Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

IDILIČNA BEGUNJŠČICA I POLUSNJEŽNI PRISOJNIK

Slovenija, 4.-5. siječnja 2017.
Karavanke_BEGUNJŠČICA_Veliki vrh (2060 m)
Julijske Alpe_PRISOJNIK (2547 m)
sudionici : Tomislav Pavić i Željko Vinković

Bili smo vrlo uzbuđeni kad nam je Mladen javio da već drugi dan nove 2017. godine idemo put Italije na turni uspon na Breithorn (4164 m). No vrijeme je umiješalo svoje prste te odlučilo da snježne padaline počnu baš u tom dijelu Europe i promijene naše planove. Našavši se na čaju s Tomislavom, da spasimo stvar, dogovorili smo da provjeri vremensku prognozu za Sloveniju. Ako nam se ukaže prilika pokušati ćemo tamo ispenjati nešto u zimskim uvjetima. Brzo je javio : „Prognoza je najbolja za sredinu tjedna“. „U Sloveniji nema snijega“ .
On predlaže Malu Mojstrovku i Prisojnik, ja dodajem Begunjščicu i Storžič. Moramo prepoloviti. Na osnovu fotografija, koje sam vidio kod kolege, od prije nekoliko godina moj konačni prijedlog je Begunjščica za prvi dan. Brzo smo se složili, a za drugi dan odabrali Prisojnik. Kako u ovo doba baš i nema puno otvorenih domova dogovoreno je spavanje u Erjavčevoj koči na Vršiču. Još jedan dogovor uz crni čaj da posložimo vrijeme polaska !

Polazak u 4.00 sati iz Bjelovara. Raniji polazak omogućio nam je bezbrižno putovanje i dolazak već u 8 sati u Ljubelj. Jedan slovenski auto već je parkiran ipak su oni bliže. Temperatura je -5 stupnjeva. Dan obećava !

Za zagrijavanje krećemo skijaškom stazom, koja izgleda otužno bez snijega, malo više od jedan sat do prekrasnog ali nažalost zatvorenog doma na Zelenici.



Pozornost nam privlači pano s obavijesti o športsko zelo zahtjevnoj feratti Spodnji plot – Zelenica.

Feratta se sastoji od lakšeg smjera za učenje dužine 113 metara i jako zahtjevnog smjera najviše ocjene E u dužini 75 m. Za to nismo znali ! Odmah pada nova ideja o dolasku na ferattu u kombinaciji uspona na Vrtaču.


Nakon doma na Zelenici slijedilo je dva sata kamenjarskog dijela s pogledima na Stol, najviši vrh Karavanki. Još više od Stola pažnju očiju i fotoaparata privlače udaljeni snježeno-bijeli vrhovi Julijskih Alpi.

Tamo smo sutra! Oko podneva ulazimo na južnu travnatu stranu obasjanu suncem. Postaje vrlo ugodno. Zašto nas nadlijeće helikopter ? Malo smo zabrinuti ! Nije valjda netko stradao. Šalimo se ! Možda smo krivo parkirali pa traže nas. Na sreću nije ništa od toga, odletio je svojim putem.

Za pola sata smo na prostranom Velikom vrhu Begunjščice, visokom 2060 metara.

Na vrhu je upisna kutija i razgledna ploča za bolje snalaženje u vidiku na obilje vrhova u daljini. Jedan sigurno prepoznajemo. Triglav – gorostas Julijskih Alpi. Dalje ćemo po grebenu pa strmoglavo stazom „Čez Kalvarijo na Koču na planini Preval-a.

Šestotinjak visinskih metara za jedan sat. Koljena škripe i jecaju ! Za čas smo dolje kroz završni šumski ambijent. Pošto dobro stojimo s vremenom dozvoljavamo si kraći predah u Koči na Prevalu uz čaj i “ Unionček“.


Jedan sat je potrebno od Koče na planini Preval-a ugodnom stazom do Ljubelja. Prije samog spuštanja prolazimo kroz zanimljiv tunel za pješake – Bornov tunel. Ime je dobio po Bornu Juliusu vlasniku šentanjskog rudnika koji ga je dao izgraditi 1891. godine. Tunel u dužini 200-tinjak metara, visine čovjeka, dopuštao je lakši i brži prilaz njegovim lovištima na južnoj strani Begunjščice. Tunel nije cjelovit već otprilike na sredini ima otvor kroz koji dopire svjetlo pa ga je moguće prohodati gotovo bez naglavne lampe. Iako je preporučljivo hodati s naglavnom jer u jednom dijelu ima ostataka hrpe kamenja.

U dobrom smo vremenu pa autom lagano do Erjavčeve koče na zasluženi gulaš i odmor. Sutra nas čeka alpski velikan Prisojnik. S Prisojnikom sam se već jednom susreo, u proljeće prije šest godina isto u zimskim uvjetima. Ispada da na Prisojnik idem samo po snijegu! Taj put nam je dozvolio da uživamo u veličanstvenim vidicima s njegova vrha. Što li nam sutra sprema ? Nakon večere i ugodnog druženja s gostoljubivim domaćinima, koji su preuzeli upravljanje domom prošle godine, odlazimo na spavanje.

Znali smo prognozu za današnji dan pa nas nije pokolebalo kad smo u osam sati izašli iz Erjavčeve koče, a vani je sipio snijeg. Bilo je i dosta magle.

Bez vjere u prognozu , na norveškim stranicama koji nas rijetko iznevjeri, vjerojatno bi razmišljali i taktizirali. Ovako smo krenuli, prema dogovoru, po Slovenskoj poti pokraj Tičarjevog doma prema Sovnoj glavi po dobro uhodanoj planinarskoj stazi. Nakon križanja naše staze i staze ulijevo kroz Prednje okno priječimo zapadnom padinom preko sipara. Nakon nešto strmijeg dijela, i sat vremena od polaska, na križanju smo sa Grebenskom poti. Sretni smo ! Norveški vremenski site opet je dobro prognozirao. Gledamo tamne oblake kako odlaze od nas na jug prema Bohinjskoj gori. Za sad je sve idilično kao na Begunjščici!

Čisti vidici, staza ovog trena bez snijega, ugodna temperatura. Predobro! Sve to nas je izgleda previše opustilo.

Nenamjerno počinjemo komplicirati komfornu situaciju. Iduće križanje gdje smo trebali skrenuti ulijevo ne uočavamo jer je natpis zatrpan snijegom. Mi produžujemo prema Zadnjem oknu. Brzo uočavamo, za dvadesetak minuta, da smo prenisko. Počinjemo gotovo okomiti uspon po padini prema stijenama gdje bi trebala biti naša staza. Brzo dobivamo na visini ali sve se mijenja. Nešto preko 2000 metara nadmorske visine odluka je da stavljamo dereze, a cepini zamjenjuju štapove.

Iako nema novog snijega, a bolje da ga ima, preostalo je starog iz studenog prošle godine. Ima ga dovoljno da je prekrio markacije, a na mjestima nedovoljno pa dereze stružu stijenu. Idealno je kad se uđe u snježni kuloar i po njemu penje padinom po starom tvrdom snijegu. Korak po korak vrh jedne dereze u snijeg pa druga, zatim cepin. Uđe se u ritam cip….. cip…….tap, cip…..cip……tap. Problem su stijene bez dovoljno snijega!


Iduća dva i pol sata trajala je borba s traženjem markacijama do samog vrha. U sjećanju će svakako ostati nekoliko eksponiranih detalja penjanja kroz stijene kad markacije nismo vidjeli pa smo sami birali put. Na samom vrhu nas je dočekao oštar vjetar. Puhao je iz smjera Vršiča preko samog vrha. Naizmjence smo se fotografirali još samo zajednička forografija. Pričvrstio sam fotoaparat na štap. Prvi pokušaj završio je tako da je fotoaparat odletio u snijeg. Dobro da nije na stijenu! Da stvar bude gora iscurila je i baterija. Tomislav iz zavjetrine dovikuje nešto u stilu : Nemamo previše vremena idemo dolje bez zajedničke fotografije. U prvi tren skoro pristajem ali onda odlučujem pokušati još jednom.

Skidam rukavice, brzo mijenjam bateriju, opet učvršćujem fotoaparat na štap i dodatno ga cepinom ga ukopavam u snijeg. Ruke se brzo mrznu ! Vjetar na trenutak zastaje, nagrađuje me za upornost. Drugi pokušaj zajedničke fotografije je uspio.


Idemo dolje! Brzo smo se zaletjeli nazad ali i brzo usporili. Brzo je križanje staza pa tražimo mjesto gdje se odvajamo desno da ne završimo na Zadnjem oknu Prisojnika.

Kad smo kasnije u toplom analizirali detalje oko pronalaženja staze i tragova, veselilo nas je da smo stalno bili prisebni i koncentrirani pa već razmišljamo o novom zimskom usponu. Privlačan nam se čini zimski uspon u veljači na 2101 m visok vrh Lupoglav na hercegovačkoj planini Prenj. Radi se inače o memorijalnom usponu na Lupoglav u spomen na trojicu bosansko-hercegovačkih planinara koji su 1970. godine izgubili živote na Prenju nakon prvog poznatog zimskog uspona na Lupoglav. Tamo će trebati provesti noć na snijegu u šatoru. Idemo korak dalje nakon idilične Begunjščice, polusnježnog Prisojnika na Prenj, snježnog cara hercegovačkih planina.



Tekst : Željko Vinković

Fotografije : Željko Vinković i Tomislav Pavić