Priča vođe puta o zimskom Zavižanu

Tekst o zimskom pohodu na Zavižan 9. i 10. siječnja 2010.

Dugo mi se vrtjela ta ideja o zimskom usponu na Zavižan uz što je moguće više snijega i snježnu idilu. Dizao sam atmosferu pričama o Zavižanu i najmanje 100 centimetara snijega. Prema početnom interesu izgledalo je da nećemo imati dovoljno mjesta od rezerviranih petnaest u planinarskom domu Zavižan, no pokazalo se da neki ipak „drže fige u džepu“ i da se mogu osloniti na već provjerenu „prvu ekipu“. Veselim se uvijek kad se ta ekipa poveća, pa makar i za jednog člana, ne zbog sebe, nego zbog Velebita. Da bi te Velebit prihvatio, nije dovoljno samo biti spreman, moraš imati i veliko „velebitsko srce“. Odmah su se javile Nikolina, Sonja, Dora, Tanja i Elizabeta. Jedan od sudionika koji se kasnije prijavio, Tapil, pitao me: „Zar okupljaš „himalajke“ za uspon na Zavižan?“ On je odlučio braniti mušku čast. Priključio mu se i Zvonimir i novi „klinac“ Josip, premijerno na Velebitu. Ženskom dijelu ekipe pridodala se Vera. Cure su opet brojniji dio ekipe, gotovo uvijek za Velebit. Kapa dolje, dame! Ponosim se vama!
Već desetak dana prije uspona pratio sam vremenske prognoze i najave. Zanimljivost je da su temperature u tom dijelu Velebita većinom bile više nego kod nas. Kod nas je padao snijeg, gore kiša. Najednom se, umjesto prema 100 centimetara, snijeg na Zavižanu počeo približavati prema 50. Dan prije polaska dobio sam bombastičnu vijest: „GSS je odustao od Zavižana“. Većina sudionika akcije zove me i pita što dalje. Uvjeravam ih da GSS-ovci nisu izvanzemaljci, nego ljudi poput nas i imaju svoju priču i razloge za odustajanje. Naime, za tečaj skijanja koji je GSS trebao održati na Zavižanu kvaliteta snijega je bila preslaba i zbog visokih temperatura snijeg prevlažan. Dobro, znači mi idemo. Tu našu odluku Velebit je pošteno nagradio. Subota je po prognozi trebala biti kritična do popodne, no samo malo lagane kiše pri polasku s Oltara i kratki nalet oko podne. Kad smo oko tri sata popodne dotakli dno vršnih zavižanskih livada, a sunce nam se razlilo po licima, po osmijesima ekipe znao sam da su sretni. I sam sam sretan zbog Velebita, starog prijatelja koji nas ovaj put čeka otvorena srca. Sljedećih sat i pol do doma smo stalno zastajkivali, upijali zrake sunca koje su se odbijale od bijele podloge čipkastog snijega. Stalno nagovaram ekipu na grudanje, ali njihov razum prevladava, hoće samo uživati u pogledima, suncu, bjelini, osjećaju koji bi na trenutak najradije zamrznuli u sjećanju. Ugledasmo troje optimista koji su napravili veliku grudu i gurali je niz padinu dok nije postala tako velika da se više nije dala gurati ni prema dolje. Ubrzo smo ih upoznali i sprijateljili se, planinari iz Velike Gorice. U dom smo stigli dobro prije sumraka tako da smo Zvonac i ja još stigli proprtiti na Vučjak, čisto da upoznamo teren i tehniku prćenja za sutra. Večer u domu svako provodi na svoj način, neki kartaju, a oni drugi se..., no većina pije crno velebitsko. Sjeo sam za kartaški stol igrati dok Zvonko ne pojede večeru. Vrti se bela. Ovo je kartaški bila Nikolinina večer, Tapil je imao sreće što večeras karta s njom. Kao u onoj pjesmi: „Išla je stalno karta jaka pa je odnijela i fijaker, crnog konja, tabakeru, štap i sat“. Vidim, nemam što večeras tražiti za kartaškim stolom. Srećom, Zvonko je večerao pa je zauzeo svoje mjesto, a ja idem probati ono drugo. Do planinarskog povečerja svi smo ipak bili u krevetima. Još sam kratko vrijeme čuo buku Velikogoričana iz dnevnog boravka, a onda utonuo u san.
Preko noći palo je još desetak centimetara novog snijega. Nebitno! Mi idemo na Veliki Zavižan. “Morat ćete sami prtiti.“, kaže šjor Ante. Nebitno. Mi idemo na Veliki Zavižan. Već na samom polasku uviđamo da će to biti za pamćenje. Dva, tri koraka po tvrdom pa propadanje do gležnja, koljena. Zaboravite planinarske oznake, koristimo orijentaciju, kartu, sjećanje s ljetnih uspona. Od ulaza u botanički vrt prtimo naizmjence ja i Zvonko, a iza leđa povremeno čujem Elizabetin glas: „Trebali bi malo lijevo!“. Međutim, granje stabala i zapusi do pojasa odvukli su nas ipak previše udesno tako da se uspinjemo na vrh koji nismo planirali, ali nema veze, može fotka za uspomenu. Odavde jasno vidimo naš ciljni vrh, uključujemo korekciju rute te prelazimo na automatsku navigaciju, a to znači bez previše razmišljanja, samo prćenje. Tapil nam pokušava pomoći i zamijeniti na čelu i probijanju kroz snijeg, no izgleda da ima koju kilu viška tako da prilično teško napreduje. Zvonko opet preuzima, njemu prćenje ide izvrsno. Dva i pol sata trebalo nam je do vrha Velikog Zavižana što za uvjete i odstupanje od rute i nije loše. Na vrhu se veselimo kao da smo na nekom osamtisućnjaku. Nazad odabiremo isti put i za jedan sat već smo u domu gdje nas čeka topli kuhani grah. U jedan sat bilo je predviđeno vrijeme za polazak prema Oltarima i naš oproštaj s domom Zavižan i dragim domaćinom Antom koji je rekao: „Bjelovarčani, vidimo se u lipnju!“ (ljetni Zavižan). Za spuštanje do Oltara trebalo nam je rutinski tri sata i već smo bili u našem kombiju. Još tradicionalno stajanje i kupnja sira u Krasnom i doviđenja Velebitu do ljeta.
S moralnom i pravnom odgovornošću napisao vođa puta