Iz dnevnika vođe puta: južni Velebit, 15. – 17. kolovoza 2008.

Izvješće vođe puta, Željka Vinkovića, s pohoda na južni Velebit

Pripreme za ovu zahtijevnu akciju trajale su skoro deset mjeseci, gotovo otkada je prijedlog stavljen u godišnji plan izleta. Sastojale su se, između ostaloga, od pripremanja najbolje varijante puta, prikupljanja podataka oko sigurnih izvora vode (koji je bio jedan od najvažnijih detalja) do racionalne veličine ruksaka. Intenzitet pripreme povećan je zadnjih mjesec dana i temeljen na tjelesnoj pripremi koju smo službeno obavljali na našoj prekrasnoj Bilogori, ali i po drugim planinarskim lokacijama. Dva dana prije polaska još smo se jednom našli kako bismo podijelili dužnosti i utvrdili tko će što nositi.
Prvi dan: petak, 15. kolovoza 2008.
U ponoć 14. kolovoza smo kombi-busom krenuli prema našoj najdražoj planini, Velebitu. Iz Bjelovara nas je krenulo jedanaestero, a dvanaesta članica ekipe, Sonja, ukrcala se na izlazu s autoputa (Maslenica). Zahvaljujući brzom kombiju i polupraznoj cesti u Starigrad Paklenicu smo stigli u 5 sati, prije svitanja. S Jadranske magistrale odvojili smo se na usku asfaltnu cestu kod starigradske Bikarije te uzbrdo 7,2 km prošli pokraj slikovitih podgorskih zaseoka (Dokoza, Ercezi, Šimidrići, Donji Dolac, Dolac Županov, Mali Vaganac) sve do parkirališta na Velikom Vagancu. Iskrcali smo svu potrebnu opremu jer se kombi vraćao kući. Nama neće trebati do nedjelje. Nakon kratke pripreme i dogovora u 6.10 krećemo prema Bojincu.


















Područje Bojinca obiluje kraškim pojavama (velikim liticama, škrapama najrazličitijih veličina i oblika, ponikvama i kukovima). Posebno su zanimljivi Jagin kuk i Bojin kuk, visoke kamene litice neobična oblika i izgleda.


















Do odvajanja staze za Bojin kuk, gdje smo ostavili ruksake, trebalo nam je gotovo 2 sata. Daljni uspon je vodio kroz slikovito izbrazdanu stijenu, a u drugom dijelu staza je bila osigurana dobrodošlim i odlično postavljenim sajlama. Pažljivo smo za 40 minuta stigli na vrh Bojinog kuka (1110 mnv), težim i kraćim putem preko sajli.
























Na vrhu smo uživali u pogledima, osobito na Veliko Rujno i Višerujno, dio koji nas je očekivao poslijepodne. Budući da smo uživali u usponu po sajlama, odlučili smo se i vratiti istim putem. Otamo nam je slijedilo još malo uspinjanja, a onda zahtijevno spuštanje prema Velikom Rujnu po strmoj strani i polusiparu. U 11 sati, kad je počela hodočasnička misa povodom blagdana Velike Gospe, mi smo silazili u rubni dio polja. Za petnaestak minuta stigli smo na središnji dio livade do velikog šatora gdje smo dogovorili odmor do 14 sati.


















Poslijepodne smo se za 3 sata stazom preko Stražbenice i prevoja Buljme popeli s 900 mnv (platoa Velikog Rujna) na 1380 mnv (sklonište Struge). Vrijeme je bilo sparno i sunčano. Sklonište Struge su bile rezervirane jer su se Zadrani pripremali za proslavu blagdana Svetog Roka te je nama i Zagrepčanima za postavljanje šatora ostala boćališna staza. Inače je to odlična podloga za podizanje logora, osim ako se malo prije ponoći ne spusti jak pljusak s vjetrom i tučom, kao nama. Boćalište tada postaje korito za prikupljanje vode. Snašli smo se na razne načine: neki su se stisnuli u sklonište i pomoćnu šupu, drugi na karimatima kao na zadnjem potopljenom otoku, a treći su imali vrhunske šatore pa su bezbrižno slušali grmljavinu i huk vjetra.


















Drugi dan: subota, 16. kolovoza 2008.
Nakon buđenja u 6 sati pokušali smo sanirati noćašnju štetu koja se sastojala od mokrih šatora, ruksaka, vreća za spavanje i ostale opreme i neispavanosti. Uskoro je po cijelom skloništu visjela naša odjeća i druga oprema koju smo pokušali bar malo osušiti prije polaska u 8 sati.
Čovjek koji se brine o skloništu pokušao nam je objasniti da bi najbolje bilo ostati ovdje bar do podne kad se očekuje poboljšanje vremenskih prilika. Njegovi savjeti nisu se uklapali naše planove te smo neovisno o vremenu krenuli do bunara Marasovac popuniti zalihe vode. Dok smo mi točili vodu za put, nebo se nemilostivo otvorilo i počela je lagana kiša. I na to smo bili spremni, bolje nego noćas. Začas su na nama bile kabanice i pelerine i krenulo se dalje. Pred nama je bio uspon prema Vaganskom vrhu, uz kišu i povremene jače nalete vjetra, što je zahtijevalo maksimalnu koncentraciju i zajedništvo. Cijela grupa je trebala biti usko zajedno, zato sam vratio dvoje odbjeglih ispred sebe u grupu i čekao priključenje začelja i u takvoj formaciji nastavili smo korak po korak. Konzultirajući se s Dubravkom, zamjenikom vođe puta, obavili smo još neke transformacije u grupi. Sa začelja smo prebacili Veljka odmah iza mene te prema njemu odredili ritam cijeloj grupi. To se pokazalo odličnim potezom jer zahvaljujući Veljkovom kontinuiranom tempu dobivamo na kompaknosti grupe. U vrlo laganom, ali konstantnom tempu kroz na trenutke slabu vidljivost, povremenu kišu i nalete vjetra za 2 sata smo stigli na vrh Vaganskog vrha (1757 mnv). Bilo je vrlo vjetrovito i imali smo, kako Dudo kaže „neviđene vidike“, na trenutke gotovo 10-20 metara.


















Kažu da su vidici s Vaganskog vrha orijentirani na ličku stranu. Treba tome vjerovati pa pada dogovor da dolazimo i za sunčana vremena kako bismo provjerili tu informaciju. Spust s Vaganskog vrha stazom prema Svetom brdu prvih 10 minuta prilično je strm, a dalje vodi ugodna staza između neobično velikih ponikava lijevkastog oblika ukrašenih lijepim pojasom borove klekovine. Borova klekovina natopljena vodom (tzv. “pojajna kleka“ po „doktoru“ Dudi) ostaje mi u posebnom sjećanju, posebno oko područja padine Malovana. Prolaz kroz nju je vrlo uzak te je ona namočila i one dijelove naših tijela (donje) koji su još bili suhi.


















Vremenske prilike i vidljivost malo su se poboljšale tek oko 13.30 kad smo došli do raskrižja staza Sveto brdo - Vlaški grad. Ostavili smo opremu da se suši na kamenu, a mi olakšani – bez opreme i poslije ručka za sat smo stigli na vrh Svetog brda. Ni Sveto brdo nam nije ponudilo svu raskoš nadaleko poznatog vidika. Samo na trenutak, kroz rupe u oblacima uspjeli smo nešto vidjeti. I ovdje ćemo se uskoro ponovo morati vratiti kako bismo poboljšali dojam.

















Do opreme smo se vratili istim putem za četrdesetak minuta te nastavili stazom prema Vlaškom gradu. Staza je nezgodna, poprečna padina je vrlo strma, siparasta. Nakon desetak minuta našli smo na spomen-ploču trojici stradalih splitskih planinara u siječnju 2006. Pola sata trebalo nam je do skloništa Vlaški grad (1280 mnv). Ponovo bez opreme popeli smo se na vrh Vlaški grad (1383 mnv) te smo konačno nagrađeni veličanstvenim pogledom.


















Za 50 minuta spustili smo se nazad do opreme te nastavili još sat do naše baze, planinarskog skloništa Ivine vodice (1250 mnv), gdje smo podigli kamp. U skloništu smo zatekli troje Francuza, dvoje Nizozemaca i čak i dvojicu Bjelovarčana koji su naložili štednjak pa smo im se pridružili i osušili čarape, majice, hlače, vreće za spavanje i skuhali tople napitke.


















Treći dan: nedjelja, 17. kolovoza 2008.
Ujutro smo krenuli u 7.50 sati, iako je predviđeno u 7.00, no neke je teško pokrenuti. Srećom, imamo dovoljno vremena za spuštanje. Vrijeme je dobro, noćas čak nije bilo kiše pa smo suhi. Za spuštanje je odabrana staza preko Martinovog mirila i Njiva Lekinih preko Jurlina pa u Veliku Paklenicu. Do Lekinih Njiva bilo nam je potrebno dva sata. Tamo smo se odmorili i pojeli. Na stabalcu pokraj nas ugledali smo poskoka koji se upravo penjao na višu granu i bolji položaj za sunčanje. Kad smo malo savladali strah, počelo je škljocanje fotoaparata za snimke u svim položajima. To ga je prilično uznemirilo pa smo ga napokon ostavili na miru.


















Mi smo se zatim posvetili slušanju priče o velebitskim vilama koju nam je pročitala Nikolina, pa su počeli komentari. Zapamtio sam da postoje dobre vile, ali da ima i zlih i da se planinari trebaju čuvati mladih zgodnih vila da ih ne zavedu (bilo bi to zanimljivo iskušenje). Nakon 40 minuta, svatko sa slikom svoje vile (moja je bila, normalno, “prekokrašna“, imala je raspuštenu kosu koja je lepršala na vjetru, i najvažnije, ponijela mi je ruksak) krenuli smo prema Jurlinama i dalje do skretanja na stazu za Anića kuk gdje smo stigli za sat i pol.


















Opet bez ruksaka, na vrhu Anića kuka (712 mnv) smo bili za 45 minuta. Pogledi su impresivni, možemo obuhvatiti cijelu našu trodnevnu turu. Posebno se ističe kanjon Velike Paklenice ispod nas te na drugu stranu pogled na more i otoke. Iznenađeno i s puno divljenja gledamo ljude koji dolaze na vrh po užetu s druge odsječene strane stijene. To nisu bili ljudi pauci, već alpinisti. Jedan od njih kaže nam da je penjao pet sati svoj smjer na vrh stijene. Divim im se i poštujem ih, ali i sve nas koji smo prošli u ova tri dana na svojim nogama.


















Još nam preostaje silazak s vrha do ruksaka i spuštanje do kombi-busa što smo izveli za dva sata. Na brzinu smo se raspremili kako bi nam ostalo što više vremena za kupanje na koje smo stali tek u Selinama nakon što smo prošli čak pet mogućih ulaza na plažu uz glasno negodovanje putnika. Pola sata za kupanje bilo je dovoljno da odnesu sav umor i znoj s nas i ostave samo zadovoljstvo onog što smo vidjeli i prošli.


















Kao vođa puta vrlo sam ponosan na cijelu ekipu i zahvalan što su imali povjerenja ići sa mnom na ovaj put, a sada imam osjećaj da ovo nije ni pola onog što mogu proći. Dobro se vidjelo što znači pripremati se s Dudom po Bilogori uz „obredno pranje nogu“ u „faslovskoj škrapi“ što postaje tradicija prije izleta na Velebit. Završavam izvješće s porukom “Velebite, kralj si (a kraljica je Visočica)! Čekaj nas dogodine, sigurno ti dolazimo!“
Vođa puta
Željko Vinković