Impresije s puta u Egipat - Mojsijevo brdo i Katarinin vrh

Petero planinara HPD Bilogora se vratilo s puta u Egipat. Planinar Vlado Jasek napisao je svoju impresiju o putu i usponu na Mojsijevo brdo.

Još kao dijete razmišljao sam o crnom kontinentu, ali to je bio samo san. On se konačno ostvario.
Konačno putujemo u Afriku. Anica pakira stvari te krećemo na put. Kotači našeg aviona dotaknuli su tlo crnog kontinenta. Adrenalin raste i krećemo u Aziju (Sinaj). Rat koji bijesni na granici, u Gazi, uopće nas ne plaši. Još ne vjerujem da sam u Africi. Prvi put odlazim s planinarima u pohod na planinu. Čast mi je što sam s njima na najvišim vrhovima Egipta. Nakon smještaja u beduinskom kampu spremamo se na put prema vrhu Mojsijevog brda. Oduševljeni beduinskom večerom idemo na odmor jer u tri sata ujutro krećemo prema Mojsijevom brdu. Mračno je i na uspon krećemo sa svjetiljkama kako bi na vrhu bili u trenucima izlaska Sunca. Zato smo tako rano i krenuli. Zagrijavamo se hodajući, a pred vrhom stajemo. Sve je hladnije, ali puževim koracima prelazimo sedamsto stepenica do vrha Mojsijevog brda. Dolazimo u trenutku kada sunce počinje izlaziti. Veoma je hladno, ali se slikamo za uspomenu. Za trenutak se naoblači te se, zavijeni u oblake, polako vraćamo natrag. Surova planina pokazuje svoje ćudi, ali uz poštovanje prema njoj, prihvaćam njene trenutne promjene. Nekoliko naših planinara i ja vraćamo se težim putem. Do našeg polazišta spuštamo se preko tri tisuće i sedamsto šezdeset stepenica. Oduševljen samo planinom, ali ne i sa sobom - počinju bolovi u koljenima. Silazim u dolinu. Ponovo oduševljenje jer večeramo u beduinskom šatoru. Vatra na sredini nas grije, noćna temperatura je niska. Sretan i tužan istovremeno odlazim na odmor. Sretan sam jer sam se uspeo na Mojsijevo brdo, a nesretan što neću moći hodati i popeti se na krov Egipta. Polako tonem u san u mislima na protekli dan. Nisam mogao ni zamisliti što nas još čeka u zemlji faraona. Stižemo u Luxor. Lijep gradić, ali samo uz rijeku Nil, a malo dalje pravi pokazatelj života ljudi u Africi. Postavljam pitanje samom sebi je li je to stvarno Afrika. Odlazimo u Dolinu kraljeva, ali na poseban način koji i nije viđen na tom dijelu. Vodič nam je iznajmio bicikle te nas sedamnaest u žutim majicama krećemo u Dolinu kraljeva.
Veličanstvena slika! Svi su nam pljeskali i čudom se čudili. Povratkom prolazimo kroz selo pa preko plantaža banana. Kroz šume palmi i zelenih polja, čudnim prašnjavim puteljcima stižemo do restorana koji je otvoren prije petnaestak dana. Prava oaza za odmor, ručak i čaj. Polako vraćamo bicikle i odlazimo na odmor. Previše događanja koje ne mogu spojiti u jednu cjelinu. Ne prestajem se diviti, a već se nameće nešto drugo. Rijeka Nil, najduža na svijetu, mirna i ponosna teče i daje život cijelom Egiptu. Žalosno što ovakav izvor života stanovnici Egipta ne poštuju jer je već sada rijeka zagađena, iako mirna i pitoma. Iznenađen sam jer se ujutro ne ukrcavamo na jedan od 560 kruzera koji plove tim dijelom Nila, već na dva mala jedrenjaka, feluke, na kojima ćemo provesti dva dana. Sada sam svjestan još jedne avanture po Nilu jer ti čamci nemaju motor te su ovisni isključivo o vjetru. Polako plovimo uživajući u suncu i plovidbi. Noć polako pada, vjetra nema, a mi se nalazimo na sredini Nila i izbjegavamo velike brodove kojih je sve više. Polako dolazim u stvarnost. Pristajemo kasno navečer te odlazimo u nubijsko selo na večeru kao gosti kapetana koji nas vozi. Sjedamo u kamion koji nas vozi u selo oko 10 km od iskrcavanja. To što ćemo tamo doživjeti vrijedi vidjeti. Kuća stara, oronula, bez namještaja, a jelo se servira na podu. I tu mijenjam mišljenje o Africi i muslimanskoj vjeri. Slikamo se sa svim ženama i njihovom djecom, zagrljeni, bez marama na licima žena. Svaki kutak njihovog skromnog doma mogli smo vidjeti i slikati. Oduševilo me njihovo ponašanje, prekrasni, siromašni ljudi. Iskustvo je bilo neponovljivo. Dok mi večeramo, posade pripremaju čamce za noćenje. Noć je hladna, a posebno na Nilu, pa se treba dobro pripremiti. No provesti noć na Nilu veliki je doživljaj. Očaravajući izlazak sunca budi nas na doručak pa još tri sata plovimo do iskrcavanja u autobus. Opraštamo se od domaćina Nubijaca i odlazimo na put dug tisuću kilometara u Kairo. Impresivan grad s oko dvadeset milijuna stanovnika za mene je san koji se ostvario. Očaravajući posjet piramidama, a s druge strane tuga. Kairo se proširio do samog ruba piramida pa to nema više onog čara. Kao pred mnogo godina Kairo treba doživjeti danju i noću. Prvi put sam na takvom planinarskom putovanju, no ostat će mi u sjećanju cijeli život. Jedan od mojih snova se ostvario i razbio mnoge predrasude o crnom kontinentu i njihovim stanovnicima. Jednom riječju: veličanstveno! Pod tom riječju podrazumijeva se naš vodič Milan te cijela prekrasna ekipa koja daje sve za zajedništvo zadivljujućih vrijednosti.
Vlado Jasek