Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

Biokovski vuk

Biokovski vuk (od prijevoja Dupci do Neretve)

Uzdužna tura od 100 km preko cijelog Biokova, dalmatinske kraljice planina, travanj /svibanj 2012.
Napisao: Željko Vinković

Ideja za uzdužnu turu Biokovom javila se prilikom čitanja teksta „Biokovski vuk“ na stranicama SAK „Ekstrem“ Makarska. Trojica njihovih članova prošla su 2007. planinu Biokovo u cijeloj njenoj dužini i na toj turi rodila se ideja o dodjeli titule „Biokovski vuk“. Odlučili su da motiviraju buduće polaznike i olakšaju im turu davanjem sugestija o planiranju dnevnih ruta, informacijama o markiranim i nemarkiranim dijelovima puta, o mjestima s pitkom vodom i ostalim detaljima koji bi ih mogli zanimati, a onima koji prođu turu dodijeliti titulu „Biokovski vuk“. Smisao cijelog pohoda je upoznavanje ove predivne i opasne planine koju zovu i kraljicom dalmatinskih planina.

Biokovo je najviša i najduža planina u Dalmaciji. Pruža se od prijevoja Dupci kod Brela prema istoku do donje Neretve. Biokovu pripadaju i Sutvid (1155 m) i Rilić (838 m), koji se nastavljaju na kršni centralni masiv Biokova, jugoistočno od Podgore do Ploča.

Već početkom godine počeo sam pripremati topografske karte koje pokrivaju područje Biokova s prikupljanjem stanja postojećih staza. Kao osnovu za grubu pripremu uzeo sam stazu Biokovske planinarske staze. Na stranicama HPS-a naišao na upozorenje da ona ne zadovoljava uvjete Komisije za planinarske puteve HPS-a zbog neobnovljenosti markacija na pojedinim dionicama. Na te dionice upozorava i tekst „Biokovski vuk“ na stranicama SAK „Ekstrem“ Makarska. U međuvremenu sam uspio stupiti u kontakt s Željkom Bockovcem, jednim od trojice ljudi koji su 2007. uspjeli završiti turu. Dopisivanjem e-mail poštom ispitivao sam ga možemo li negdje nabaviti dnevnik Biokovske planinarske staze i ima li u njemu kakva karta ucrtane staze. Posebno su me zanimali detalji gdje možemo nadopunjivati vodu i koliko vode ponesti sa sobom. Zanimalo me je i koliko je dosad ekipa pokušalo preći Biokovo na ovaj način i zašto su zadnje dvije odustale.

Na sva pitanja odgovorio mi je vrlo precizno i iscrpno da se prije ova staza zvala Biokovska partizanska staza, a u novo doba je promijenila naziv u Biokovska planinarska staza, s tim sto je ova nova skraćena u granicama PP Biokovo, do Šošica, dakle na pola. Prije su postojali dnevnici cijele transverzale koju je održavalo PD Biokovo, a danas isti održavaju samo prvu polovicu, o drugom dijelu (nažalost) se "brinu" lokalni entuzijasti, tako da tih dnevnika i karata vise skoro da i nema (osim u privatnim kolekcijama). Voda u prva dva dana nije problem, a nalazi se na predjelu Grljak (na putu), iza vrha Kuranik (između Sv Ilije i Motike), kod planinarske kuce Slobodan Ravlić, na domu Vosac , Staza (privatne kuce), selo Šošici te selo Brikva. Sljedeći dio puta je oskudan s vodom. Od sela Brikva do sela Višnjica nema vode, pa je poželjno imati bar 2-3 litra. Ova cjelokupna staza ide otprilike sredinom Biokova, osim na dijelu od Drveničkih stina do Rilica. Tu se planinar mora spustiti s planine (u Višnjicu) pa se ponovo penjati na Rilić. Dionica iza Rilića, te posebno preko Podačkog polja je jako loša, jer su markacije stare i tesko uočljive. Na Podačkom polju imate vode, te bi ona trebala biti dostatna do kraja puta. Možda se u starom selu Grnčenik nađe još koja čatrnja s vodom.
Biokovski vuk
Na dan polaska na pohod poslao sam g. Bockovcu e-mail poruku u kojoj ga izvješćujem da 27. travnja navečer u 20 sati čopor od četiri planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar (Đuro Gustović, Željko Pranjić, Zvonimir Miškulin i Željko Vinković kao vođa čopora) kreće iz Bjelovara starom cestom i da nam je plan da u 5.00 sati budemo na početnoj točci u Zaveterju, zaseoku Bartulovići. Napominjem mu da ćemo njemu slati sms informacije o stanju i poziciji čopora, a kratke informacije će ići i na stranicu HPD Bilogora i na facebook Društva. Mobiteli će nam biti ugašeni, a palit ćemo ih u slučaju nerješivih problema i, naravno, navečer kad ćemo kratke informacije slati na tri osobe, njemu, osobi koja će stavljati informacije na facebook te osobi koja stavlja pribadače na kartu koju smo ostavili na mjestu gdje se sastajemo u caffe K-2 (odande uvijek krećemo u akciju). HGSS Stanica Bjelovar upoznata je sa cijelim planom akcije i u slučaju potrebe oni će alarmirati HGSS Stanicu Makarska, ali se nadam da za to neće biti potrebe.

Putovali smo cijelu noć i već u 5.30 započeli uspon stazom iz Bartulovića prema planu sa 350 m n.v. Zbog malo ili nimalo spavanja u autu bio je to izuzetno naporan dan.
Biokovski vuk
Iz Bartulovića markacija prati greben sa sjeverozapadne strane. Već u 6.05 izašlo je sunce iza okolnih istočnih brda i nagovijestilo vrući dan. Puna dva sata trebalo nam je za savladavanje 500 m nadmorske visine do lokve Grljak gdje je u stjenovitoj zdjeli bilo vode u izobilju. U podne smo stigli do velike špilje Pozjate i jedva smo čekali da spustimo naše teške ruksake. Ručak i odmor uz razgledavanje špilje potrajali su skoro sat vremena, a koliko smo bili umorni zaspali bi i na snijegu ispred špilje. Od špilje do vrha Šćirovca (1619 m) trebalo nam je još jedan i po sat po sad već priličnoj vrućini.
Biokovski vuk
Dotad smo savladali preko 1200 m visinske razlike što nas je , uz umor od putovanja i neprospavane noći, strašno iscrpilo. Uživali smo u pogledu sa jedne od najteže dostupnih kontrolnih točaka HPO-a i prekrasno bi ovdje bilo ostati i odmarati do navečer ali moramo dalje. Čekao nas je najljepši grebenski put u Hrvatskoj, oštar i rastrgan greben, ali vrlo uzbudljiv sa prekrasnim vidicima.
Biokovski vukBiokovski vuk
Za dva sata stigli smo do vrha Sveti Ilija (1642m) do njegove bijele kapelice sagrađene na starim temeljima.
Biokovski vuk
Jasno nam je bilo da nećemo uspjeti doći do Lokvi no odlučili smo hodati do pogodnog mjesta za podizanje šatora. Stigli smo do Radića stanova, napuštenog pastirskog naselja sa bunarom s pitkom vodom.
Biokovski vuk
Na brzinu smo postavili šatore i bez puno priče utonuli u zasluženi san. Noć je bila topla i neobično tiha za planinu (ili mi ništa nismo čuli). Na bunaru smo natočili vodu , uz dodavanje tableta za pročišćavanje vode, da imamo do planinarskog doma na Lokvama. Do Lokvi smo morali proći krševitu visoravan Motiku, s kamena na kamen, uz stalno penjanje i spuštanje kroz nebrojene vrtače.
Biokovski vuk
Kod planinarske kuće „Slobodan Ravlić“ na Lokvi dočekalo nas je neugodno iznenađenje, potrgana pumpa za dizanje vode. Kasnije se uspostavilo da je to samo uvod u ovaj turbolentni dan u kojem su se neprestano izmjenjivale dobre i loše stvari za naš čopor.
Biokovski vuk
Vodu smo nadoknadili otapanjem okolnog snijega, kod Kuće pod Vošcem još smo izmolili nešto vode od prisutnih izletnika. Naišli smo i na vatrogasnu feštu gdje su nas počastili bevandom i tako smo stigli do Vrata Biokova gdje smo se morali oprostiti od Željca zbog problema sa žuljevima. Uspjeli smo mu ustopirati auto kojim je otišao do Makarske i dalje kući,a mi smo uspjeli doći do sela Šošići gdje smo na kraju završili na lovačkoj fešti.
Biokovski vuk
Nakon ispričane priče o tome što smo prošli i još namjeravamo, dobri ljudi su nam ponudili da umjesto podizanja šatora spavamo u njihovom lovačkom domu. Spavanje na klupama i stolovima lovačkog doma za nas je bio pravi apartmanski smještaj. Dobro smo se naspavali uz razmišljanje smo što nas sve čeka danas, a predivan prizor na današnju dionicu jugoistočni dio Biokova (Rilić) pružao se odmah s vrata našeg noćašnjeg utočišta. Rilić je izdvojen i niži, prirodni nastavak Biokova koji je težak za planinarenje zbog krševitosti terena i izloženosti suncu.
Biokovski vuk
Iz Šošića smo morali doći do sela Brikve odakle ima markirana staza na Sutvid (1155 m), najviši vrh Rilića. Uska staza prosječena je kroz gustu šikaru pa iako dobro štiti od sunca dosta je sparno. Lagano smo se kretali uz vrlo kratke pauze i ništa nije dalo naslutiti da će oko 13.30, pola sata ispod vrha, moji prijatelji morati odustati zbog problema s nogama. Dogovorili smo se da se oni vrate nazad u Brikve i stopiraju do Višnjice, ako uspiju tamo postave šatore,a ja nastavljam na vrh Sutvid.
Biokovski vuk
Greben je potpuno izložen suncu bez ikakve vegetacije pa unatoč tome što je kraj travnja temperature su dobrano prelazile 20-tak stupnjeva. Apsolutno treba poštivati opasku u planinarskim vodičima da se greben tijekom ljetnih žega potpuno izbjegava. Grebenski dio od Sutvida do Sokolića na Drveničkim stinama apsolutno mi je bila najteža dionica uzdužne ture Biokovom.
Biokovski vuk
To je bio i najduži dan po hodanju jer sam se s grebena još morao spustiti sat i pol u selo Višnjicu do šatora, gdje sam stigao oko 22 sata, a moji prijatelji već su duboko utonuli u san. Tad još nisam znao da sutra ujutro dolazi auto po nas tako da sam se iznenadio jer Zvonkova supruga, Ivana je već u šest ujutro bila tamo. Nakon dogovora i analize trenutne situacije (dobro stanje bez žuljeva i bolova u nogama, dobra vremenska prognoza, dodatne sugestije domaćeg lovca) odlučio sam ostati i završiti ovu avanturu za svoje prijatelje i Društvo. Plan je bio da danas završim do Baćinskih jezera i vraćam se kući. Do podne je sve išlo glatko jer mi je domaći lovac Bogdan do detalja opisao stazu kroz dio njihovog lovišta, a problematičan je bio dio bez markacija od križanja staze koja se spušta u Podace do kapelice Gospe od Milosrđa. Taj dio sa markacijama prošao bi se za četrdesetak minuta, a ovako mi je trebalo dva sata uz susrete sa divljim konjima koji su me dobro preplašili.
Biokovski vuk
Taj dan je bilo strašno vruće pa sam već do 17 sati popio četiri litre vode koliko sam ponio iz Višnjice te sam morao u selu Grnčeniku nadopuniti još dvije litre vode. Iz Grnčenika sam krenuo prema Svetom Iliji (Gradac) i kad sam vidio da će me uloviti mrak spustio sam se u polje Duga te prespavao u čobanskoj kolibi. Iako sam bio prilično umoran i željan sna budnim su me držala priče o vukovima iz prve ruke. Vukovi su normalna pojava u životu biokovskog čobana, a opisuje ih kao vrlo lukave životinje koje napadaju samo na sigurno. Prošli su me trnci ujutro kad smo stajali ispred tora, a on mi je rekao da nas sad vjerojatno odnekud promatra vuk i snima situaciju. A onda mi je rekao: - Moj prijatelju iz Bjelovara, što je tebe donijelo ovdje? Da bi mu zahvalio na svemu ostavio sam mu preostale konzerve jer danas ću završiti turu.
Biokovski vuk
U 10 sati bio sam na vrhu Sveti Ilija (773 m) koji se nalazi neposredno iznad Gradca, a zahvaljujući položaju nad morem izvrstan je vidikovac na Baćinska jezera, poluotok Pelješac, otoke Hvar, Mljet i Korčulu, a unazad na cijelo područje koje je ostalo iza mene.
Biokovski vukBiokovski vuk
Još dva sata mi je trebalo da se spustim kroz negostoljubiv teren prepun kamenih gromada sa grebena prema selu Rudinama i izlazu na asfalt, bjelovarski planinari dobili su svog Biokovskog vuka. Šaljem imenjaku Bockovcu sms-poruku: Akcija Biokovski vuk završena u 13.42, počinje evakuacija – tražim autobusnu stanicu. Pješačim još 5 kilometara do Gradca pa autobusom do Splita gdje konačno uživo upoznajem imenjaka, prijatelja i ljudinu Željka Bockovca. Cijelu pripremu akcije odradili smo putem e-mailova, stalno nam je bio pri ruci putem mobitela pa mu zahvaljujem za sve savjete, sugestije i ohrabrenja. Teško mi je opisati moj osjećaj ponosa, sreće i poštovanja prema njegovom, a sada i „mom“ Biokovu koje je dopustilo da ga „stranac“ upozna u svoj njegovoj ljepoti i divljini i tako mu bude puno jasnije zašto je zovu dalmatinskom kraljicom planina.
Biokovski vuk