Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

null

BREITHORN - četiritisućnjak na švicarsko-talijanskoj granici

Breithorn je trikilometarski skalnati i ledeni zid na granici Italije i Švicarske, a spada u Vališke ili kako ih Talijani zovu Peninske Alpe. Sastoji se od 5 vrhova viših od 4000 metara.

Kroz mjesec travanj, kao i cijelu prvu četvrtinu 2017. godine, vremenske prilike bile su jako nestabilne. U siječnju smo odgodili turni uspon na Breithorn. Produženi prvomajski vikend nova je prilika ali ništa se ne zna do zadnjeg trena. Neizvjesnost se uvukla i u zadnji tjedan travnja – izmjenjuju se kiša i sunce – u Alpama obilni snijeg. Sredina je tjedna a još nema nikakve informacije od našeg vodiča Mladena.
Već vrtim u glavi gdje ću ako nam Alpe ne otvore vrata. Ne želim da propadnu tri dana! Misli su mi zbrkane – ništa me u ovom trenutku ne privlači kao Alpe na turnim skijama. Breithorn je baš uspon po mjeri, tehnički nezahtjevan za cepin i dereze, ali savršen za turnog skijaša. E-mail s planom ture riješio je sve dvojbe. Idemo !

Najviši vrh Breithorn (4164 m), cilj našeg uspona nalazi se na zapadnom dijelu grebena. Dalje se po grebenu može nastaviti preko sedla do Srednjeg vrha (4159 m) te dalje preko zahtjevnih Breithornovih blizanaca (Zapadni (4139 m) i Istočni (4106 m) do naistočnijeg vrha Roccia Nera (4075 m). Vrhovima se pristupiti može s švicarske strane žičarom iz Zermatta do Malog Matterhorna odakle do vrha treba oko sat i pol hoda. Mi smo ovaj put odabrali pristup s talijanske strane iz mjesta Breuil Cervinia.

U dva automobila natiskalo se šestoro koprivničkih (Bojana, Jasmina, Mario, Ranko i Roman) i troje bjelovarskih visokogoraca (Damir, Tomislav i Željko)željnih bijelih alpskih prostranstava i vrhova. Najbrža ruta za putovanje ide autocestom kroz Sloveniju i sjevernu Italiju preko Venecije i Milana. Za divno čudo na milanskoj zaobilaznici nismo uletjeli u gužvu! S autoceste silazimo u mjestu St. Vincent Chatillion i upućujemo se preko Valtournenchea, gdje smo smješteni, direktno u Breuil Cerviniju. Dovoljno smo rano stigli te smo popodne iskoristitili za obilazak svojevrsnog „talijanskog Zermatta“.

Breuil Cervinia je turističko naselje na 2050 metara nadmorske visine, središte eltnog zimskog turizma – Zermatt na talijanski način. Nakon obilaska Cervinie spustili smo se u 10-tak kilometara udaljeno naselje Valtournenche na 1500 metara u naš prekrasni hotel Millefiori. Još je bilo vremena i za saunu i pripremu oprema za sutrašnji uspon. Ekipa je različita i po iskustvima u visokogorju ali i po izboru načina penjanja vrha – trojica idemo na turnim skijama, petoro na krpljama, a jedan s derezama.
null
Kombinacijom žičara uz tri presjedanja dižemo se iz Cervinie na plato Testa Grigia na 3480 metara odakle započinjemo uspon na vrh. Ispred Refugio Guide del Cervino stavljamo svako svoju opremu te nakon zajedničke fotografije krećemo na uspon. Gornji dio žičare u početku je skijalište preko kojeg dolazimo do platoa Rosa. Dalje kroz snježno bespuće do Breithorn platoa.
null

Prekrasan je sunčan dan pa nema žurbe, posebno za nas skijaše koji ne moramo uloviti zadnju žicu, jer se spuštamo skijama do Cervinie. Vidici pucaju na sve strane, a najviše na čuveni Matterhorn koji se svih kuteva tokom cijelog uspona i silaska. Nalazimo se u snježnom carstvu. Sve je prepuno skijaša i planinara – ipak je produženi prvomajski vikend. Vidici su gotovo nestvarni. Razmišljam o tome koliko je prekrasno po suncu i lijepom vremenu toliko je sigurno jezivo u tom prostranstvu ostati u magli i lošem vremenu.
null
Nemam nikakvih problema s visinom ali ipak moram raditi kratke pauze nakon svakih dvadeset-trideset koraka. Kad stanem gledam uokolo i zahvaljujem Bogu na lijepom vremenu i krasnoj planini. Većina planinara hoda na turnim skijama, i većina je brža od nas. Gledao sam i po Austriji na usponu na Hoher Sonnblick domaće planinare koji žive sa skijama i na skijama kako brzo i elegantno penju u njima. Naša turna sezona koja se sastoji od 1-2 turna uspona godišnje nije dovoljna da budemo brzi kao oni kojima je to gotovo svakodnevnica.
null
null
Južna padina Breithorna umjereno je strma, najviše do 45 stupnjeva u vršnom dijelu prije širokog hrpta kojim se dolazi na vrh. Šestoro od devetero visokogoraca iz naše ekipe osjetilo je slast i vidike sa samoga vrha. Naš vodič Mladen mi govori kako je on prvi član HPD-a „Bilo“ iz Koprivnica koji je turnim skijama popeo četiritisućnjak. Tek tad mi postaje jasno da sam to ja isto u HPD-u „Bilogora“ . Još nije kraj ture – čeka nas još dugo spuštanje s planine u podnožje !
null

S vrha se zahvaljujući lijepom vremenu, osim na Matterhorn, pružao nezaboravan pogled i na ostale kraljeve Alpa poput Mont Blanca, Monte Rose, Lyscama, vrhove Castora i Poluxa. Imali smo bijeli komad Italije, Švicarske i Francuske na dlanu. Nakon toga slijedilo je spuštanje na 2050 metara, prvo neuređenom stazom po padini Breithorna, a nakon toga skijaškim stazama, po gustoj magli koja se odjednom stvorila.
Samo nam je nedostajala magla ! Kao da nismo već dovoljno umorni – čekalo nas je novo iskušenje. Na trenutke je magla toliko gusta da gubim orjentaciju na koju stranu je nagnuta padina i kad trebam skretati. Mislio sam biti će bolje ako skinem naočale – ne pomaže – još je gore. Samo nam još treba da skrenemo sa staze broj 7 koja vodi u Cerviniu ! Bilo je samo pitanje trenutka kad će se to dogoditi.
U igru su se umiješali i ratraci koji već uređuju staze. Iz kabine nam pokazuju da skrenemo ulijevo – valjda oni znaju. Uočavamo tablu s brojem staze i shvaćamo da više nismo na stazi 7. Mladen pokazuje da stanemo te vadi plan staza. Sve je u redu ovim kratkim dijelom uskoro se vraćamo na našu sedmicu. Odahnuli smo ! Nemamo previše snage i volje da se još moramo vraćati i tražiti prolaz prema Cervini.
U donjem dijelu magla pomalo popušta, već vidimo desetak metara, ali popustila je i tvrdoća snijega. Srećom - stigli smo. Noge mi se pomalo tresu od napora ali sam radostan što smo stigli u komadu. Sad već mogu početi razmišljati o tome kako smo prvi planinari u svojim društvima koji su se popeli i spustili s jednog četiritisućnjaka.

Tekst i fotografije : Željko Vinković