlana hrvatska ekipa koje će član biti i bilogorski visokogorac Željko Vinković pokušati će od 24. lipnja do 7. srpnja 2013. ispenjati jedan četiritisućnjak Aragatz, najviši vrh Armenije i jedan pettisućnjak Kazbek u Gruziji.Na najvišem vrhu Armenije ekipa će obavljati aklimatizacijski dio uspona, a posjetiti će i pojedine dijelove Armenije.

Republika Armenija je planinska zemlja u južnom Kavkazu, bez pristupa moru, između Crnoga mora i Kaspijskog jezera.
null
Na zapadu graniči sa Turskom, s Gruzijom na sjeveru, na istoku sa Azerbejdžanom, a na jugu s Iranom i azerbajdžanskom enklavom Nahičevan.

Pedeset posto stanovnika živi u Araratskoj ravnici i riječnim dolinama na nadmorskoj visini nižoj od 1000 m koje zauzimaju samo 10 % površine. Na vijećem dijelu površine prevladavaju visoravni (1400-1800 m n.v.) s među planinskim kotlinama (Sevanska kotlina), iznad kojih se izdižu ugasli vulkani (Aragac, 4090 m) dok su planine na sjeveru i sjeveroistoku države (lanac Malog Kavkaza).
null

U Armeniji živi 3,3 milijuna stanovnika, od čega su 98 % Armenci, 1,3 % Jezidi, te 0,5 % Rusi. Među značajnijim manjinama su i Asirci, Ukrajinci, Grci, Kurdi, Gruzi i Bjelorusi. U državi žive još i Vlasi, Mordvini, Oseti, Udini, Tati, te rusificirani Poljaci i kavkaski Nijemci. Službeni jezik je indoeuropski armenski jezik, a piše se posebnim armenskim pismom. U širokoj upotrebi je i ruski jezik, pogotovo u obrazovanju, te se često koristi kao neslužbeni drugi jezik zemlje. Armenija ima izrazito veliku dijasporu koja se procjenjuje na osam milijuna Armenaca izvan zemlje. Najveće armenske zajednice imaju Rusija, Francuska, Iran, SAD, Gruzija, Sirija, Libanon, Argentina, Australija, Kanada, Grčka, Cipar, Izrael, Poljska i Ukrajina. Danas još uvijek između 40.000 i 70.000 Armenaca živi u Turskoj, većinom u području Istanbula.

Armenija se ističe velikom raznolikošću krajolika. Klima je kontinentalna s vrućim ljetima i hladnim zimama te s malo padalina (200-400 mm), koje padaju većinom u jesen i proljeće. Najhladnije je i i najviše padalina ima (do 800 mm) u planinskim područjima na sjeveru i sjeveroistoku države, a najtoplije je na granici s Iranom. Na središnjoj visoravni padne do 250 mm padalina ljeti, a srednja zimska temperatura je oko 0°C, srednja ljetna temperatura oko 25°C. Ljeti dnevna temperatura u Erevanu može dosegnuti 44°C, dok u zimskim noćima može pasti na -15°C. Zima brzo prelazi u ljeto i obratno, pa su proljeće i jesen slabi i kratki. Najbolje vrijeme za posjet je od svibnja do listopada kad su temperature umjerenije.
Najplodnija tla nalaze se na riječnim naplavinama od vulkanskih stijena u kotlinama i dolinama, drugdje prevladavaju stjenovita tla. Vegetacija na 2000-2500 m čini stepa, u višim zonama listopadne šume (hrast,bukva), a u još višima planinski pašnjaci. Šume pokrivaju 13 % površine. Sve armenske rijeke pripadaju slivu Kaspijskog jezera u koje se odvodnjavaju preko Arasa i Kure. Aras je najveća i najvažnija rijeka, i njezinom slivu pripada 76 % ukupne površine i ujedno predstavlja prirodnu granicu prema Iranu i većem dijelu Turske. Sjeveroistočni dijelovi se odvodnjavaju prema rijeci Kuri. Jezero Sevan koje je široko preko 70 km i dugačko 376 km predstavlja najveći slatkovodni rezervar ne samo u Armeniji nego na cijelom Kavkazu. Nalazi se u kotlini na nadmorskoj visini od 2.070 m. Pored Sevana, postoji još oko 300-tinjak manjih jezera širom zemlje, ukupne zapremine oko 300 milijuna m³ vode.
Velika većina Armenaca, oko 93% kršćanskog stanovništva, pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, koja je neovisna crkva unutar kršćanstva, a spada među istočne pravoslavne crkve. Armenija je prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju, što se smatra da se dogodilo 301. godine. Prema vjerovanju, Armensku apostolsku crkvu osnovali su Isusovi apostoli Sveti Juda Tadej i Sveti Bartolomej koji su propovijedali kršćanstvo u Armeniji između 40. i 60. godine. Dio stanovništva na sjeverozapadu, uglavnom u pokrajini Širak, čine katolici (rimokatolici i mehitaristi). Mehitaristi su kongregacija benediktanskih redovnika Armenske Katoličke Crkve poznati po izdavanju starih armenskih inačica grčkih tekstova. Sjedište ove crkve je u Bzoummaru u Libanonu. Dio Rusa u Armeniji pripada Ruskoj pravoslavnoj crkvi, Jezidi pripadaju zoroastrizmu, a Kurdi islamu. Židovska zajednica u Armeniji danas je svedena na broj od ispod tisuću pripadnika zbog iseljavanje u Izrael. Sinagoge postoje u Erevanu, te u Sevanu.

Na području današnje Armenije i Gruzije je nastalo mnogo originalnih umjetničkih djela koja imaju odlike naroda koji su dugo vremena vladali ovim područjem – Perzijancima i Rimljanima, te popraćena bizantskom umjentošću iz 5. stoljeća. Armenci su bili prvi narod koji je kršćanstvo proglasio državnom religijom (koncem 3. st.), čak prije Rimskog Carstva, nakon čega je uslijedilo dugo bogato i sretno razdoblje do mongolske provale u 13. stoljeću. U to vrijeme je nastalo mnogo originalnih građevina jedne arhitekture koja se neovisno razvija, posebice oko 10. st. širom Armenije, ali i sjevernog Irana, zapadne Turske, Gruzije i istočnog Azerbajdžana, susrećemo crkve s pravokutnim i monokutnim tlocrtom, kao i crkve s kupolom, a ima i utvrđenih samostanskih kompleksa (kao što su čarobne ruševine Anija, stare armenske prijestolnice). Armenska je arhitektura ostavila trajan utjecaj na kasnije stilove u kavkaskom području. Poseban oblik staroarmenske skulpture predstavljaju velike nadgrobne kamene stele s uklesanim križem u plitkom reljefu, ali s bogatom ornamentalnom dekoracijom – tzv. kečkari. Oni su se očuvali i tijekom mongolske i turske okupacije, duboko u 19. stoljeće.

Tečajni kalkulator
500 AMD = 6.85 HRK
1000 AMD = 13.70 HRK


1 HRK = 73 AMD
100 HRK = 730 AMD



1 euro = 7,5 kuna = 547.5 AMD




Planinarski vrhovi

Fri, March 22, 2013 - 1:26:19

Sedam kontinenata
Vrhovi iznad 8000 m
Alpe – vrhovi iznad 4000 m


Sedam kontinenata

1. Mount Everest (8850 m., Azija)
2. Vinson Massif (4897 m., Antarktika)
3. Mount McKinley (6194 m., Sjeverna Amerika)
4. Aconcagua (6962 m., Južna Amerika)
5. Puncak Jaya (4884 m., Australija/Oceanija)
6. Mount Elbrus (5642 m., Europa)
7. Mount Kilimanjaro (5895 m., Afrika)


Vrhovi iznad 8000 m

1. Mount Everest (8850 m., Nepal)
2. K2 (8612 m., Pakistan)
3. Kangchenjunga (8586 m., Nepal)
4. Lhotse (8516 m., Nepal)
5. Makalu (8462 m., Nepal)
6. Cho Oyu (8201 m., Nepal)
7. Dhaulagiri (8167 m., Nepal)
8. Manaslu (8156 m., Nepal)
9. Nanga Parbat (8125 m., Pakistan)
10. Annapurna (8091 m., Nepal)
11. Gasherbrum (8068 m., Pakistan)
12. Broad Peak (8047 m., Pakistan)
13. Gasherbrum II (8035 m., Pakistan)
14. Shisha Pangma (8,013 m., Tibet)



Alpe – vrhovi iznad 4000 m

1. Mont Blanc (4807 m)
2. Dufourspitze (4634 m)
3. Nordend (4609 m)
4. Zumsteinspitze (4563 m)
5. Signalkuppe (4556 m)
6. Dom (4545 m)
7. Liskamm (4527 m)
8. Weisshorn (4504 m)
9. Taschhorn (4490 m)
10. Matterhorn (4478 m)
11. Mont Maudit (4465 m)
12. Parrotspitze (4432 m)
13. Dent Blanche (4356 m)
14. Nadelhorn (4327 m)
15. Schwarzhorn (4322 m)
16. Grand Combin (4314 m)
17. Ludwigshoehe (4341 m)
18. Lenzspitze (4294 m)
19. Finsteraarhorn (4273 m)
20. Mont-blanc Du Tacul (4248 m)
21. Stecknadelhorn (4241 m)
22. Castor (4228 m)
23. Zinalrothorn (4221 m)
24. Hohberghorn (4219 m)
25. Vincent Piramide (4215 m)
26. Grandes Jorasses (4208 m)
27. Alphubel (4206 m)
28. Rimpfischhorn (4199 m)
29. Aletschhorn (4195 m)
30. Strahlhorn (4190 m)
31. Dent d' Hérens (4171 m)
32. Balmenhorn (4167 m)
33. Breithorn (4164 m)
34. Bishorn (4153 m)
35. Jungfrau (4158 m)
36. Aiguille Verte (4122 m)
37. Aiguille Blanche De Peuterey (4112 m)
38. Grande Rocheuse (4102 m)
39. Ecrins (4101 m)
40. Mönch (4107 m)
41. Pollux (4092 m)
42. Schreckhorn (4078 m)
43. Obergabelhorn (4063 m)
44. Gran Paradiso (4061 m)
45. Mont Brouillard (4053 m)
46. Aiguille de Bionassay (4052 m)
47. Bernina (4049 m)
48. Gross Fiescherhorn (4049 m)
49. Gross-Grünhorn (4044 m)
50. Lauteraarhorn (4042 m)
51. Aiguille du Jardin (4035 m)
52. Dürrenhorn (4035 m)
53. Allalinhorn (4027 m)
54. Hinter Fiescherhorn (4025 m)
55. Weissmies (4023 m)
56. Aiguille De Rochefort (4001 m)
57. Dent Du Geant (4013 m)
58. Punta Baretti (4013 m)
59. Lagginhorn (4010 m)
60. Les Droites (4000 m)








Sastanak Visokogorske sekcije - plan za 2013.

Fri, March 22, 2013 - 9:01:27

U četvrtak,28. veljače 2013. u caffe baru K-2 sastali su se svi zainteresirani članovi HPD "Bilogora" za visokogorsko planinarenje sa prijedlozima za ovogodišnji plan planinarenja.

Na sastanku 28. veljače 2013. prisustvovali su Zlatko Jurušić, Tomislav Pavić, Elizabeta Kosar, Božidar Vojvoda, Saša Jurić, Dražen Mišir, Mario Filipović i Željko Vinković. Dogovoreno je da Visokogorska sekcija ima sastanke u (na) K-2 svakog prvog četvrtka u mjesecu. Do izbora Pročelnika Visokogorsku sekciju će voditi i zastupati Željko Vinković. Kako bi podigli fizičku kondiciju i pokazali ozbiljnost za visokogorstvo članovi su dogovorili trčanje na Boriku srijedom i petkom u 17 sati. Za ovaj sastanak predložen je grubi plan po mjesecima koji se treba detaljizirati sa točnim lokacijama na idućem sastanku.

ožujak i travanj - trčanje na Boriku
svibanj i lipanj - Slovenija (Kamniško-Savinjske i Julijske Alpe, Karavanke)
srpanj - Mont Blanc (termini sa dobrom prognozom od sredine mjeseca)
kolovoz - Dolomiti
početak rujna - Triglav



Biokovski vuk

Biokovski vuk (od prijevoja Dupci do Neretve)

Sat, January 05, 2013 - 11:46:12

Uzdužna tura od 100 km preko cijelog Biokova, dalmatinske kraljice planina, travanj /svibanj 2012.
Napisao: Željko Vinković

Ideja za uzdužnu turu Biokovom javila se prilikom čitanja teksta „Biokovski vuk“ na stranicama SAK „Ekstrem“ Makarska. Trojica njihovih članova prošla su 2007. planinu Biokovo u cijeloj njenoj dužini i na toj turi rodila se ideja o dodjeli titule „Biokovski vuk“. Odlučili su da motiviraju buduće polaznike i olakšaju im turu davanjem sugestija o planiranju dnevnih ruta, informacijama o markiranim i nemarkiranim dijelovima puta, o mjestima s pitkom vodom i ostalim detaljima koji bi ih mogli zanimati, a onima koji prođu turu dodijeliti titulu „Biokovski vuk“. Smisao cijelog pohoda je upoznavanje ove predivne i opasne planine koju zovu i kraljicom dalmatinskih planina.

Biokovo je najviša i najduža planina u Dalmaciji. Pruža se od prijevoja Dupci kod Brela prema istoku do donje Neretve. Biokovu pripadaju i Sutvid (1155 m) i Rilić (838 m), koji se nastavljaju na kršni centralni masiv Biokova, jugoistočno od Podgore do Ploča.

Već početkom godine počeo sam pripremati topografske karte koje pokrivaju područje Biokova s prikupljanjem stanja postojećih staza. Kao osnovu za grubu pripremu uzeo sam stazu Biokovske planinarske staze. Na stranicama HPS-a naišao na upozorenje da ona ne zadovoljava uvjete Komisije za planinarske puteve HPS-a zbog neobnovljenosti markacija na pojedinim dionicama. Na te dionice upozorava i tekst „Biokovski vuk“ na stranicama SAK „Ekstrem“ Makarska. U međuvremenu sam uspio stupiti u kontakt s Željkom Bockovcem, jednim od trojice ljudi koji su 2007. uspjeli završiti turu. Dopisivanjem e-mail poštom ispitivao sam ga možemo li negdje nabaviti dnevnik Biokovske planinarske staze i ima li u njemu kakva karta ucrtane staze. Posebno su me zanimali detalji gdje možemo nadopunjivati vodu i koliko vode ponesti sa sobom. Zanimalo me je i koliko je dosad ekipa pokušalo preći Biokovo na ovaj način i zašto su zadnje dvije odustale.

Na sva pitanja odgovorio mi je vrlo precizno i iscrpno da se prije ova staza zvala Biokovska partizanska staza, a u novo doba je promijenila naziv u Biokovska planinarska staza, s tim sto je ova nova skraćena u granicama PP Biokovo, do Šošica, dakle na pola. Prije su postojali dnevnici cijele transverzale koju je održavalo PD Biokovo, a danas isti održavaju samo prvu polovicu, o drugom dijelu (nažalost) se "brinu" lokalni entuzijasti, tako da tih dnevnika i karata vise skoro da i nema (osim u privatnim kolekcijama). Voda u prva dva dana nije problem, a nalazi se na predjelu Grljak (na putu), iza vrha Kuranik (između Sv Ilije i Motike), kod planinarske kuce Slobodan Ravlić, na domu Vosac , Staza (privatne kuce), selo Šošici te selo Brikva. Sljedeći dio puta je oskudan s vodom. Od sela Brikva do sela Višnjica nema vode, pa je poželjno imati bar 2-3 litra. Ova cjelokupna staza ide otprilike sredinom Biokova, osim na dijelu od Drveničkih stina do Rilica. Tu se planinar mora spustiti s planine (u Višnjicu) pa se ponovo penjati na Rilić. Dionica iza Rilića, te posebno preko Podačkog polja je jako loša, jer su markacije stare i tesko uočljive. Na Podačkom polju imate vode, te bi ona trebala biti dostatna do kraja puta. Možda se u starom selu Grnčenik nađe još koja čatrnja s vodom.
Biokovski vuk
Na dan polaska na pohod poslao sam g. Bockovcu e-mail poruku u kojoj ga izvješćujem da 27. travnja navečer u 20 sati čopor od četiri planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar (Đuro Gustović, Željko Pranjić, Zvonimir Miškulin i Željko Vinković kao vođa čopora) kreće iz Bjelovara starom cestom i da nam je plan da u 5.00 sati budemo na početnoj točci u Zaveterju, zaseoku Bartulovići. Napominjem mu da ćemo njemu slati sms informacije o stanju i poziciji čopora, a kratke informacije će ići i na stranicu HPD Bilogora i na facebook Društva. Mobiteli će nam biti ugašeni, a palit ćemo ih u slučaju nerješivih problema i, naravno, navečer kad ćemo kratke informacije slati na tri osobe, njemu, osobi koja će stavljati informacije na facebook te osobi koja stavlja pribadače na kartu koju smo ostavili na mjestu gdje se sastajemo u caffe K-2 (odande uvijek krećemo u akciju). HGSS Stanica Bjelovar upoznata je sa cijelim planom akcije i u slučaju potrebe oni će alarmirati HGSS Stanicu Makarska, ali se nadam da za to neće biti potrebe.

Putovali smo cijelu noć i već u 5.30 započeli uspon stazom iz Bartulovića prema planu sa 350 m n.v. Zbog malo ili nimalo spavanja u autu bio je to izuzetno naporan dan.
Biokovski vuk
Iz Bartulovića markacija prati greben sa sjeverozapadne strane. Već u 6.05 izašlo je sunce iza okolnih istočnih brda i nagovijestilo vrući dan. Puna dva sata trebalo nam je za savladavanje 500 m nadmorske visine do lokve Grljak gdje je u stjenovitoj zdjeli bilo vode u izobilju. U podne smo stigli do velike špilje Pozjate i jedva smo čekali da spustimo naše teške ruksake. Ručak i odmor uz razgledavanje špilje potrajali su skoro sat vremena, a koliko smo bili umorni zaspali bi i na snijegu ispred špilje. Od špilje do vrha Šćirovca (1619 m) trebalo nam je još jedan i po sat po sad već priličnoj vrućini.
Biokovski vuk
Dotad smo savladali preko 1200 m visinske razlike što nas je , uz umor od putovanja i neprospavane noći, strašno iscrpilo. Uživali smo u pogledu sa jedne od najteže dostupnih kontrolnih točaka HPO-a i prekrasno bi ovdje bilo ostati i odmarati do navečer ali moramo dalje. Čekao nas je najljepši grebenski put u Hrvatskoj, oštar i rastrgan greben, ali vrlo uzbudljiv sa prekrasnim vidicima.
Biokovski vukBiokovski vuk
Za dva sata stigli smo do vrha Sveti Ilija (1642m) do njegove bijele kapelice sagrađene na starim temeljima.
Biokovski vuk
Jasno nam je bilo da nećemo uspjeti doći do Lokvi no odlučili smo hodati do pogodnog mjesta za podizanje šatora. Stigli smo do Radića stanova, napuštenog pastirskog naselja sa bunarom s pitkom vodom.
Biokovski vuk
Na brzinu smo postavili šatore i bez puno priče utonuli u zasluženi san. Noć je bila topla i neobično tiha za planinu (ili mi ništa nismo čuli). Na bunaru smo natočili vodu , uz dodavanje tableta za pročišćavanje vode, da imamo do planinarskog doma na Lokvama. Do Lokvi smo morali proći krševitu visoravan Motiku, s kamena na kamen, uz stalno penjanje i spuštanje kroz nebrojene vrtače.
Biokovski vuk
Kod planinarske kuće „Slobodan Ravlić“ na Lokvi dočekalo nas je neugodno iznenađenje, potrgana pumpa za dizanje vode. Kasnije se uspostavilo da je to samo uvod u ovaj turbolentni dan u kojem su se neprestano izmjenjivale dobre i loše stvari za naš čopor.
Biokovski vuk
Vodu smo nadoknadili otapanjem okolnog snijega, kod Kuće pod Vošcem još smo izmolili nešto vode od prisutnih izletnika. Naišli smo i na vatrogasnu feštu gdje su nas počastili bevandom i tako smo stigli do Vrata Biokova gdje smo se morali oprostiti od Željca zbog problema sa žuljevima. Uspjeli smo mu ustopirati auto kojim je otišao do Makarske i dalje kući,a mi smo uspjeli doći do sela Šošići gdje smo na kraju završili na lovačkoj fešti.
Biokovski vuk
Nakon ispričane priče o tome što smo prošli i još namjeravamo, dobri ljudi su nam ponudili da umjesto podizanja šatora spavamo u njihovom lovačkom domu. Spavanje na klupama i stolovima lovačkog doma za nas je bio pravi apartmanski smještaj. Dobro smo se naspavali uz razmišljanje smo što nas sve čeka danas, a predivan prizor na današnju dionicu jugoistočni dio Biokova (Rilić) pružao se odmah s vrata našeg noćašnjeg utočišta. Rilić je izdvojen i niži, prirodni nastavak Biokova koji je težak za planinarenje zbog krševitosti terena i izloženosti suncu.
Biokovski vuk
Iz Šošića smo morali doći do sela Brikve odakle ima markirana staza na Sutvid (1155 m), najviši vrh Rilića. Uska staza prosječena je kroz gustu šikaru pa iako dobro štiti od sunca dosta je sparno. Lagano smo se kretali uz vrlo kratke pauze i ništa nije dalo naslutiti da će oko 13.30, pola sata ispod vrha, moji prijatelji morati odustati zbog problema s nogama. Dogovorili smo se da se oni vrate nazad u Brikve i stopiraju do Višnjice, ako uspiju tamo postave šatore,a ja nastavljam na vrh Sutvid.
Biokovski vuk
Greben je potpuno izložen suncu bez ikakve vegetacije pa unatoč tome što je kraj travnja temperature su dobrano prelazile 20-tak stupnjeva. Apsolutno treba poštivati opasku u planinarskim vodičima da se greben tijekom ljetnih žega potpuno izbjegava. Grebenski dio od Sutvida do Sokolića na Drveničkim stinama apsolutno mi je bila najteža dionica uzdužne ture Biokovom.
Biokovski vuk
To je bio i najduži dan po hodanju jer sam se s grebena još morao spustiti sat i pol u selo Višnjicu do šatora, gdje sam stigao oko 22 sata, a moji prijatelji već su duboko utonuli u san. Tad još nisam znao da sutra ujutro dolazi auto po nas tako da sam se iznenadio jer Zvonkova supruga, Ivana je već u šest ujutro bila tamo. Nakon dogovora i analize trenutne situacije (dobro stanje bez žuljeva i bolova u nogama, dobra vremenska prognoza, dodatne sugestije domaćeg lovca) odlučio sam ostati i završiti ovu avanturu za svoje prijatelje i Društvo. Plan je bio da danas završim do Baćinskih jezera i vraćam se kući. Do podne je sve išlo glatko jer mi je domaći lovac Bogdan do detalja opisao stazu kroz dio njihovog lovišta, a problematičan je bio dio bez markacija od križanja staze koja se spušta u Podace do kapelice Gospe od Milosrđa. Taj dio sa markacijama prošao bi se za četrdesetak minuta, a ovako mi je trebalo dva sata uz susrete sa divljim konjima koji su me dobro preplašili.
Biokovski vuk
Taj dan je bilo strašno vruće pa sam već do 17 sati popio četiri litre vode koliko sam ponio iz Višnjice te sam morao u selu Grnčeniku nadopuniti još dvije litre vode. Iz Grnčenika sam krenuo prema Svetom Iliji (Gradac) i kad sam vidio da će me uloviti mrak spustio sam se u polje Duga te prespavao u čobanskoj kolibi. Iako sam bio prilično umoran i željan sna budnim su me držala priče o vukovima iz prve ruke. Vukovi su normalna pojava u životu biokovskog čobana, a opisuje ih kao vrlo lukave životinje koje napadaju samo na sigurno. Prošli su me trnci ujutro kad smo stajali ispred tora, a on mi je rekao da nas sad vjerojatno odnekud promatra vuk i snima situaciju. A onda mi je rekao: - Moj prijatelju iz Bjelovara, što je tebe donijelo ovdje? Da bi mu zahvalio na svemu ostavio sam mu preostale konzerve jer danas ću završiti turu.
Biokovski vuk
U 10 sati bio sam na vrhu Sveti Ilija (773 m) koji se nalazi neposredno iznad Gradca, a zahvaljujući položaju nad morem izvrstan je vidikovac na Baćinska jezera, poluotok Pelješac, otoke Hvar, Mljet i Korčulu, a unazad na cijelo područje koje je ostalo iza mene.
Biokovski vukBiokovski vuk
Još dva sata mi je trebalo da se spustim kroz negostoljubiv teren prepun kamenih gromada sa grebena prema selu Rudinama i izlazu na asfalt, bjelovarski planinari dobili su svog Biokovskog vuka. Šaljem imenjaku Bockovcu sms-poruku: Akcija Biokovski vuk završena u 13.42, počinje evakuacija – tražim autobusnu stanicu. Pješačim još 5 kilometara do Gradca pa autobusom do Splita gdje konačno uživo upoznajem imenjaka, prijatelja i ljudinu Željka Bockovca. Cijelu pripremu akcije odradili smo putem e-mailova, stalno nam je bio pri ruci putem mobitela pa mu zahvaljujem za sve savjete, sugestije i ohrabrenja. Teško mi je opisati moj osjećaj ponosa, sreće i poštovanja prema njegovom, a sada i „mom“ Biokovu koje je dopustilo da ga „stranac“ upozna u svoj njegovoj ljepoti i divljini i tako mu bude puno jasnije zašto je zovu dalmatinskom kraljicom planina.
Biokovski vuk



Visoke Tatre

BJELOVARČANI U SLOVAČKIM I POLJSKIM VISOKIM TATRAMA

Sun, September 02, 2012 - 10:36:06

Dvojica bjelovarskih planinara, Saša Jurić i Željko Vinković, sudjelovali su od 11. do 19. kolovoza 2012. godine u usponu na najatraktivnije planinarske vrhove Visokih Tatri u Slovačkoj i Poljskoj.

Ispenjani su Gerlachovsky štit visok 2654 metra, tehnički najzahtjevniji i najviši vrh Slovačke, zatim ponos Slovačke, vrh Krivan visok 2494 metra i Slavkovsky štit visok 2452 metra. U Poljskoj smo penjali Rysy visok 2504 metra, najviši vrh Poljske i vrlo zahtjevan i naporan grebenski prilaz Orla Perc s nekoliko vrhova od kojih je najviši Swinica (2301 m), a najatraktivniji Kozi Wierch (2291 m) i Maly Kozi Wierch (2228 m). U turističkom dijelu u Slovačkoj smo obišli znameniti romanički dvorac Bojnice i kanjon Sucha Bela unutar Nacionalnog parka Slovensky raj te rudnik soli Wieliczka u Poljskoj. Posjetili smo i popularna slovačka i poljska turistička odredišta (Banska Bistrica, Štrbsko Pleso, Stari Smokovec, Poprad, Zakopane).

Tatre su planinski vijenac na granici Slovačke i Poljske i predstavljaju najviši dio planinskog lanca Karpata. Tatre su inače jedini planinski lanac iz karpatske skupine koje su alpskog tipa.

Visoke Tatre se protežu duž sjeverne granice Slovačke, odnosno južne granice Poljske. U ovom masivu se nalazi preko 25 vrhova čija je visina preko 2500 metara te 85 planinskih jezera.

Naše planinarenje u Visokim Tatrama zamišljeno je kao dnevni usponi koji su organizirani za planinare koji su željni težih i zahtjevnih tura i za planinare koji više vole srednje naporne ture. Za realizaciju ideje trebalo je skupiti minimalno 30 planinara iz više planinarskih društava iz Bjelovara, Križevaca, Varaždina i Zagreba. HPD Bilogora Bjelovar i PD Ravna Gora Varaždin stavili su izlet u svoje godišnje planove i preuzeli obvezu prikupljanja potrebnog broja ljudi. Krenulo se već u veljači i ožujku i izgledalo je da ne bi trebalo biti većih problema no na kraju se broj smanjio na devetoro ljudi.
Visoke Tatre
U toj varijanti umjesto autobusa iznajmljen je kombi bez vozača u čijoj vožnji su se izmjenjivali sami sudionici puta. Nas devetero: četvero planinara iz Varaždina, troje iz Zagreba i dvojica iz Bjelovara, na put smo krenuli kasno navečer u petak 10. kolovoza 2012., a putovali smo preko Mađarske desetak sati do prvog odredišta, grada Bojnica u središnjoj Slovačkoj. Tamo su nas čekali iskusni planinarsko-turistički vodiči i naši prijatelji s prijašnjih planinarenja po Crnoj Gori, Bugarskoj, Grčkoj i Rumunjskoj, Goran i Jovan Šibalić iz turističke agencije Gorana Šibalića koja je organizator puta. Prvo što smo posjetili bio je znameniti bojnički dvorac. Dvorac Bojnice prvi se put spominje 1113. godine i prvotno je sagrađen kao drvena utvrda. Kasnije u 20. stoljeću izgrađen je novi dvorac od kamena u romaničkom stilu.
Visoke Tatre
Dva sata obilaska dvorca s glazbeno-scenskim glumačkim i baletnim presjekom života na dvorcu kroz pojedina razdoblja brzo je proletjelo.
Visoke TatreVisoke TatreVisoke Tatre
(klikni na fotografiju za povećanje)
Visoke TatreVisoke Tatre
Obilazak zoološkog vrta, osnovanog 1955. godine, a 2006. godine imao je 355 različitih vrsta i više od 1800 životinja, pokvarila nam je kiša koja se spustila nakon pola sata obilaska.
Visoke TatreVisoke Tatre
Na putu prema pansionu posjetili smo i grad Bansku Bistricu s 80 tisuća stanovnika koji je smješten u srcu srednje Slovačke u dolini rijeke Hron na 362 metra nadmorske visine. Grad Banska Bistrica je samostalna teritorijalna jedinica Republike Slovačke.
Visoke TatreVisoke Tatre
Već umorni od puta i razgledavanja stigli smo do pansiona Larion u Kralovoj Lehoti gdje ćemo biti smješteni sve do petka ujutro.
Visoke Tatre
Prognoza za drugi dan bila je kiša poslije 14 sati pa smo odlučili da još ne idemo u planinu nego da posjetimo Nacionalni park Slovensky raj i obiđemo kanjon Sucha Bela. Obilazak kanjona započinje na 548 metara, a završava na 958 metara vrhu Sucha Bele. U kanjonu ima vode pa je potrebno neprestano prelaziti na stranu gdje je ima manje.
Visoke Tatre
Svladavanje većih vodenih zapreka i visinskih barijera olakšano je izradom drvenih mostića i metalnih ljestava gdje i planinarske vještine dolaze do izražaja.
Visoke TatreVisoke Tatre
Obilazak kanjona bilo je lagano zagrijavanje za treći dan kad nam je vrijeme dozvolilo da planiramo odlazak u planinu. Odluka je pala na veličanstveni vrh Krivan visok 2495 metara, ponos i simbol Slovačke. Ono što je za Slovence Triglav to je Slovacima vrh Krivan, a imaju ga otisnutog i na kovanicama eura. Za uspon na vrh potrebno je svladati 1285 metara visinske razlike, s 1210 metara na 2495 metara. Uspon nema tehničkih detalja tako da je cijela grupa bila na vrhu u rasponu 3-4 sata. Prekrasno sunčano vrijeme omogućilo nam je da se dugo zadržimo na vrhu i napravimo puno prekrasnih fotografija.
Visoke TatreVisoke TatreVisoke Tatre
U utorak četvrtog dana nismo imali sreće s prognozom prema kojoj je kiša trebala padati tek popodne, a počela je već dopodne oko 10 sati. Planirali smo popeti Vihodnu Visoku (2428 m) koja ima nešto tehničkih detalja u stijeni i trebala nam je biti zagrijavanje za Gerlachovsky štit. Na sreću, uspjeli smo doći do 10 sati, prije nego su kiša i vjetar pojačali, do Gorskog hotela Sliezsky dom gdje smo uzalud čekali do 13 sati da se vrijeme poboljša.
Visoke TatreVisoke Tatre
Prognoza za srijedu bila je slična onoj u utorak, s mogućom kišom popodne, ali nešto manje oblaka. Ovaj put imali smo sreće pa je cijeli dan bio oblačan bez kiše. Penjali smo iz Starog Smokovca s 1010 m nadmorske visine vrh Slavkovsky štit visok 2452 metra. Osim velike visinske razlike koju treba savladati uspon nije imao drugih zahtjevnosti. Većini nam je pogled sa žudnjom stalno bježao prema susjednom Lomničkom štitu na koji nije dozvoljeno penjanje bez plaćanja domaćih vodiča koji vode naveze na vrh. Vrh Lomničkog štita ulovio je oblak za rep i nije ga puštao cijelo vrijeme našeg uspona.
Visoke Tatre
Na samom vrhu u sjećanju će mi ostati lopata kojom je netko valjda zimus odbacivao snijeg do vrha. Na spuštanju s vrha Saša i ja sreli smo se sa „slavenskim sestrama“ Poljakinjama, sporazumijevajući se s njima na nekoj mješavini englesko-hrvatsko-poljskog uz obilno mlataranje rukama i veselo raspoloženje. Kao prava „slavenska braća“ za uspomenu smo se i fotografirali s njima i zaželjeli im puno sreće do vrha.
Visoke TatreVisoke Tatre
Četvrtak, šesti dan, prognoza dobra bez kiše, konačno je došao na red uspon zbog kojeg sam gotovo i došao na Visoke Tatre, „veliki Gerlach“. Zbog tehničkih zahtjeva i bez markacija za uspon se preporuča platiti domaće vodiče da vode grupe u navezu na sam vrh. Iskustvo i znanje naših vodiča koji su nekoliko dana prije popeli vrh po lijevom grebenu i pripremili se da nas povedu gore te dobra pripremljenost nas petorice koja su odlučila ići gore rezultirala je odlukom da gore možemo i sami.Nije bio problem ustajanje u tri ujutro, nestrpljivo smo čekali da krene uspon, pa smo već u 3.50 bili spremni naoružani naglavnim lampama jer je uspon je počeo po mraku. Nismo bili ni svjesni u tom mraku koliko brzo hodamo, prvo kratko po markaciji, a onda dalje bez markacija dizanje na greben. Tek dva sata penjanja i očitanja visine s GPS uređaja koji je pokazivao da smo popeli 900 metara visinske razlike i obilnog znojenja bio nam je znak da usporimo. Sad je i konfiguracija terena to zahtijeva od nas, greben je bio šiljat i na mjestima dosta strm i sklizak da smo se morali na pojedinim mjestima visinski spuštati i zaobilaziti šiljke.
Visoke Tatre
Dobra pripremljenost i uigranost ekipe omogućila nam je da bez većih problema svladamo stijenski dio i već u 8.15 uživamo na vrhu. Glavni vodič Goran svima je čestitao na uspješnom usponu uz dogovor da se fotografiramo i lagano spuštamo dolje prije nego dođu prvi navezi i nastane gužva.
Visoke Tatre
Raspoloženje ekipe bilo je na vrhuncu, svi su se željeli fotografirati i sami i međusobno tako da bi mogli gore ostati cijeli sat, a ne samo dvadesetak minuta kad smo primijetili prvi navez.
Visoke Tatre
Po starom planinarskom pravilu da je uvijek teže sići dolje i nas je čekao spuštanje kroz strmi kameni isprani žlijeb prema jezeru. U početnom dijelu žlijeb je bio bez osiguranja no na samom izlazu čekalo je iznenađenje: postao je tako strm da smo morali spuštati uz, na sreću, postavljene lance i metalne šipke postavljene u stijeni.
Visoke Tatre
Izlaskom iz stijene staza više nije bila zahtjevna i u podne smo već bili u Gorskom hotelu Sliezsky dom gdje nas je čekao ostatak grupe koji je popeo Vihodnu Visoku. Nakon Gerlachskog štita da je izlet završio rekao bih da je bio odličan, ovako nakon još svih događanje mogu reći da je bio čaroban. Vrijeme nas je i dalje služilo tako da smo prema planu u petak ujutro pokupili stvari i opremu i napustili pansion Larion. Saša nas je dovezao kombijem do mjesta Popradske Pleso (1030 m) odakle smo krenuli na Rysi, najviši vrh Poljske (2504 m), te se spustili u Poljsku u Zakopane, a on će kombi prebaciti preko granice. Do 13 sati popeli smo se sa Slovačke strane na Rysi i počeli spuštanje na poljsku stranu preko jezera Morsko oko prema Zakopanima gdje smo se spustili oko 19 sati. Iako je bio petak, neobično puni ljudi bilo je na vrhu Rysy i jezeru Morsko oko.
Visoke TatreVisoke Tatre
Poljska nije ništa manje simpatična i druželjubiva od Slovačke, a očekivali smo da će nam sutradan pružiti vrhunsko planinarsko uživanje na grebenskom putu Orla Perc. Kako bi uštedjeli tri sata nepotrebnog nezahtjevnog hodanja iz Zakopana smo se dignuli žičarom na Kasprowy Wierch. Od tamo počinje naporna tura po grebenu s puno dizanja i spuštanja, puna lanaca i metalnih ljestvi te zahtijeva neprestanu pažnju i koncentraciju.
Visoke TatreVisoke Tatre
Nakon svih napora i uzbuđenja došla je nedjelja, dan predviđen za povratak kući, ali ova ekipa tražila je i dobila još atrakcije. Posjet rudniku soli Wieliczka kod Krakowa nije nam nikako bio na smjeru prema kući, već nas je odvlačio stotinjak kilometara na sjever produžujući povratak za dvjesto kilometara. Ono što smo čuli o rudniku bio je prevelik izazov da mu odolimo unatoč svim naporima i nismo požalili. Dio rudnika otvoren za turistički obilazak dug je 3,5 kilometra i prolazi najljepše i najznamenitije dijelove rudnika. Obilazak rudnika traje tri sata uz pratnju stručnog vodiča kroz brojne rudarske hodnike, nekoliko manjih kapela, brojne oltare, skulpture, mitske figure izrezbarene u davnoj prošlosti, kao i veliko slano jezero na dubini od 135 metara. U sklopu rudnika, zahvaljujući ljekovitim svojstvima soli smjestio se rehabilitacijski centar, postoje i prostorije prilagođene za vjenčanja i druge proslave i muzej rudarstva u kojem je izložena rudarska oprema od srednjeg vijeka do danas.Ono što je na mene ali i većinu ostavilo najsnažniji utisak je kapela blažene Kinge smještena na dubini od 200 metara napravljena u potpunosti od soli, ova kapela je najveća podzemna crkva na svijetu. Posjet ovom rudniku bila je točka na i ovog čarobnog izleta i preostao nam je povratak kući, a to uz izvrsnog i upornog vozača Sašu koji je taj dan cijeli, uz potrebne odmore, odvozio preko tisuću kilometara od Zakopana do kuće kao da nije predstavljalo nikakav problem.

Nekoliko riječi o vrhunskoj ekipi koja je odhodala uživajući cijeli izlet. Prvo veliko hvala vodičima, ocu Goranu koji je sve osmislio i besprijekorno pripremio, a onda sinu Jovanu koji je toliko pun snage da smo ga stalno kočili, da nije bilo nas on bi ovo prošao u pet dana. Od naše ekipe veliko divljenje najiskusnijem i najstarijem Zdravku koji se prema svojim riječima pomladio na ovom izletu za dvadeset godina. Leteće Varaždince, Marijana i Nevena većinom smo mogli gledati u leđa i eventualno u domu dok bi čekali na nas. Bez veselog smijeha i hihotanja, toliko potrebnog u planini, naših samozatajnih dama Sevde i Karoline ovo bi bio samo „muški izlet“. Milan iz Lepoglave odmila zvan „priljatelj“, prijatelj svih nas, ali i svih Slovaka i Poljaka na stazi koji su ga neumorno fotografirali dok na sreću nije nestalo filma. Matej iz Zagreba najveći nestaško i vragolanko u ekipi, može „nanjušiti“ žig u domu na pet kilometara. Blizu njega ne ostavljaj ruksak da ti se ne bi dogodilo da s vrha nosiš kamen. Saši iz Bjelovara, osim penjačko-hodačkih sposobnosti, otkrili smo i vozačke (1000 kilometara vozi za dobro jutro, a još i sigurno). Željko, pisac ovih redaka, nije imao izbora s ovako vrhunskom ekipom da uopće dođe do izražaja već se nekako provukao iz dana u dan hodajući s njima i uživajući u njihovom društvu, planini i životu.

Napisao :
Željko Vinković (HPD „Bilogora“ Bjelovar)


Više fotografija s izleta na Visoke Tatre pogledajte u našoj fotogaleriji.




Plan izleta Visokogorske sekcije u 2012. godini

Thu, December 08, 2011 - 12:55:12

Objavljujemo plan izleta i akcija Visokogorske sekcije u 2012. godini. U planu nisu detaljno navedeni datumi budući da akcija ovisi o različitim okolonostima, a datum će biti objavljen barem mjesec dana prije polaska. Akcije su namijenjene manjem broju polaznika, a o detaljima izleta polaznici će biti obaviješteni na sastancima s vodičem koji će se održavati u vrijeme objavljeno na mrežnoj stranici Društva. Namjera nam je da privučemo i okupimo planinare i one koji će to postati koji su u ponešto snažnijoj fizičkoj spremi i mogu podnijeti fizičke i psihičke napore koje od njih zahtijevaju teže akcije ili bi to željeli. Ukoliko želite biti obaviješteni o akcijama i obavijestima Visokogorske sekcije, javite se na mail .(JavaScript must be enabled to view this email address).

Zimski usponi (siječanj, veljača, prva polovica ožujka):
Kalnik (pohod preko Sedam zuba) - vježbe za alpske uspone; jednodnevni odlasci prema dogovoru (tijekom cijele godine)
Klek (1181 m) - jednodnevni pohod
Lisca, Slovenija - (953 m) - jednodnevni pohod

Ljetni usponi (lipanj, srpanj, kolovoz, rujan):
Stol, Karavanke, Slovenija (2237 m) - dvodnevni pohod (dom)
Krofička iz Logarske doline, Kamniško-savinjske Alpe (2083 m) - jednodnevni pohod
Storžič, Slovenija (2132 m) - jednodnevni pohod
Debela peć, Julijske Alpe, Slovenija (2014 m) - dvodnevni pohod (dom)
Tuhobić, Gorski kotar, Hrvatska (1109 m) - jednodnevni pohod
Crnopac, Staza Malog princa, Velebit - dvodnevni pohod (šatori)
Stap, Kamena galerija, Velebit - višednevni pohod (šatori)

Višednevne akcije:
Durmitor, Crna Gora - 13. - 24. srpnja
Tatre - 11. - 19. kolovoza

Vodiči (polaznici će biti naknadno obaviješteni o vodičima određene akcije):
Vatroslav Bank, Đuro Petrović, Tibor Sinjeri, Nataša Vidović-Sinjeri, Željko Vinković, Božidar Vojvoda, Nikolina Marinić




Ponovo okupljanje Visokogorske sekcije HPD Bilogora

Thu, October 20, 2011 - 12:51:02

Obavještavamo planinare i sve zainteresirane za prirodu i planinarske visine da je ponovo (nakon gotovo osam godina stanke) počela djelovati Visokogorska sekcija HPD Bilogora.

Cilj je ove sekcije promicati i organizirati visokogorske izlete, ture i pohode u visoka gorja. Namjera nam je okupiti sve zainteresirane koje zanimaju visoke planine, zimsko planinarenje, klinčani putovi i slično. Osim toga, Visokogorska sekcija će nastaviti organizirati različita predavanja i različita druženja svih zainteresiranih.

Nadamo se uspješnoj suradnji sa svim bjelovarskim i županijskim društvima sličnih ciljeva te s onima širom Hrvatske. Uskoro ćemo objaviti plan izleta za 2012. godinu u kojem ćemo ponuditi jednodnevne, dvodnevne i višednevne izlete u visoka gorja Europe i zimske uspone u Hrvatskoj. Za više informacija o Visokogorskoj sekciji možete se javiti na elektronsku poštu: .(JavaScript must be enabled to view this email address) i .(JavaScript must be enabled to view this email address).




Bjelovarčani na krovu Austrije

Sat, August 06, 2011 - 12:46:33

U nedjelju, 31.srpnja 2011.,dvojica članova HPD „Bilogora“ Bjelovar Siniša Atlija i Dario Vinceković ispenjali su veličanstveni Grossglockner, najviši vrh Austrije, visok 3798 metara.

Uspon je izveden zahtjevnijom varijantom od strane alpskog gradića Heiligenblut. U subotu je uspon započet prelaskom najvećeg austrijskog ledenjaka Pasterze te dolaskom do doma Erzherzog-Johann-Hutte na visinu 3454 metara gdje su noćili. Najteži detalj ovog dana bilo je savladavanje prirodne barijere u obliku strme ledene padine na drugom ledenjaku koju je trebalo savladati koristeći alpinističke tehnike penjanja u ledu.

Uspon od doma na sam vrh izveden je u nedjelju za manje od dva sata, njih dvojica su na krovu Austrije. Zahvaljujući vedrom vremenu nagrađeni su prekrasnim vidicima na ostale dijelove Alpi i Dolomita.

Uspjeh uspona na Grossglockner još je veći kad se doda činjenica da je u petak prije ispenjan vrh Johannesberg (3460 m). Više detalja o samom usponu svi zainteresirani moći se saznati na projekciji fotografija i razgovoru sa samim sudionicima u četvrtak 11.kolovoza 2011. u caffe baru K-2 na redovitom druženju planinara HPD „Bilogora“ u 19 sati.




Vikend u Julijskim Alpama (Mala Mojstrovka i Prisojnik)

Mon, February 28, 2011 - 12:01:01

Uz veliko hvala Valentini, a posebno našem vodiču Mariu Filipoviću što su svoju ljubav prema Alpama podijelili sa mnom i Dariom i vodili nas kroz ovu čaroliju
Željko Vinković,
sudionik pohoda M. Mojstrovka-Prisojnik


U sklopu priprema za uspon na Grossglockner četvoro planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar krenulo je na pripreme u veličanstvene slovenske Julijske Alpe. U planu je bilo ispenjati u snježnim uvjetima zahtjevne vrhove Malu Mojstrovku i Prisojnik. Mojstrovka je planinarski greben s tri vrha (Mala,Velika i Zadnja Mojstrovka) koji se proteže od cestovnog prijevoja Vršić (1611 m) prema zapadu sve do Jalovca. Naš prvi cilj je najniža Mala Mojstrovka (2332 m ) sa vrlo atraktivnim usponom. Za naš zimski pristup na Malu Mojstrovku odabrali smo južnu stranu strme padine pokrivene s 50-70 cm snijega.

U podnožju uspona navukli smo dereze i sa cepinima u rukama jedno za drugim strmom padinom. Za 400-tinjak metara visinske razlike trebalo nam je sat vremena penjanja zbog polutvrdog snijega . Na grebenu smo skinuli dereze , snijega je bilo samo na mjestima, i 2 sata do vrha. Vrijeme nas je mazilo, sunce uz povremeni vjetar, tako da smo na vrhu ostali više od pola sata.

Uživali smo u prekrasnim vidicima prema Mangartu, Poncama, talijanskom dijelu Alpa, Planici ali i prema jugu i jugoistoku prema Špiku, Škrlatici, Prisojniku i njegovom visočanstvu Triglavu.

Pogled nam je bježao i prema Austriji i Grossglockneru našem cilju u srpnju.

Osim veličanstvenih pogleda imali smo i planinarsko krštenje, Dario je prvi put udahnuo zrak iznad 2000 metara, a udarce užetom Maria i Željka lakše je podnio uz podršku kume Valentine. Nazad smo se vratili istim putem i za 2,5 sata već smo bili u Erjavčevoj koči na zasluženoj okrjepi. Zadovoljni današnjim danom večer u domu kratili smo uz odlični pakleni gulaš koji smo gasili poznatim „uniončekom“ i „zlatorogčekom“. U 22 sata već smo bili u krevetu jer sutra nas očekuje još naporniji planinarski dan i uspon na 2547 metara visoki Prisojnik.

Za Prisojnik se kaže da je planina sa stotinu lica, a ima i dva imena (Prisojnik i Prisank). Ta kamena gromada nazubljenog grebena ispresjecana je brojnim usjecima i žljebovima . Ima i dva otvora-okna u stijeni (prednje i zadnje okno). Ubraja se zajedno sa Triglavom, Razorom, Jalovcem, Škrlaticom i Mangartom među veličanstvene vrhove, okosnicu slovenskog dijela Julijskih Alpi. Priroda je u sjevernu stijenu uklesala lice djevojke, čuvene Ajdovske deklice kroz koju idu i ferata usponi.

I za ovaj zimski pristup odabrali smo južnu stranu, Slovensku pot, iako se pristuo pretvorio u zimski uspon. Početni dio od Vršiča preko Sovne glave prošli smo bez dereza koje stavljamo u siparskom dijelu, u zapadnom podnožju stijene Prisojnika kroz klekovinu bora. Nakon dva sata skidamo dereze Na robu (1860 m) kad prelazimo na južnu padinu te 1 sat hodamo po kamenju uz povremene kratke prijelaze snježnih žljebova. Na jednom takvom Dario je odlučio valjda vježbati zaustavljanje cepinom i utjerao nam srce u grla kad smo iznenada shvatili da klizi snježnom padinom. Zaustavio se nakon 20-tak metara, a kad je došao sebi počele su podbadanja na njegov račun sretni što je sve prošlo bez posljedica. Najteži dio bio je pred nama, a to je odvajanje sa staze na 600 m visinske razlike do vrha, strmu snježnu padinu koju smo savladavali dobra dva sata uz dereze i cepine.

Oko 13 sati konačno smo na tom veličanstvenom vrhu , a za trud smo nagrađeni stišavanjem vjetra i beskrajno čistim vidicima. Odlučili smo se fotografirati dok se vjetar ne predomisli, na brzinu nešto pojesti pa nazad.

Spuštanje ide puno brže uz maksimalan oprez zbog skliskih dijelova i manjih rupa, a i snijeg je već popustio pa upadamo na mjestima do koljena. Za sat i po savladali smo najteži dio silaska strme padine i već smo na stazi. Pred sam kraj staze ispod južne padine stijene dočekao nas je veličanstven prizor. Skupina kozoroga, njih desatak mirno pase ne obazirajući se previše na nas. Koristimo to i lagano se približavamo kako bi fotoaparatom zabilježili te prekrasne prizore. Onda su dvojica kozoroga odlučili pokazati svoje vještinu penjanja što nas je ostavilo bez daha jer bez nekog većeg napora njih dvojica su bili na 20 metara visokoj stijeni. Kao da su nam htjeli pokazati kako se to radi i reći nam „nemojte si umisliti da ste vješti penjači“.

Ovakvim penjanjem posramili bi i veličanstvenog Chucka koji to ne može izvesti ni u vicevima, a on je navodno učitelj i prijatelj našeg darovitog Daria. Kad smo već pomislili da smo pri kraju dočekalo nas je još sat vremena spuštanja po padini kroz snijeg koji se potpuno raspekmezio pa je bilo dva koraka pa propadanje kroz snijeg u klekovinu.

U 17.30 sati konačno smo na sigurnom pokraj auta, spremanje stvari i polazak kući uz stajanje na Mihovom domu kako bi sredili dojmove i proslavili uspješno odrađeni prvi trening u sklopu priprema za „Gross“. Ekipa će unutar pripreme za Grossglockner napraviti još jedan trening kretanja u navezu sa derezama i cepinima u Alpama dok će kondicioni dio treninga obavljati na Sjevernom Velebitu (Senjska obilaznica) i Samoborskom gorju.




Ispenjan Ararat!

Fri, June 25, 2010 - 11:44:29

Ujutro 24. lipnja 2010. ispenjan je Ararat - 5156 m. Na vrhu je bilo sedmero ljudi. Tijekom jutra odmah su se spustili u prvi logor na 3200 m gdje je ostao i Čamac jer na vrh nije išao. Čestitamo i pozdravljamo sve planinare na ovoj ekspediciji te željno očekujemo njihove dojmove i fotografije.




Otputovao nam Zvonimir!

Wed, June 23, 2010 - 11:41:41

Naš planinar Zvonimir Čamilović je u subotu 19. lipnja 2010. otputovao na četrnaestodnevni obilazak Turske. Glavni je cilj pohoda mitski vrh Ararat koji je visok 5156 m.

Uspon je predviđen četiri dana, a ostatak vremena će planinari provesti u obilasku kulturnih i povijesnih znamenitosti te zanimljive zemlje. Čamac je u društvu deset drugih planinara iz Zagreba, Varaždina i Ivanić Grada, a vodi ih iskusni Milan Rajšić. Planinari se vraćaju 4. srpnja. Našem Zvonimiru i čitavoj ekipi želimo lijepo vrijeme, prekrasne vidike i mirne gojzerice, uspješan pohod i sretan povratak kući.




Prenj (Bosna i Hercegovina): vrh Zelena glava (2155 mnv) - 12. i 13. lipnja 2010.

Sun, June 20, 2010 - 3:35:52

Prenj je najljepša, najatraktivnija i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini. Smješten je u srcu dinarskih planina u sjevernom dijelu Hercegovine. Mnogi planinari i alpinisti Prenj nazivaju „hercegovačkim Alpama“. Iznimno je nepredvidiva planina na kojoj se zbog sudara mediteranske i kontinentalne klime nerijetko i tijekom jednog dana vrijeme nekoliko puta izmjeni.

Plan izleta:

12. lipnja 2010., subota
00.00 - polazak iz Bjelovara s bolničkog parkirališta
8.00 – 9.00 dolazak u Konjic – dočekuju nas prijatelji iz Visokog; polazak na uspon iz sela Bijela prema planinarskoj kući na Jezercu (4 sata)
13.00 - smještaj u domu (gdje spavamo)
13.30 - polazak na uspon prema vrhu Zelena glava (1,5 do 2 sata laganog uspona; u slučaju procjene da postoji mogućnost loših vremenskih prilika uspon na vrh ostaje za sutra)

13. lipnja 2010., nedjelja

Plan ovisi o vremenskim prilikama prethodnog dana. Ako je uspon ostvaren u subotu, ostaje mogućnost posjeta Mostaru i čuvenom mostu iz bitke na Neretvi u Jablanici. Povratak u Bjelovar planiran je u večernjim satima.

Svaki polaznik na izlet ide na vlastitu odgovornost. Molim sve planinare da ponesu putovnicu, planinarsku iskaznicu, vreću za spavanje, hranu za dva dana, kišnu kabanicu, rezervnu odjeću, naglavnu svjetiljku i drugu uobičajenu planinarsku dvodnevnu opremu. U cijenu izleta nije uključeno plaćanje smještaja, nego ga plaća svatko pojedinačno. Uplate za izlet mogu se izvršiti u prodavaonici peradi Zagrepčanka na Gradskoj tržnici do srijede, 9. lipnja 2010.

Vodič izleta:
Željko Vinković (098/449-989)




Impresije s puta u Egipat - Mojsijevo brdo i Katarinin vrh

Tue, February 03, 2009 - 10:27:26

U petak 16. siječnja 2009. je u Egipat i na Sinaj otputovalo petero bjelovarskih planinara, članova HPD "Bilogora". Pridružili su se đurđevačkim planinarima iz PD "Borik" koje je i organiziralo ovo putovanje uz pratnju iskusnog vodiča. Ekspedicija se sastoji od sedamnaest članova, uz Bjelovarčane i Đurđevčane i Zagrepčana, Varaždinaca i Vrbovčana. Putovanje je zapravo planinarsko-turističko. Prva tri dana su usponi na Mojsijevo brdo i na najviši vrh Sinaja - Katarinin vrh (2642 m). Ostatak vremena provest će u razgledavanju i obilasku povijesnih znamenitosti Egipta niz rijeku Nil (Kairo, Luxor, Abu Simbel, oaze i pustinje te odmor na obali Crvenog mora). Ratna događanja u blizini područja u koja dolaze nisu nimalo obeshrabrila naše planinare i svi s optimizmom vjeruju da će se ovo lijepo i zanimljivo putovanje sretno i uspješno završiti. Planirani povratak u Bjelovar predviđen je potkraj siječnja. Zadnje vijesti o planinarima kažu da je završen planinarski dio putovanja. Uspeli su se na Mojsijevo brdo i Katarinin vrh. Vrijeme je lijepo, a atmosfera je odlična.

Božidar Vojvoda

Petero planinara HPD Bilogora se vratilo s puta u Egipat. Planinar Vlado Jasek napisao je svoju impresiju o putu i usponu na Mojsijevo brdo.

Piše: Vlado Jasek

Još kao dijete razmišljao sam o crnom kontinentu, ali to je bio samo san. On se konačno ostvario.

Konačno putujemo u Afriku. Anica pakira stvari te krećemo na put. Kotači našeg aviona dotaknuli su tlo crnog kontinenta. Adrenalin raste i krećemo u Aziju (Sinaj). Rat koji bijesni na granici, u Gazi, uopće nas ne plaši. Još ne vjerujem da sam u Africi. Prvi put odlazim s planinarima u pohod na planinu. Čast mi je što sam s njima na najvišim vrhovima Egipta. Nakon smještaja u beduinskom kampu spremamo se na put prema vrhu Mojsijevog brda. Oduševljeni beduinskom večerom idemo na odmor jer u tri sata ujutro krećemo prema Mojsijevom brdu. Mračno je i na uspon krećemo sa svjetiljkama kako bi na vrhu bili u trenucima izlaska Sunca. Zato smo tako rano i krenuli. Zagrijavamo se hodajući, a pred vrhom stajemo. Sve je hladnije, ali puževim koracima prelazimo sedamsto stepenica do vrha Mojsijevog brda. Dolazimo u trenutku kada sunce počinje izlaziti. Veoma je hladno, ali se slikamo za uspomenu. Za trenutak se naoblači te se, zavijeni u oblake, polako vraćamo natrag. Surova planina pokazuje svoje ćudi, ali uz poštovanje prema njoj, prihvaćam njene trenutne promjene. Nekoliko naših planinara i ja vraćamo se težim putem. Do našeg polazišta spuštamo se preko tri tisuće i sedamsto šezdeset stepenica. Oduševljen samo planinom, ali ne i sa sobom - počinju bolovi u koljenima. Silazim u dolinu. Ponovo oduševljenje jer večeramo u beduinskom šatoru. Vatra na sredini nas grije, noćna temperatura je niska. Sretan i tužan istovremeno odlazim na odmor. Sretan sam jer sam se uspeo na Mojsijevo brdo, a nesretan što neću moći hodati i popeti se na krov Egipta. Polako tonem u san u mislima na protekli dan. Nisam mogao ni zamisliti što nas još čeka u zemlji faraona. Stižemo u Luxor. Lijep gradić, ali samo uz rijeku Nil, a malo dalje pravi pokazatelj života ljudi u Africi. Postavljam pitanje samom sebi je li je to stvarno Afrika. Odlazimo u Dolinu kraljeva, ali na poseban način koji i nije viđen na tom dijelu. Vodič nam je iznajmio bicikle te nas sedamnaest u žutim majicama krećemo u Dolinu kraljeva.

Veličanstvena slika! Svi su nam pljeskali i čudom se čudili. Povratkom prolazimo kroz selo pa preko plantaža banana. Kroz šume palmi i zelenih polja, čudnim prašnjavim puteljcima stižemo do restorana koji je otvoren prije petnaestak dana. Prava oaza za odmor, ručak i čaj. Polako vraćamo bicikle i odlazimo na odmor. Previše događanja koje ne mogu spojiti u jednu cjelinu. Ne prestajem se diviti, a već se nameće nešto drugo. Rijeka Nil, najduža na svijetu, mirna i ponosna teče i daje život cijelom Egiptu. Žalosno što ovakav izvor života stanovnici Egipta ne poštuju jer je već sada rijeka zagađena, iako mirna i pitoma. Iznenađen sam jer se ujutro ne ukrcavamo na jedan od 560 kruzera koji plove tim dijelom Nila, već na dva mala jedrenjaka, feluke, na kojima ćemo provesti dva dana. Sada sam svjestan još jedne avanture po Nilu jer ti čamci nemaju motor te su ovisni isključivo o vjetru. Polako plovimo uživajući u suncu i plovidbi. Noć polako pada, vjetra nema, a mi se nalazimo na sredini Nila i izbjegavamo velike brodove kojih je sve više. Polako dolazim u stvarnost. Pristajemo kasno navečer te odlazimo u nubijsko selo na večeru kao gosti kapetana koji nas vozi. Sjedamo u kamion koji nas vozi u selo oko 10 km od iskrcavanja. To što ćemo tamo doživjeti vrijedi vidjeti. Kuća stara, oronula, bez namještaja, a jelo se servira na podu. I tu mijenjam mišljenje o Africi i muslimanskoj vjeri. Slikamo se sa svim ženama i njihovom djecom, zagrljeni, bez marama na licima žena. Svaki kutak njihovog skromnog doma mogli smo vidjeti i slikati. Oduševilo me njihovo ponašanje, prekrasni, siromašni ljudi. Iskustvo je bilo neponovljivo. Dok mi večeramo, posade pripremaju čamce za noćenje. Noć je hladna, a posebno na Nilu, pa se treba dobro pripremiti. No provesti noć na Nilu veliki je doživljaj. Očaravajući izlazak sunca budi nas na doručak pa još tri sata plovimo do iskrcavanja u autobus. Opraštamo se od domaćina Nubijaca i odlazimo na put dug tisuću kilometara u Kairo. Impresivan grad s oko dvadeset milijuna stanovnika za mene je san koji se ostvario. Očaravajući posjet piramidama, a s druge strane tuga. Kairo se proširio do samog ruba piramida pa to nema više onog čara. Kao pred mnogo godina Kairo treba doživjeti danju i noću. Prvi put sam na takvom planinarskom putovanju, no ostat će mi u sjećanju cijeli život. Jedan od mojih snova se ostvario i razbio mnoge predrasude o crnom kontinentu i njihovim stanovnicima. Jednom riječju: veličanstveno! Pod tom riječju podrazumijeva se naš vodič Milan te cijela prekrasna ekipa koja daje sve za zajedništvo zadivljujućih vrijednosti.



E-mail lista
Primajte obavijesti o akcijama i izletima i prijavite se na našu mail listu

SADRŽAJ RUBRIKE
Sjeverna Makedonija_gdje vječno sunce sja
PET VELEBITSKIH PRIČA za 95 godina HPD “Bilogora”
Na Trnovačkom jezeru okruženi Biočem, Maglićem i Volujkom
ČVRSNICA - VRAN PLANINA_plan
Uspon na Mont Blanc
Triglav
PROKLETIJE - najdivljije i najsačuvanije planine u Europi.
MEMORIJAL „IVICA PLAZONIĆ“ NA ČVRSNICI
Bilogorci u švicarskim i francuskim Alpama
EISENERZER REICHENSTEIN (2165m)
PFAFFENSTEIN (1871m) i DACHSTEIN (2995m) - 21. i 22. lipnja 2014.
USPON NA KLEINE ANKOGEL (3096 m)
HRVATSKI PLANINAR 11,2013 - Nakon Aragatza Kazbek
Upoznajmo Gruziju
Upoznajmo Armeniju
Planinarski vrhovi
Sastanak Visokogorske sekcije - plan za 2013.
Biokovski vuk (od prijevoja Dupci do Neretve)
BJELOVARČANI U SLOVAČKIM I POLJSKIM VISOKIM TATRAMA
Plan izleta Visokogorske sekcije u 2012. godini
Ponovo okupljanje Visokogorske sekcije HPD Bilogora
Bjelovarčani na krovu Austrije
Vikend u Julijskim Alpama (Mala Mojstrovka i Prisojnik)
Ispenjan Ararat!
Otputovao nam Zvonimir!
Prenj (Bosna i Hercegovina): vrh Zelena glava (2155 mnv) - 12. i 13. lipnja 2010.
Impresije s puta u Egipat - Mojsijevo brdo i Katarinin vrh