Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

null

Stipe Božić u Bjelovaru

Uvodni tekst u povodu gostovanja Stipe Božića u Narodnoj knjižnici Petar Preradović u Bjelovaru.
Napisao: Siniša Krpan

Status legende nije lako zaslužiti. Osim vrlo konkretnih rezultata i zasluga u nekom području, valja imati i sve osobine koje krase dobra i čestita čovjeka. Pomoći drugome, skromnost, nenametljivost, požrtvovnost, darežljivost, iskrenost, poštenje, znati pružiti toplu riječ i utjehu, samo su neke odlike koje bismo svi trebali njegovati, a koje danas, nažalost, sve rjeđe susrećemo.
Pa kada se to dvoje u skladnoj simbiozi sjedini u jednome čovjeku, tada dobivate onu posebnu vrstu ljudi kakvu ne nalazite često. Oni ne samo da strše poput svjetionika u uzburkanom moru života, oni su i sidro za koje se uvijek pouzdano možete uhvatiti, svojim primjerom, oni pokazuju da ponekad i naizgled nemoguće može postati moguće.

A je li uopće išta nemoguće za našeg večerašnjeg gosta? Planine, špilje, rijeke, pustinje, nema toga gdje Stipe Božić nije zavirio svojim znatiželjnim okom, sve lijepo snimio i dokumentirao, pa objavio kao film ili knjigu. I na taj način svoje iskustvo i doživljaje prenio nama običnim smrtnicima, ostavljajući nas da u mašti putujemo zajedno s njim diveći se svim čudima prirode za koja možda nismo ni znali da postoje.
A tih čuda nije malo. Neka su nam bliže, neka dalje, ali jedno je sigurno. Među njima, u Stipinom su životu posebno mjesto uvijek zauzimale – planine. U dodiru s njima još od najranije mladosti, nije trebalo puno da se dogodi uzajamna ljubav koja traje sve do danas. Završivši alpinističku školu već kao sedamnaestogodišnjak u splitskom PD „Mosor“, Stipe je svoj život trasirao stazom koja uglavnom ide uzbrdo, u visine, u oblake, ili iznad njih, prema vrhuncima koji u sebi nose spoznajnu, etičku i estetsku dimenziju.

I doista, planine zasigurno jesu jedno od mjesta na kojima do punog izražaja dolazi ona Sokratova – čovječe, spoznaj samoga sebe. U sivilu stijene i bjelini snijega, dok tišinu koja oplemenjuje remeti jedino zvuk koraka ili zvižduk vjetra a nosnice štipa svježina kao u prosinačkim jutrima, čovjek se doista i istinski može zapitati – tko sam, odakle sam, kamo idem i što mi je činiti? Pa ako odgovori i ne dođu sami od sebe, ono što nam preostaje je stopiti se s planinom, promatrati je neodvojivo od vlastitog bića, spoznati je kao srce života, kao žilu kucavicu koja pulsira snagom i ritmom našeg vlastitog bila, kao dio sebe koji smo možda nekada davno izgubili, a sada smo ga ponovno pronašli svakim novim udisajem, svakom novom kapljicom znoja. Tako shvaćena, planina zapravo postaje naše drugo ja, naš odraz u zrcalu, ona biva slikom koju stalno nosimo u sebi, uspomena koja se ne stišava, sjećanje koje nikada ne blijedi.
Baš kao što ne blijede ni sjećanja na Stipine uspone. Najteži smjerovi u Alpama, najviši vrhovi svih sedam kontinenata, četiri osamtisućnjaka, još niz teških himalajskih smjerova, samo su neki uspjesi koji Stipu svrstavaju u svjetsku alpinističku elitu. I koliko god da mu na tim usponima nije bilo lako jer se nerijetko znalo dogoditi da na njima izgubi prijatelje iz ekspedicije, snaga volje i pustolovni duh uvijek su ga tjerali da opet i opet i opet odlazi na neki novi put, u potrazi za nekim novim izazovima. U suprotnom, za njega bi sve izgubilo smisao. Kazaljke sata bi stale, vrijeme bi prestalo teći, život bi prešao u mirovanje, dakle nešto potpuno suprotno Stipinoj naravi.
A planine – one čekaju. Ako ništa drugo, da ih negdje u podnožju još jednom posjeti i pozdravi jedan stari penjački vuk, dok se prve zvijezde naziru na obzoru a sunce lagano nestaje u rumenim daljinama. Pa vi onda recite da on nije legenda. Legenda koja je planinarenje pretvorila u poeziju u kojoj se ritam mjeri ritmom koraka, a snježno bijele padine iščekuju da netko po njima svojim stopama ispiše najljepšu partituru uglazbljenih pjesničkih slika.


Dragi Stipe dobro nam došli, a kada smo već kod poezije za kraj ćemo vas pozdraviti s nekoliko stihova:


Naš je Stipe čovik i po
Družit s njim se baš je lipo

Obiša je planet cili
Njemu se putovat mili

Oš u špilju oš na brdo
Nigdi njemu nije tvrdo

Zdravlje daj mu, a ne gripu
Bog nek čuva našeg Stipu






O gostovanju Stipe Božića možete pročitati i na stranicama Zvona
http://www.zvono.eu/clanak.php?id=1293