Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

Visoke Tatre

BJELOVARČANI U SLOVAČKIM I POLJSKIM VISOKIM TATRAMA

Dvojica bjelovarskih planinara, Saša Jurić i Željko Vinković, sudjelovali su od 11. do 19. kolovoza 2012. godine u usponu na najatraktivnije planinarske vrhove Visokih Tatri u Slovačkoj i Poljskoj.

Ispenjani su Gerlachovsky štit visok 2654 metra, tehnički najzahtjevniji i najviši vrh Slovačke, zatim ponos Slovačke, vrh Krivan visok 2494 metra i Slavkovsky štit visok 2452 metra. U Poljskoj smo penjali Rysy visok 2504 metra, najviši vrh Poljske i vrlo zahtjevan i naporan grebenski prilaz Orla Perc s nekoliko vrhova od kojih je najviši Swinica (2301 m), a najatraktivniji Kozi Wierch (2291 m) i Maly Kozi Wierch (2228 m). U turističkom dijelu u Slovačkoj smo obišli znameniti romanički dvorac Bojnice i kanjon Sucha Bela unutar Nacionalnog parka Slovensky raj te rudnik soli Wieliczka u Poljskoj. Posjetili smo i popularna slovačka i poljska turistička odredišta (Banska Bistrica, Štrbsko Pleso, Stari Smokovec, Poprad, Zakopane).

Tatre su planinski vijenac na granici Slovačke i Poljske i predstavljaju najviši dio planinskog lanca Karpata. Tatre su inače jedini planinski lanac iz karpatske skupine koje su alpskog tipa.

Visoke Tatre se protežu duž sjeverne granice Slovačke, odnosno južne granice Poljske. U ovom masivu se nalazi preko 25 vrhova čija je visina preko 2500 metara te 85 planinskih jezera.

Naše planinarenje u Visokim Tatrama zamišljeno je kao dnevni usponi koji su organizirani za planinare koji su željni težih i zahtjevnih tura i za planinare koji više vole srednje naporne ture. Za realizaciju ideje trebalo je skupiti minimalno 30 planinara iz više planinarskih društava iz Bjelovara, Križevaca, Varaždina i Zagreba. HPD Bilogora Bjelovar i PD Ravna Gora Varaždin stavili su izlet u svoje godišnje planove i preuzeli obvezu prikupljanja potrebnog broja ljudi. Krenulo se već u veljači i ožujku i izgledalo je da ne bi trebalo biti većih problema no na kraju se broj smanjio na devetoro ljudi.
Visoke Tatre
U toj varijanti umjesto autobusa iznajmljen je kombi bez vozača u čijoj vožnji su se izmjenjivali sami sudionici puta. Nas devetero: četvero planinara iz Varaždina, troje iz Zagreba i dvojica iz Bjelovara, na put smo krenuli kasno navečer u petak 10. kolovoza 2012., a putovali smo preko Mađarske desetak sati do prvog odredišta, grada Bojnica u središnjoj Slovačkoj. Tamo su nas čekali iskusni planinarsko-turistički vodiči i naši prijatelji s prijašnjih planinarenja po Crnoj Gori, Bugarskoj, Grčkoj i Rumunjskoj, Goran i Jovan Šibalić iz turističke agencije Gorana Šibalića koja je organizator puta. Prvo što smo posjetili bio je znameniti bojnički dvorac. Dvorac Bojnice prvi se put spominje 1113. godine i prvotno je sagrađen kao drvena utvrda. Kasnije u 20. stoljeću izgrađen je novi dvorac od kamena u romaničkom stilu.
Visoke Tatre
Dva sata obilaska dvorca s glazbeno-scenskim glumačkim i baletnim presjekom života na dvorcu kroz pojedina razdoblja brzo je proletjelo.
Visoke TatreVisoke TatreVisoke Tatre
(klikni na fotografiju za povećanje)
Visoke TatreVisoke Tatre
Obilazak zoološkog vrta, osnovanog 1955. godine, a 2006. godine imao je 355 različitih vrsta i više od 1800 životinja, pokvarila nam je kiša koja se spustila nakon pola sata obilaska.
Visoke TatreVisoke Tatre
Na putu prema pansionu posjetili smo i grad Bansku Bistricu s 80 tisuća stanovnika koji je smješten u srcu srednje Slovačke u dolini rijeke Hron na 362 metra nadmorske visine. Grad Banska Bistrica je samostalna teritorijalna jedinica Republike Slovačke.
Visoke TatreVisoke Tatre
Već umorni od puta i razgledavanja stigli smo do pansiona Larion u Kralovoj Lehoti gdje ćemo biti smješteni sve do petka ujutro.
Visoke Tatre
Prognoza za drugi dan bila je kiša poslije 14 sati pa smo odlučili da još ne idemo u planinu nego da posjetimo Nacionalni park Slovensky raj i obiđemo kanjon Sucha Bela. Obilazak kanjona započinje na 548 metara, a završava na 958 metara vrhu Sucha Bele. U kanjonu ima vode pa je potrebno neprestano prelaziti na stranu gdje je ima manje.
Visoke Tatre
Svladavanje većih vodenih zapreka i visinskih barijera olakšano je izradom drvenih mostića i metalnih ljestava gdje i planinarske vještine dolaze do izražaja.
Visoke TatreVisoke Tatre
Obilazak kanjona bilo je lagano zagrijavanje za treći dan kad nam je vrijeme dozvolilo da planiramo odlazak u planinu. Odluka je pala na veličanstveni vrh Krivan visok 2495 metara, ponos i simbol Slovačke. Ono što je za Slovence Triglav to je Slovacima vrh Krivan, a imaju ga otisnutog i na kovanicama eura. Za uspon na vrh potrebno je svladati 1285 metara visinske razlike, s 1210 metara na 2495 metara. Uspon nema tehničkih detalja tako da je cijela grupa bila na vrhu u rasponu 3-4 sata. Prekrasno sunčano vrijeme omogućilo nam je da se dugo zadržimo na vrhu i napravimo puno prekrasnih fotografija.
Visoke TatreVisoke TatreVisoke Tatre
U utorak četvrtog dana nismo imali sreće s prognozom prema kojoj je kiša trebala padati tek popodne, a počela je već dopodne oko 10 sati. Planirali smo popeti Vihodnu Visoku (2428 m) koja ima nešto tehničkih detalja u stijeni i trebala nam je biti zagrijavanje za Gerlachovsky štit. Na sreću, uspjeli smo doći do 10 sati, prije nego su kiša i vjetar pojačali, do Gorskog hotela Sliezsky dom gdje smo uzalud čekali do 13 sati da se vrijeme poboljša.
Visoke TatreVisoke Tatre
Prognoza za srijedu bila je slična onoj u utorak, s mogućom kišom popodne, ali nešto manje oblaka. Ovaj put imali smo sreće pa je cijeli dan bio oblačan bez kiše. Penjali smo iz Starog Smokovca s 1010 m nadmorske visine vrh Slavkovsky štit visok 2452 metra. Osim velike visinske razlike koju treba savladati uspon nije imao drugih zahtjevnosti. Većini nam je pogled sa žudnjom stalno bježao prema susjednom Lomničkom štitu na koji nije dozvoljeno penjanje bez plaćanja domaćih vodiča koji vode naveze na vrh. Vrh Lomničkog štita ulovio je oblak za rep i nije ga puštao cijelo vrijeme našeg uspona.
Visoke Tatre
Na samom vrhu u sjećanju će mi ostati lopata kojom je netko valjda zimus odbacivao snijeg do vrha. Na spuštanju s vrha Saša i ja sreli smo se sa „slavenskim sestrama“ Poljakinjama, sporazumijevajući se s njima na nekoj mješavini englesko-hrvatsko-poljskog uz obilno mlataranje rukama i veselo raspoloženje. Kao prava „slavenska braća“ za uspomenu smo se i fotografirali s njima i zaželjeli im puno sreće do vrha.
Visoke TatreVisoke Tatre
Četvrtak, šesti dan, prognoza dobra bez kiše, konačno je došao na red uspon zbog kojeg sam gotovo i došao na Visoke Tatre, „veliki Gerlach“. Zbog tehničkih zahtjeva i bez markacija za uspon se preporuča platiti domaće vodiče da vode grupe u navezu na sam vrh. Iskustvo i znanje naših vodiča koji su nekoliko dana prije popeli vrh po lijevom grebenu i pripremili se da nas povedu gore te dobra pripremljenost nas petorice koja su odlučila ići gore rezultirala je odlukom da gore možemo i sami.Nije bio problem ustajanje u tri ujutro, nestrpljivo smo čekali da krene uspon, pa smo već u 3.50 bili spremni naoružani naglavnim lampama jer je uspon je počeo po mraku. Nismo bili ni svjesni u tom mraku koliko brzo hodamo, prvo kratko po markaciji, a onda dalje bez markacija dizanje na greben. Tek dva sata penjanja i očitanja visine s GPS uređaja koji je pokazivao da smo popeli 900 metara visinske razlike i obilnog znojenja bio nam je znak da usporimo. Sad je i konfiguracija terena to zahtijeva od nas, greben je bio šiljat i na mjestima dosta strm i sklizak da smo se morali na pojedinim mjestima visinski spuštati i zaobilaziti šiljke.
Visoke Tatre
Dobra pripremljenost i uigranost ekipe omogućila nam je da bez većih problema svladamo stijenski dio i već u 8.15 uživamo na vrhu. Glavni vodič Goran svima je čestitao na uspješnom usponu uz dogovor da se fotografiramo i lagano spuštamo dolje prije nego dođu prvi navezi i nastane gužva.
Visoke Tatre
Raspoloženje ekipe bilo je na vrhuncu, svi su se željeli fotografirati i sami i međusobno tako da bi mogli gore ostati cijeli sat, a ne samo dvadesetak minuta kad smo primijetili prvi navez.
Visoke Tatre
Po starom planinarskom pravilu da je uvijek teže sići dolje i nas je čekao spuštanje kroz strmi kameni isprani žlijeb prema jezeru. U početnom dijelu žlijeb je bio bez osiguranja no na samom izlazu čekalo je iznenađenje: postao je tako strm da smo morali spuštati uz, na sreću, postavljene lance i metalne šipke postavljene u stijeni.
Visoke Tatre
Izlaskom iz stijene staza više nije bila zahtjevna i u podne smo već bili u Gorskom hotelu Sliezsky dom gdje nas je čekao ostatak grupe koji je popeo Vihodnu Visoku. Nakon Gerlachskog štita da je izlet završio rekao bih da je bio odličan, ovako nakon još svih događanje mogu reći da je bio čaroban. Vrijeme nas je i dalje služilo tako da smo prema planu u petak ujutro pokupili stvari i opremu i napustili pansion Larion. Saša nas je dovezao kombijem do mjesta Popradske Pleso (1030 m) odakle smo krenuli na Rysi, najviši vrh Poljske (2504 m), te se spustili u Poljsku u Zakopane, a on će kombi prebaciti preko granice. Do 13 sati popeli smo se sa Slovačke strane na Rysi i počeli spuštanje na poljsku stranu preko jezera Morsko oko prema Zakopanima gdje smo se spustili oko 19 sati. Iako je bio petak, neobično puni ljudi bilo je na vrhu Rysy i jezeru Morsko oko.
Visoke TatreVisoke Tatre
Poljska nije ništa manje simpatična i druželjubiva od Slovačke, a očekivali smo da će nam sutradan pružiti vrhunsko planinarsko uživanje na grebenskom putu Orla Perc. Kako bi uštedjeli tri sata nepotrebnog nezahtjevnog hodanja iz Zakopana smo se dignuli žičarom na Kasprowy Wierch. Od tamo počinje naporna tura po grebenu s puno dizanja i spuštanja, puna lanaca i metalnih ljestvi te zahtijeva neprestanu pažnju i koncentraciju.
Visoke TatreVisoke Tatre
Nakon svih napora i uzbuđenja došla je nedjelja, dan predviđen za povratak kući, ali ova ekipa tražila je i dobila još atrakcije. Posjet rudniku soli Wieliczka kod Krakowa nije nam nikako bio na smjeru prema kući, već nas je odvlačio stotinjak kilometara na sjever produžujući povratak za dvjesto kilometara. Ono što smo čuli o rudniku bio je prevelik izazov da mu odolimo unatoč svim naporima i nismo požalili. Dio rudnika otvoren za turistički obilazak dug je 3,5 kilometra i prolazi najljepše i najznamenitije dijelove rudnika. Obilazak rudnika traje tri sata uz pratnju stručnog vodiča kroz brojne rudarske hodnike, nekoliko manjih kapela, brojne oltare, skulpture, mitske figure izrezbarene u davnoj prošlosti, kao i veliko slano jezero na dubini od 135 metara. U sklopu rudnika, zahvaljujući ljekovitim svojstvima soli smjestio se rehabilitacijski centar, postoje i prostorije prilagođene za vjenčanja i druge proslave i muzej rudarstva u kojem je izložena rudarska oprema od srednjeg vijeka do danas.Ono što je na mene ali i većinu ostavilo najsnažniji utisak je kapela blažene Kinge smještena na dubini od 200 metara napravljena u potpunosti od soli, ova kapela je najveća podzemna crkva na svijetu. Posjet ovom rudniku bila je točka na i ovog čarobnog izleta i preostao nam je povratak kući, a to uz izvrsnog i upornog vozača Sašu koji je taj dan cijeli, uz potrebne odmore, odvozio preko tisuću kilometara od Zakopana do kuće kao da nije predstavljalo nikakav problem.

Nekoliko riječi o vrhunskoj ekipi koja je odhodala uživajući cijeli izlet. Prvo veliko hvala vodičima, ocu Goranu koji je sve osmislio i besprijekorno pripremio, a onda sinu Jovanu koji je toliko pun snage da smo ga stalno kočili, da nije bilo nas on bi ovo prošao u pet dana. Od naše ekipe veliko divljenje najiskusnijem i najstarijem Zdravku koji se prema svojim riječima pomladio na ovom izletu za dvadeset godina. Leteće Varaždince, Marijana i Nevena većinom smo mogli gledati u leđa i eventualno u domu dok bi čekali na nas. Bez veselog smijeha i hihotanja, toliko potrebnog u planini, naših samozatajnih dama Sevde i Karoline ovo bi bio samo „muški izlet“. Milan iz Lepoglave odmila zvan „priljatelj“, prijatelj svih nas, ali i svih Slovaka i Poljaka na stazi koji su ga neumorno fotografirali dok na sreću nije nestalo filma. Matej iz Zagreba najveći nestaško i vragolanko u ekipi, može „nanjušiti“ žig u domu na pet kilometara. Blizu njega ne ostavljaj ruksak da ti se ne bi dogodilo da s vrha nosiš kamen. Saši iz Bjelovara, osim penjačko-hodačkih sposobnosti, otkrili smo i vozačke (1000 kilometara vozi za dobro jutro, a još i sigurno). Željko, pisac ovih redaka, nije imao izbora s ovako vrhunskom ekipom da uopće dođe do izražaja već se nekako provukao iz dana u dan hodajući s njima i uživajući u njihovom društvu, planini i životu.

Napisao :
Željko Vinković (HPD „Bilogora“ Bjelovar)


Više fotografija s izleta na Visoke Tatre pogledajte u našoj fotogaleriji.