Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA

Zrinski Topolovac

HODATI JE ZDRAVO – 23 KM DO ZRINSKOG TOPOLOVCA!

Thu, September 19, 2019 - 4:37:23

Kopa cura vinograd, vinograd / k njoj dolazi momak mlad, momak mlad / jesi'l curo okopala vinograd...
pa dalje:
Na malenom brijegu / usred vinograda / sastali se beruć grožđe / momak i djevojka / jedno drugom šaputali / vjernu ljubav obećali…

Te i druge pjesme bilogorskoga kraja mogle su se čuti prošle nedjelje (15. rujna 2019.) na brežuljku Severin (219 m) u Zrinskom Topolovcu, na jednom od sedam uzvisina na kojima se prostire ova općina. Svirali su je, kao i mnoge druge, „domaći dečki“ iz Z.Topolovca, pomagali su, ali i odmagali (!) i drugi, a povod još jednom druženju u ovom pitoresknom šumom i vinogradima okruženom mjestu na razmeđu Podravine i Bilogore bio je jednostavan - završetak još jednog, 9. po redu, pješačkog pohoda Bjelovar - Z.Topolovac. Organizirali su ga Društvo „Zrinski u srcu“ Bjelovar i HPD Bilogora, a akciju kojom su se i planinari priključili obilježavanju europskog Tjedna kretanja pomogli su Bjelovarsko-bilogorska županija, Grad Bjelovar te Gradsko društvo Crvenog križa Bjelovar.

Ako je hodanje i boravak u prirodi zdravlje, a jest, onda je skupina od oko 30-ak planinara članova HPD Bilogore, koje je vodio Đuro Gustović, propješačivši 23 km i te kako pridonijela održavanju svoga zdravstvenog stanja! Kako od Bjelovara do Z.Topolovca ne postoji obilježena jedinstvena planinarska staza, hodalo se šumskim putevima, prometnicama, livadama, uz polja, a vrijeme fantastično! Znači, Bjelovar, Hrgovljani, Skucani, Prnjavor, gdje je bio mali odmor i okrepa, pa Tvrda Reka, Jakopovac i konačno Z.Topolovac.

Ni ovo mjesto nije pošteđeno moderne, i zasad neizlječive bolesti iseljavanja! Od nekadašnjih, davnih blizu 3000 stanovnika u općini, inače najmanjoj u Bjelovarsko bilogorskoj županiji, ostalo je oko 1000. Stoga i Društvo „Zrinski u srcu“, osnovano 2011. godine, kroz očuvanje kulturne baštine i tradicije, kroz sudjelovanje u različitim aktivnostima i podupiranje ruralnog razvoja i kontinentalnog turizma, nastoji koliko je to moguće stvoriti uvjete da se ljudi zadrže tu gdje su rođeni. Druženje uz obilje na domaći način pripremljene hrane (i kolača!), uz akrobacije koje su izvodili članovi Konjičkog kluba Zrinski iz Jakopovca, potrajalo je cijelo poslijepodne.

Zrinski Topolovac
Zrinski Topolovac
Zrinski Topolovac
Zrinski Topolovac



zir

NA ZIR PA U TESLIN MUZEJ U SMILJANU!

Sat, September 14, 2019 - 8:33:57

Kada putujete autocestom Zagreb-Split, negdje na sredini Ličkog polja odjednom se odnikuda, usred ravnice pred vama pojavi veliko brdo - Zir (850 m). Zbog toga što je osamljeno u Ravnici, s njega se pruža nesvakidašnji pogled na Velebit.

Zir je dio Ličkog sredogorja, građen od vapnenca pa stoga i pun jama i špilja. Jedna od legendi o porijeklu njegova imena kaže da su u vrijeme turskih osvajanja na ovoj planini bile osmatračnice s kojih se daleko moglo vidjeti.

Eto, na Ziru se u nedjelju 1. rujna, našla i skupina od 18-ero članova HPD Bilogore. Dakle, Bjelovar, izlaz s autoceste kod Gornje Ploče, slijedi se putokaz za Zir, makadamom prema Trkuljama pa uspon. Nije to bila previše zahtjevna staza, oko dva sata hoda do vrha, nešto manje za silazak. Iskoristili su Bjelovarčani priliku da osim Zira posjete još jednu znamenitost ovoga kraja - Smiljan i Memorijalni centar „Nikola Tesla“. Bjelovarčane je na Zir i u Smiljan povela Ankica Kotarščak.

zir zir zir zir


velebit

BILOGORCI NA VELEBITU

Wed, August 28, 2019 - 7:25:26

Premužićevom stazom od Zavižana do Alana,24.-25.8.2019.

Već sam pogled prema bijelim kamenim stijenama i vrhovima Rožanskih kukova dao je naslutiti da neće biti lako! A ni nebo nije bilo pretjerano naklonjeno bjelovarskim planinarima-oblaci su se navlačili, povlačili, putovali… No više nema odstupanja, autobus s 32-dvoje planinara našao se već u rano jutro(!), u 8.00 sati na Zavižanu, svi spremni za dvodnevnu avanturu. Dalibor Babić-Dado i Miro Knez osmislili su, pokazat će se kasnije, fantastično dvodnevno druženje, 24.-25.kolovoza, na Velebitu, u NP Sjeverni Velebit - planinarenje po Premužićevoj stazi, od Zavižana do Alana.

Neki su počeli „disati ne škrge“ već na pola puta prema vidikovcu Balinovac (1602 m). Pokazalo se da je puno teže nego što su mnogi očekivali, a ni kiša, ne previše jaka, nije išla na ruku! Pogled na otoke Kvarnerskog zaljeva, pa kroz Velebitski botanički vrt i onda Premužićevom stazom do Rosijeve kolibe, planinarskog skloništa nazvanog prema istraživaču velebitske flore i planinaru Ljudevitu Rossiju. Mali odmor, ručak iz ruksaka pa kroz, između, i pokraj visokih bijelih stijena Rožanskih kukova, provlačenjem puzanjem, uspinjanjem, sve na nekih 1600 m, do cilja, do Alana i planinarskog doma. Opet uz kišu. Ukupno oko osam sati hoda! Odmor, dolazak busa i povratak u planinarski dom Miroslav Hitz na spavanje.

A tu počinje druga važna priča ove dvodnevne pustolovine. Dom je na moru, na 26 m/nm (!) udaljen od plaže 138 stepenica (!), iznad Jablanca koji se lijepo vidi s terase. U vlasništvu je, pazite, varaždinskih planinara! Jesu li ga kupili ili gradili, piscu ovih redaka nije poznato. No netko je u Varaždinu, eto, u neko vrijeme bio strašno pametan i dalekovidan, imaju dom na moru! Bjelovarčani su imali sreću da su ga dobili na jedan dan. Treba li reći da je druženje u domu, opet uz hranu iz ruksaka i piće potrajalo do kasnih noćnih (ili ranih jutarnjih) sati! Bilo je i večernjeg kupanja, jednako kao i drugoga dana kada su neki, malo umorni, ostali na „domaćoj“ plaži a drugi krenuli do oko dva kilometra udaljene Zavrtnice, zaljeva upravo izmišljenog za osvježenje i odmor. Sa okusom mora i okusom soli, kako je nekada pjevao veliki Arsen Dedić, Bjelovarčani su se u svoj grad vratili prepuni doživljaja, lijepih slika, zadovoljstva.

velebit velebit velebit velebit velebit velebit velebit velebit velebit


Planinarac

PLANINARAC NAŠ SVAGDAŠNJI

Wed, August 07, 2019 - 3:28:07

Bjelovarski planinari znaju: kad na programu nije službeni pohod na neku od brojnih planinarskih destinacija, prva nedjelja u mjesecu rezervirana je za izlet na popularni planinarac, na planinarski dom Kamenitovac!

(Naravno da neki planinari koriste i druge „prazne“ nedjelje, kad nema izleta, i „skoknu“ da doma!) To je oko 1.40-1.50 sati hoda po padinama Bilogore, iz šume Lug, livadama, šumskim putovima, cestom, preko Prokljuvana prema Maglenči, do doma (245 m), ukupno oko osam kilometara. Pa toliko nazad, i eto lijepe ture od 16 km!

Tradicija koja traje, pa nije iznevjerena ni ove nedjelje, 4. kolovoza kada se 13-ero planinara nakon otprilike, sat i 50 minuta hoda našlo na planinarcu. Većina je hodala, par ih je došlo motorićima, i – eto opet dobrog druženja. Hrana iz planinarske torbe, ponekad se kuša i odlučna kuhinja u domu, hladno pivo ili gemišt, i to je to. Planinari, treba reći, nisu jedini gosti doma, brojni Bjelovarčani dolaze tradicionalno ovamo, u domu obnovljenom i uređenom, često se održavaju prigodne svečanosti (krstitke, rođendani i druge).

Reklo bi se - planinarac naš svagdašnji! No ova je nedjelja iskorištena i za malu radnu akciju koju je inicirala predsjednica Vera - trebalo je pokupiti šiblje nakon kresanja i uređivanja živice oko doma. Svi su se prihvatili posla i sve je vrlo brzo bilo riješeno!

Do slijedeće nedjelje na planinarcu!

Planinarac Planinarac Planinarac Planinarac Planinarac Planinarac


Dani zlevanke

NA ZLEVANKU U SVETU ANU!

Mon, July 22, 2019 - 1:37:23

Zlevanka (zljevanka, zlevka…) je jednostavni pučki kolač, znalo se reći i sirotinjski, od kukuruznog brašna (s malo mlijeka, vrhnja, jaja, začina..), posebno popularan u sjevernoj Hrvatskoj (Podravini, Međimurju, Zagorju). Može se raditi i od pšeničnog brašna, može se dodavati pekmez, mak,orasi…

Sveta Ana je malo, pitoreskno, uređeno selo od 40-ak kuća i stotinjak žitelja, smješteno baš u udolini, da ne kažem klancu(!) između dva uzvišenja Bilogore, udaljeno 20-ak km od Bjelovara glavnom prometnicom prema Đurđevcu.

Zlevanku i Svetu Anu povezuju „Dani zlevanke“, okupljanje mještana i gostiju u središtu sela, pokraj stare vodenice koja i dalje melje (!) na potoku koji nastaje slijevanjem voda s Bilogore i koji nikad ne presuši! Tu se svake godine, druge subote, (a nekad i nedjelje) u srpnju, kada temperature obično prelaze 30—ticu, mještani i gosti sastaju, naravno uz neki domaći bend, i u hladovini šatre ili drveća uz potok kušaju jedinstvenu zlevanku iz krušne peći! Je, veli glavna gospođa od kuhinje, mi to radimo na poseban način, tu se još dodaju neke sitnice, na kraju vrhnje po kolaču pa se onda sve to zapeče u ovoj krušnoj peći! I jest bogami tako, jedinstvena zlevanka!

A prije deserta, kako je i red, domaći gulaš iz kotla majstora Martina, naravno besprijekoran! Što se slavi na „Danima zlevanke“? Zapravo ništa, veli Martin, mi smo se u selu sjetili da bi se mogli jednom tako okupiti i družiti! Koliko to košta? Ništa, uz mali prilog djeci koja pomažu oko podjele ovih delicija!

Uvjerila se u sve ovo i skupina bjelovarskih planinara iz HPD Bilogore koji su se tradicionalno i ove subote, 20.srpnja, s planinarskog doma Kamenitovac uputili prema Svetoj Ani. Šumskim stazama i putovima, obilježenima i neobilježenima, vodio ih je prekaljeni planinar Đuro Gustović koji ovih 15-ak km do Svete Ane „ima u malom prstu“! S malim odmorima trebalo je oko četiri sata. Povratak u Bjelovar autima, no bilo je i hrabrih koji su šumovitu Bilogoru još jednom, u povratku, prohodali! Ukupno skoro 30 km! Nije loše.

Dani zlevanke Dani zlevanke Dani zlevanke Dani zlevanke Dani zlevanke


Risnjak

POSLIJE VRHA RISNJAKA NA IZVOR KUPE!

Wed, July 17, 2019 - 1:22:14

Malim autobusom prema Delnicama, pa do Gornjeg Jelenja i onda nekih 7-8 km uskim drumom, mjestimično asfaltiranim do odredišta - sela Vilje. Velikim ne bi išlo ni pod razno, a pitanje je bi li se i mali bus mogao mimoići s nekim vozilom da je naišlo!

A u busu 33-troje planinara iz HPD Bilogore na putu za Gorski kotar i čarobni Risnjak u istoimenom Nacionalnom parku. Staza od Vilja jedan je od pristupa vrhu Risnjaka (1528 m), srednje zahjevna. Do Medvjeđih vrata (1289 m) ide se starom šumskom cestom, ugodno je, hladovina, vrijeme kao naručeno! Zanimljivo je pročitati i neke od priča i legendi veznih za ovaj kraj izrezbarenih u drvenim oblicama postavljenima uz stazu (npr. o dolasku mladića kroz Srebrna vrata i zaljubljivanju u vilu!). Malo teže počinje se disati s približavanjem sedlu Južnog Malog Risnjaka te planinarskom domu „Dr Josip Schlosser Klekovski“ (1418 m) koji je od izgradnje 1932. do danas nekoliko puta obnavljan, gdje se može nešto pojesti i popiti (grah s kobasicom 35 kn, gulaš 45, pivo 20 kn). U domu kratak predah, dio ekspedicije ostaje, drugi kreću prema bijelim kamenim stijenama i vrhu, još 40-ak minuta penjanja po kamenu, skliskom terenu-i vrh. Pogled na sve strane fantastičan, Kvarner na dlanu!

Područje Risnjaka Nacionalnim je parkom (6.350 ha)proglašeno 1953. i zapravo je neka vrsta klimatske granice između Hrvatskog primorja i kontinentalne Hrvatske, a 1977. godine granice Parka proširene su uključivanjem u sustav zaštite i doline i izvora rijeke Kupe. Upravo je izvor Kupe s nevjerojatna modra (!) boja koja je sve opčinila bio drugi cilj pohoda Bilogoraca u Gorski kotar. Doduše, do samog Info centra i sela Razloge ili polaziša do izvora Kupe opet je trebalo uskom cestom, polako, oprezno, pa još 40-ak minzta hodanja-spuštanja do izvora.

Povratak u Bjelovar u kasnim satima, a planinare je u Gorski kotar povela Ankica Kotaršćak.

Risnjak
Risnjak
Risnjak
Risnjak
Risnjak
Risnjak
Risnjak
Risnjak



Marija Bistrica

MARIJA BISTRICA: ‘S GOSPON FULIROM’, PO 15. PUT!

Tue, July 09, 2019 - 1:51:54

Go, Johny, go, reče na kraju svog kratkog pozdravnog govora Stjepan Muhek, predsjednik PD Grohot iz Marije Bistrice i uputi stotinjak planinara da obave ono po što su došli - prohodaju po 15. put stazom „Mirko Fulir“, planinarskom rutom oko Marije Bistrice, prigodno nazvanom „Za dušu i tijele“, dugom nekih 15-ak km.

Nedjelja je, 7. srpnja, jutro. Uvijek ljubazni, ma uvijek veseli (!) domaćini nude piće dobrodošlice, pecivo da ne bi bili „na prazan želudac“, a sveprisutna Đurđa objašnjava što, kako, gdje i zašto (grah na nogometnom igralištu nakon hodanja, glazba, zabava, podjela priznanja…)

I Bjelovarčani iz HPD Bilogore dio su ovog veselog skupa iz 10-ak planinarskih društava, ove godine, doduše, u malom broju, tek četvorica predvođena Đurom (još Darko, Ilija, Mrki), što naravno ni malo nije smetalo da se odlično provedu. Vruće, baš kao i uvijek pred kišu, svi su strašno žedni (!) od ne preteškog četverosatnog malo dolje, malo gore po zelenoj šumi, stazom s koje u svakom trenutku „puca“ fantastičan pogled na Mariju Bistricu! Udaraju se žigovi bez milosti, odmor na pola puta, s hladnim gemištima i opet domaćim doručkom (kruh s mašću, sa sirom, lukom, peršinom..)

I onda na kraju, kao što je rečeno, odličan grah, zabava, ali i najavljivana kiša!

Hvala „gospon Fulir“ na još jednom lijepom druženju!

Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica Marija Bistrica


Grčka

IZ PLANINARSKOG DNEVNKA – NA KRETI, IZ DANA U DAN!

Thu, July 04, 2019 - 8:18:34

Devetero članova HPD Bilogore boravilo je od 20.-30. lipnja 2019. na Kreti gdje su s grupom od 40-ero planinara iz više drugih društava sudjelovali u pohodu na najviši vrh ovoga najudaljenijega grčkog otoka, Psiloritis (2456 m), spuštali se klancem Samaria, posjetili povijesna i turistička mjesta (Meteori, Delfi, Matala)... Na put ih je poveo osječki planinar Zlatko Lončarić. Evo kako je, ukratko, bilo na otoku maslina, vina i povijesti.

Petak 21. lipnja - Manastir Meteori. Svjetska turistička odrednica, u UNESCO-voj Svjetskoj baštini – sklop od 24 grčko pravoslavna manastira na 400 m visokoj litici, od kojih je danas u funkciji njih šest. Legenda kaže da je osnivača na vrh ponio orao! I slijedeći dan puna kapa povijesti: obilazak Delfa gdje je u davna vremena proročica Pitija dvosmisleno tumačila budućnost, Atena, dolazak u Pirej.

Nedjelja 23. lipnja – Trajektom iz Pireja cijelu noć do luke Xania na Kreti (a na trajektu 2000 ljudi, svi barovi rade cijelu noć!), pa do visoravni Omalos (1250 m) i cilja-kanjona Samaria u istoimenom Nacionalnom parku. Nekada utočište razbojnika i ostalih koji su bježali od zakona, Samaria je danas, od svibnja do studenog, kada rječica presuši, 16 km i 5-6 sati spuštanja po kamenom dnu rječice duga pješačka tura koja završava na obali mora. Klanac je godinama svojim proljetnim bujicama dubila rijeka Tarraios, na mjestima široka, ponegdje vrlo uska, npr. u dijelu koji su domaćini prozvali Željezna vrata, širina je samo 3-4 m a stijene iznad njega, klifovi, visoki 500 m!

Ponedjeljak 24. lipnja – Turistički gradići Rethimo i Matala. Ovaj posljednji poznat među ostalim i iz vremena „Djece cvijeća“ i hipika iz kasnih 60.godina prošloga stoljeća kada su brojni mladi našli ovdje svoje utočište. Još i danas se iz grada u nedalekim stijenama iznad mora vide špilje, nekadašnje grobnice starih Grka, u kojima su živjeli hipici!

Utorak 25. lipnja – Psiloritis, najviši vrh (2456 m) i cilj putovanja. Na vrh se krenulo od jednog napuštenoga planinarskog doma (1510 m), više od četiri sati hoda, gotovo stalnog uspona po kamenu, tražilo je iznimnu spremnost ali i oprez! Sam vrh dio je planinskog lanca Idi (ime označava šumovitu planinu premda nema ni drveta!), a na otoku su čak 22 vrha viša od 2000 m! S vrha se pruža fantastičan pogled na zaljev i plažu Agios Nikolaus, dugu nekoliko kilometara. Na samom vrhu nalazi se skromno svetište Timios Stavros (Sveti križ), a tu je i željezna konstrukcija s jednim zvonom-da bi svatko tko stigne do vrha pozvonio i pokazao da je tu! Na vrh su stigle dvije grupe (12-ero planinara, među njim i četiri „Bilogorca“). Ni povratak nije bilo lagan, još četiri sata do sigurnosti planinarskog doma.

Četvrtak 27. lipnja – Glavni grad Heraklion moderna je aglomeracija gdje tek stara tvrđava podsjeća na daleku prošlost. A svojevrsni susret s poviješću planinari su imali nedaleko grada na arheološkom lokalitetu Knossos, gradu koji je podigao kralj Minos, ishodištu europske civilizacije gdje je prije tri tisuće godina cvala minojska kultura.

Subota, 29. lipnja – Brodom do Santorinija, možda i najljepšeg grčkog otoka i cjelodnevno uživanje i odmor. Navečer natrag za Heraklion, pa na trajekt za Pirej i povratak.

Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka Grčka


Bitovnja

ZA PRAZNIKE U BIH: NA POGORELICI, BITOVNJI…

Thu, June 27, 2019 - 7:18:11

Četiri dana, tri planine, dva planinarska doma te obilazak gradova Kreševa, Mostara i Međugorja, zbir je onoga što će u trajnom sjećanju ostati planinarima HPD Bilogore i Planinarskoga kluba Hrvatskog liječničkog zbora iz Zagreba sa zajedničkoga pohoda u BiH, od 20.-23-lipnja. Tradicionalni je to izlet što ga jednom godišnje organizira bjelovarsko društvo a sve je, kao i dosadašnje pohode, osmislio bjelovarski planinar Darko Bogeljić.

Dug je put od Bjelovara do sela Dusine podno planine Pogorelice, odakle je trebalo još dva sata hoda do planinarskoga doma Pogorelica (1222m). A tek deset sati uspona, spuštanja, hodanja po prelijepim pašnjačkim visoravnima, drugoga dana boravka, planinarskom trasom Pogorelica-Bitovnja-Lopata do istoimenoga doma (1324m). Noćenje u oba planinarska doma pamtit će se po nekoliko stvari: uredno, čisto, svugdje posteljina, domaćini iznimno ljubazni. Naravno da se domaća janjetina podrazumijevala! Spustili se se planinari trećega dana boravka u BiH preko planine Inač i mjesta gdje je davne 1977. u avionskoj nesreći stradao tadašnji poznati bosanskohercegovački političar Džemal Bijedić, u Kreševo gdje su posjetili franjevački samostan sv. Katarine. Nastavili su potom za Mostar gdje su prošetali čuvenim starim (novim!) mostom, te produžili na noćenje u Međugorje. Nakon slobodnog dopodneva u središtu vjerskog turizma i odredištu brojnih vjernika krenulo se za Bjelovar (Zagreb). Stigla se, spomenimo i to, popiti i kava u Travniku, rodnom mjestu, ne treba ga posebno predstavljati, Miroslava Ćire Blaževića!

Duga kolona i čekanje na granici kod N.Gradiške jesu dio očekivanih poteškoća, no ne i toliki prekoredni „upadi“ u kolonu iz sporednih ulica. No, u autobusu nikad nije dosadno, pjevalo se i plesalo (!) i kasno noću stiglo u Bjelovar.

Planinarima je sve dane pri ruci i od velike pomći bio domaći planinar i vodič Mato i oni mu i ovim putem zahvaljuju!

Bitovnja Bitovnja Bitovnja Bitovnja Bitovnja Bitovnja Bitovnja Bitovnja


Dani hrvatskih planinara 2019

NA RAVNOJ GORI I NIJE TAKO RAVNO!

Thu, June 13, 2019 - 4:46:33

Bjelovarčani na Danima hrvatskih planinara, 8.-9. lipnja 2019.

Put je izgledao ovako: Bjelovar-Koprivnica-Varaždin-Ivanec, pa prema selu Velika Višnjica. Tu se 18-ero planinara iz bjelovarskog društva Bilogora (trebalo je biti 19, ali jedan je „zaspao“!) iskrcalo i krenulo u šumovitu Ravnu goru prema Filićevom domu. Nedjelja je 9. lipnja, drugi i završni dan središnje planinarske manifestacie HPS-a Dani hrvatskih planinara koja je ove godine održana u Trakošćanu i na Ravnoj gori 8.-9. lipnja, a u sklopu obilježavanja značajnog jubileja, 100.godišnjice planinarenja u Varaždinu. Organizatori su bili HPS i PD Ravna gora iz Varaždina, prvoga se dana, 8.lipnja, hodalo u dvije staze i šetnicom oko jezera a nakon svečanog otvorenja manifestacije u 16.00 sati planinarsko druženje na livadi pored dvorca Trakošćan potrajalo je do kasno u noć.

Dakle, iz V.Višnjice kroz bujnu šumu, cestom pa planinarskom stazom, malo gore, pa dolje. Prvo duže zaustavljanje bilo je kod planinarske kuće, okrepa (domaćini su se pobrinuli za hladno piće!)pa na vrh. I evo ga, označen na dasci ispranoj od kiše: „Vrh Ravne gore 686 m“ a zovu ga i Eriksonov vrh, ili pak Istočni vrh. Ide se dalje i stižemo na cilj: Filićev dom (660 m) u vlasništvu PD Ravna gora. Velika zgrada, lijepa terasa, na šanku velika gužva oko pića i hrane, našlo se tu, drugog dana manifestacije, Preko 200 planinara iz više društava. Tu je i živa glazba (sastav „Lepoglavski kaj“), pjeva se i pleše, a dan kakav se poželjeti može. I završne riječi čelnika HPS-a, dopredsjednice Jadranke Čoklice te Igora Eterovića iz PD Opatija koji najavljuje sljedeće Dane hrvatskih planinara, 2020. u Opatiji!

Oko 15. sati Bjelovarčani kreću dalje, spuštaju se prema Trakošćanu, još dva sata hoda i plan je ispunjen. Kratki obilazak novouređenog dvorca i povratak u Bjelovar, ukupno oko peti pol sati hoda. Nije loše! Cijelu stazu, zapravo dvije, ishodao je s bakom i mali Luka (5,5 g.) za što je na povratku u autobusu dobio zasluženu nagradu-čokoladu!

Bjelovarčane je na Ravnu goru vodio Ivan Želipski Čupo.

Dani hrvatskih planinara 2019 Dani hrvatskih planinara 2019 Dani hrvatskih planinara 2019 Dani hrvatskih planinara 2019


Virovitica 2019

NI BRDA, NIT’ PLANINE, ALI GOSTOLJUBIVOSTI NA PRETEK!

Fri, June 07, 2019 - 8:58:18

Grupa bjelovarskih planinara na 14. virovitičkim susretima planinara, 2. lipnja 2019.

Bjelovar, Grubišno polje, pa obnovljenom dobrom cestom prema Virovitici kroz bujnu bukovu šumu i desetak kilometara prije grada mali putokaz desno za planinarsku kuću. Još malo šumskom cestom i eto nas. Pet automobila s 18 bjelovarskih planinara iz HPD Bilogore pod vodstvom Đure Gustovića stiže na Virovitičke susrete planinara što ih 19. puta zaredom organizira domaći HPD Papuk. Nedjelja je 2. lipnja, prognozeri (opet) najavljuju kišu, ljeto se tek stidljivo najavljuje. Pa ipak, to nije spriječilo preko 160 planinara iz desetak društava (Vinkovci, Belišće, Zagreb…) da na maloj uređenoj šumskoj čistini pored planinarske kuće Brusovi naprave pravi ugođaj i - događaj! Uvijek gostoljubivi domaćini (Vlado sve dočekuje i upućuje!) nude doručak (kruh, mast, paprika, ali i kolači sa sirom, sve u izvedbi domaćih planinarki).

Sve je spremno, predsjednica HPD Papuk Ana Tomac pozdravlja goste i predaje ih vodičima (Tomislav, dva Kristijana i drugi),ugodan boravak poželio im je i predsjednik Udruge Slavonski planinari Predrag Livak, i kreće se. Nema ovdje ni visokih brda ni planina, obronci Bilogore, jedne od najdužih uzvisina (80 km) u Hrvatskoj koja se proteže uz granicu i rijeku Dravu (najviši vrhovi Rajčevica, 309 m i Koševac 302 m), teren su kojim se hoda. Dvije su ne pretežno zahtjevne staze: kružna, oko četiri sata hoda u predjelu Borovik te kraća uz jezera koja traži oko dva i pol sata boravka u lijepom zelenom okruženju.

Da bi ugođaj bio potpun pobrinuo se domaći glazbeni sastav te naravno kuhari (odličnog graha s kobasicom na pretek!) i (opet) virovitičke planinarke s desertom-kolačima. Bilo ih je svih mogućih vrsta, fantastični, i, što planinari jako vole, koliko tko može! Pa sad neka netko odoli, veli Ivan i uzima još jedan, „a ne bi smio“! Druženje je potrajalo da kasnih poslijepodnevnih sati...

Virovitica 2019 Virovitica 2019 Virovitica 2019 Virovitica 2019


Haloze 2019

BJELOVARČANI U SLOVENIJI - ŠEST SATI PO HALOŠKOM KRAJU!

Wed, May 29, 2019 - 5:08:05

U subotu 25.svibnja 2019. petoro članova HPD Bilogora na “28. pohodu po haloški planinski poti“

Manja grupa bjelovarskih planinara iz HPD Bilogora pod vodstvom Đure Gustovića nije u subotu, 25. svibnja, propustila treću godinu zaredom „skoknuti“ preko granice, u slovenske Haloze, tu odmah „s druge strane Zagorja i Međimurja“, na tradicionalni već „28. pohod po haloški planinski poti“ što ga organizira PD Ptuj. I tako su se Ivan, Ilija, Marko i Zdravko na čelu s Đurom u rano jutro nakon dva sata vožnje (granični prijelaz Dubrava Križovljanska) našli na željezničkoj stanici u Ptuju odakle su autobusom prevezeni do sela Stopercaha, odnosno gospodarstva Golob odakle se krenulo hodati. Domaći vodiči bili su pri ruci, tko je želio mogao je na četiri kontrolne točke udariti i žigove…

Haloze su, pojasnimo još malo, najjužnija mladoterecijarna vinorodna pokrajina sjeveroistočnog dijela Slovenije. To je područje od nekih 30-ak km dužine i do 10 km širine (Cirkulane, Podlehnik, Žetale, Makole) danas eto poznato i sve poznatije po vrhunskim vinima, šumama, uređenim planinarskim i biciklističkima stazama! I brojnim turistima koji sve više dolaze. No nije uvijek bilo tako, u nekim selima prije desetak godina nije bilo ni vode. Ljudi su, posebno mladi, prošlih desetljeća odlazili u svijet, za poslom, ali se i vraćali, ulagali, podizali kuće, vinograde i Haloze pretvorili u cijenjeno vinorodno područje..

Za razliku od prošle godine (etapa Naraplje-Donačka) i godine ranije (Podlehnik-Naraplje) kada su bjelovarski planinari uživali hodajući po haloškom vinogorju gdje su ih domaći vinogradari i vinari častili na „svakom brijegu“, skoro kao nikad nitko(!), ovogodišnji pohod bio je sve prije nego lagan. Oko šest sati hoda trasom Stoperice-Donačka gora-Rogatec obuhvaćalo je hodanje uglavnom kroz šumu. Najprije do Rudijevog doma na Donačkoj gori, pa grebenom do vrha (883m), strmo spuštanje do sela Završe, zaustavljanje na turističkim gospodarstvima Bedenik, Novina, gdje su bile i kontrolne točke, dolazak na vrh Jelovic, te spuštanje do gospodarstva Lončarić u Jelovicahu gdje je bio i kraj pohoda. Naravno uz kulturni program, glazbu. U kotizaciju od 12 E uračunati su prijevoz autobusom, ručak i pivo koliko tko može! Malo su se Ivan i Ilija žalili da su ih koljena „od strmog spuštanja“ boljela dva dana! No što je to prema užitku u lijepim vidicima, čistom zraku, jednostavno, upoznavanju novoga! (m)

Haloze 2019 Haloze 2019 Haloze 2019 Haloze 2019


Promina 2019

BJELOVARČANI NA PROMINI (ČAVNOVKA, 1148 M)

Sat, May 18, 2019 - 1:48:43

HPD Bilogora od 10.-12.svibnja u srednjoj Dalmaciji

Prvi ovogodišnji trodnevni pohod, (10.-12.svibnja), od nekoliko planiranih, bjelovarske je planinare odveo u srednju Dalmaciju, na Prominu, a izlet je iskorišten i da se upoznaju neke kulturne i povijesne znamenitosti gradova u kojima su Bjelovarčani boravili.

Promina je usamljena planina iznad Krke i Petrova polja, pružajući se od Drniša prema Kninu. Najviši je vrh Čavnovka (1148 m), nekad Čavinica pa još prije Vidakuša kada je svoje ime dobila po crkvi sv. Vida koja se nalazila u blizini i koja je srušena 1866.g. za vrijeme jedne vježbe austrougarske vojske. Sam uspon spada u srednjezahtjevne. Od polazišta, sela Lišnjaka, sjeverno od Drniša do planinarskog doma Promina (855 m) trebalo je oko dva sata (u domu je dio planinara i ostao) te do samog vrha još oko sat i pol. Malo manje vremena prema dolje i to skoro šest sati hoda. Planinarski dom Promina u vlasništvu istoimenog društva iz Drniša lijepo je uređen i održavan, zatvorenoga je tipa i radi prema potrebi.

- Ne radimo svaki dan, dežuramo subotom i nedjeljom, a tu smo i kada se netko najavi, govori domar Dinko koji je dežurao ovoga vikenda. Bilo kako bilo, Dinko je osigurao dovoljno hladne pive (zamislite, po cijeni od samo 10 kn, što je neusporedivo s cijenama „dolje“, u bilo kojem mjestu (nema ispod 20 kn!). U domu se nakon povratka s vrha malo ostalo, neki su se bili pobojali da će nestati pive(!), no Dinko se pobrinuo da do toga ne dođe. S vrha na kojemu su i dva telekomunikacijska odašiljača za lijepa se vremena, a takvo je upravo bilo, vide masivi Velebita, Dinare, Mosora, Knin i Drniš, usjek kanjona Krke i Čikole... Hodajući po planini i penjući se prema vrhu planinari su s vremena na vrijeme prolazili kroz izgorjelo i nagorjelo grmlje i drveće koji će tu stajati još godinama, dok samo od sebe s vremenom ne nestane, a zamijeni ga samonikli novi se zeleni pokrov.

Stigli su Bjelovarčani prije uspona, dan ranije, obići i vidikovac Kamenjak (290 m) iznad Vranskoga jezera s kojega se vidi i do Kornata. Spavalo se u Vodicama, gradu prepunom apartmana, obišli su Bjelovarčani i „na brzinu“ upoznali mali, „skockani“ Skradin koji je sa svojom povijesnom jezgrom, uređenim ulicama, trgovinama, odličnom gastro ponudom te obližnjim slapovima Krke pravi biser ovoga dijela Jadrana. Ovdje turista nikada ne nedostaje baš kao ni velikih fantastičnih jahti usidrenih u svako doba godine ispred samoga grada. Smješten na desnoj obali Krke, Skradin ima i odličnu vezu sa bogatim zelenim zaleđem, prema Benkovcu, Obrovcu..

Posjetili su planinari i neka od povijesnih i kulturoloških znamenitosti grada Šibenika koji se prvi puta spominje 1066. godine u darovnici Petra Krešira IV (Krešimirov grad). A katedrala Sv.Jakova (građena u 15/16.st.) koju ne propušta obići ni jedna turist, te Utvrda sv. Nikole na otočiću Ljuljevcu ušli su u UNESCO-v Popis svjetske kulturne baštine. Atrakcija je, i to vrlo posjećena, i Srednjovjekovni Samostanski botanički vrt sv.Lovre, koji su Bjelovarčani također obišli.

Nije naravno nedostajalo ni zabave, plesalo se i pjevalo, a kušala se u „Sunčano vrtu“ i rijetka atrakcija, rakija „na metre!

Cijeli put osmislila je i Bjelovarčane vodila Sonja Belamarić, a pri samom usponu na Prominu s planinarima je bio i domaći vodič Krešo. (m)

Promina 2019 Promina 2019 Promina 2019 Promina 2019


Prvi svibanj 2019.

ZA PRAZNIK RADA KOD VESELKE I MATE!

Mon, May 06, 2019 - 7:11:25

PRVI SVIBNJA - „SVEČANO I RADNO“!
Mjesto - selo Tomaš nedaleko Bjelovara, predjel vinogradi, vikendica Veselke i Mate;
Povod – proslava Međunarodnog praznika rada, 1.svibnja;
Način – hodanje od grada ( iz Luga) do Tomaša i natrag, ili, za što se odlučio veći dio od 30-ak prisutnih, komotniji dolazak automobilom.

Bjelovarski su planinari obilježili Praznik rada, kako se to nekad znalo reći, i radno i svečano! Radno oni koji su se, malo nesmotreno, odlučili hodati do Tomaša rutom koju je odredila voditeljica Vuka, „da se ne ide uvijek istim putom“! Zvučalo je odmah sumnjivo, grupa se nakon sat i pol našla u polju, u već zelenoj i naprednoj pšenici i ječmu, no nitko nije znao točno reći gdje. Sela ni na puškomet! Malo smo lutali, lijevo, desno, i odjednom se našli u ribičkom raju: livada, rub šume i tri lijepa jezerca-ribnjaka RB Česma, oko njih dvadesetak automobila i još više ribiča, sve to nadomak Tomaša. I lijepo uređena ribička kuća puna trofeja-a u njoj veselo društvo i pun kotao graha! E tu su i planinari morali probati zaista odličan grah s kobasicom, podružiti se s ribičima-pa krenuti dalje. Odmah smo Vuku proglasili najboljom voditeljicom(!)

Preko žita, preko mosta, eto i sela, a vikendicu smo lako našli jer se glazba čula kilometrima daleko (o tome su brinuli Dado i Knez). Tamo sve užurbano - puši se iz kotla, s roštilja, iznosi se piće (Mato, Mario, Čupo, Dražen) priprema salata, serviraju kolači (Veselka, Iva, Nada ). Sve domaćinski pripremljeno, tao i servirano. Lijepo vrijeme, nesvakidašnji krajolik, ljudi opušteni. Uživa se u svakom trenutku, počinju uobičajeni razgovori, iznose se planovi, dogovaraju sljedeći koraci. A onda i ples, u dvorištu, na (ne previše prometnoj) cesti, na susjednoj terasi…

Epilog

Razlaz u kasno poslijepodne, zapravo predveče, zahvala domaćinima Veselki i Mati. Počinju pripreme za slijedeći pohod, u drugom svibanjskom vikendu ovo će društvo u Šibenik, na Prominu… (m)

Haloze 2019 Haloze 2019 Haloze 2019 Haloze 2019


Proljeće naa Bilogori 2019

VIŠE OD 300 PLANINARA NA KAMENITOVCU!

Sun, May 05, 2019 - 9:10:05

„PROLJEĆE NA BILOGORI“, 28. TRAVNJA 2019.

Prostirući se u dužini od oko 80 km usporedo s rijekom Dravom i granicom prema Mađarskoj, Bilogora u svojoj dužini od oko 80 km, širini od 16-45 k te visini od (samo) 300-tinjak metara nije prevelik izazov za one što vole strme i visoke uspone, opasnosti i prave fizičke izazove. Najviši vrh je Stankov vrh (309 m, zapravo malo uzvišenje na predjelu Bilo - Rajčevica pa se ponegdje i Rajčevica spominje kao vrh, zatim Koševac 302 m, Bilo 294 m, Babina greda 293 m..)). Pa ipak brojna planinarska društva u gradovima razasutima sa sjeverne i južne strane ovoga niskoga gorja pravilnoga reljefa (Bjelovar, Križevci, Koprivnica, Virovitica i dr.) uredno organiziraju pohode kroz bujne šume svoga gorja i žive s njim. A da se na ovim prostorima odavno planinari dokaz je i ove godine obilježena 95. godišnjica osnutka planinarskog društva Bilogora čime se ono svrstalo u red najstarijih u Hrvatskoj. U Bjelovaru je, recimo, 1981. izlazio i časopis Bilogorski planinar! A jednom godišnje, za vrijeme manifestacije „Proljeće na Bilogori“ koju u travnju svake godine organizira HPD Bilogora iz Bjelovara, ovdje se nađe i više stotina planinara i onih što vole prirodu.

Tako je bilo i u nedjelju 28. travnja kada se na tradicionalnom 22.po redu „Proljeću“ okupilo 310 planinara iz 20 društava iz Hrvatske i BiH. Najduži je put „potegnulo“ 50-ak planinara iz PD Tajan-Lisac i PD Željezara iz Zenice s kojima bjelovarsko društvo ima iznimno dobre odnose. Gosti iz Zenice stigli su dan ranije, družili se domaćinima i prespavali u planinarskom domu Kamenitovac. Nakon okupljanja, pića dobrodošlice i laganog doručka goste je pozdravila predsjednica bjelovarskog društva Vera Pauška poželjevši im ugodan boravak na Bilogori. Potom se krenulo se u dvije duge skupine. Vrijeme kao naručeno, sunčano, ne previše vruće. Na prvoj, dužoj ruti, obilaznici „Bilogorskim stazama“ za koju je trebalo nešto više od četiri sata hoda, vodiči su bili Đuro Gustović, Ivan Želipski-Čupo i Željko Mužjak, dok su drugu skupinu na „Romantičarskoj stazi“ Kamenitovac - Orovački vinogradi - Kamenitovac za koju je trebalo tri sata hoda predvodili Tihomil Tomić, Karlo Polašek i Zdravko Trgovac. Uz tradicionalni planinarski grah te još nekoliko ukusno pripremljenih jela, što je za planinare naučene na hranu iz vlastitog ruksaka prava raskoš (!) nije izostala ni zabava uz glazbu na terasi planinarskoga doma.

Proljeće naa Bilogori 2019 Proljeće naa Bilogori 2019 Proljeće naa Bilogori 2019 Proljeće naa Bilogori 2019


Bitoraj

U ZIMSKOM ZAGRLJAJU BITORAJA

Thu, April 25, 2019 - 1:56:15

HPD BILOGORA U GORSKOM KOTARU

Bar jednom godišnje Fužine su u svim vijestima i na svim TV ekranima - svakog 31. prosinca točno u podne na središnjem se trgu organizira jedinstven ispraćaj Stare i doček Nove godine!

Kilometrima oko ovog malog gradića nema mjesta za parkiranje, gužve su neviđene, kolone znatiželjnika iz cijele zemlje ali i susjedstva (Slovenija) višestruko nadmašuju broj stanovnika, a ovaj mali turistički biser na sjeverozapadu Gorskog kotara poznat i po drugim mnogobrojnim turističkim atrakcijama stekao je, eto, još jednu novu. Koristeći svoj izvanredni prometni položaj (na staroj cesti Karolini), blizinu mora, prirodne fenomene (špilja Vrelo, jezera Bajer, Lepenica, Potkoš, planinsko zaleđe, bogato kulturno povijesno naslijeđe - u okolini je najstarije naselje Lič iz 12. st., brojni sakralni objekti), te vrhunsku gastronomsku ponudu Fužine su dnevni mamac za turiste svih vrsta. Među njima su i brojni planinari, a izazovu novoga nisu odoljeli ni članovi HPD Bilogora, njih 39-ero, koji su se pod vodstvom Željka Mužjaka u nedjelju 14. travnja uputili u Fužine, na Bitoraj (1385 m), jedan od ovdašnjih vrhova koje pohode ljubitelji planina (tu su još Viševica 1428 m, Tuhobić 1106 m, Preradović 885 m).

Od Bjelovara do izlaza Vrata s autoceste trebalo je oko tri sata, još malo vožnje pa - gore. Najprije šumskom cestom, pa preko pruge, potom kroz bujnu bukovu šumu, i eto pravog zimskog ugođaja u proljeće! Snijeg dolje, inje gore. Mali odmor u skloništu Bitorajka (1303 m) i konačno vrh. A gore? Umjesto pogleda koji seže i do kvarnerskih otoka, ovaj put samo jaki sjeverac i magla! Sam vrh predstavlja više okomitih stijena koje strše iznad šumskog pokrova. Zbog česte i jake bure planinari ga još znaju i kao Burni Bitoraj, a prvi put je osvojen 1875.g. Povratak u sklonište, ručak iz ruksaka i - Fužine. Ukupno oko pet sati hoda pa je ostalo vremena i za obilazak jedinstvene špilje Vrelo. Ovaj polovicom prošloga stoljeća slučajno otkriveni turistički biser nalazi se uz samu šetnicu i jezero Bajer, a procjenjuje se da je špilja stara 3,5-4 milijuna godina! Duga je 300 m, pristupačna za sve uzraste, u blizini su izvor, jezero, ponor. Moglo bi se reći da su jezera zaštitni turistički znak Fužina, a ovaj kraj je pak sudbinski vezan s - vodom. Ovdje godišnje padne 1500-2000 mm vode na četvorni metar što je najviše u Hrvatskoj, a bude mjeseci i s 4000 mm/m2!

Obišli su bjelovarski planinari i sam grad, probali poznate palačinke i dobro se vratili.

U upoznavanju fužinskog kraja Bjelovarčanima je pomogao domaći, zapravo riječki planinar Damir Konestra iz PD Tuhobić.

Bitoraj Bitoraj Bitoraj



Bilogorci na prvom ovogodišnjem snijegu

Mon, November 23, 2015 - 12:45:32

Bilogorski planinari u velikom broju uživali na Medveđaku u prvom ovogodišnjem snijegu.

Promjena vremena koja je zahvatila Hrvatsku ovog vikenda donijela je niže temperature, a u gorskim predjelima i obilan snijeg. To nije natjeralo 35 odvažnih bilogorskih planinara da odgode planirani izlet za ovaj vikend. Vremenske prilike utjecale su samo na to da se spusti visinska letvica i umjesto 1646 metara visokog vrha Gole Plješivice popne 889 metara visok vrh Oštri Medveđak . Medveđak je šumovita gorska kosa duga 8 km, koja se pruža kao sjeverozapadni nastavak Ličke Plješivice. Na njenom hrptu uzdižu se tri vrha: Oštri Medveđak (889 m), Tupi Medveđak (868 m) i Turčić (801 m). Posebnost ovog područja su stare bukove šume prepuštene prirodnom razvoju, a uz staze su postavljeni poučni panoi koji upoznaju posjetitelja sa šumskim ekosustavom te drugim prirodnim posebnostima. Po dolasku na područje Plitvica zatekli smo već lijepo zabijeljenu okolinu i snijeg koji je nastavio padati.

Staza koji smo odabrali u uvjetima bez snijega spada u kategoriju lakih i ugodnih uspona koji se savladaju za sat i pol vremena. Danas nam je za 5 kilometara staze koja savladava nešto manje od 300 metara visinske razlike trebalo 4 sata.

Krenuli smo s ulaza 2 gdje je već napadalo 30-tak centimetara snijega i u tom trenutku to nam se činilo dosta. Kako smo visinski napredovali visina se povećavala a mi smo se sve češće izmjenjivali u prćenju snijega.

U pojedinim trenucima i kratkim pauzama stalno smo preispitivali svoju odluka nastavljamo li dalje. Ispod i na samom vrhu snijeg je bio između 50 i 70 centimetara i konačno smo u 14 sati stigli do najviše točke.

Silazak je bio milina jer po napravljenoj i utrtoj prtini nije bilo većih problema da do mraka budemo u toplom autobusu. Unatoč malo većem naporu pri današnjem planinarenju svi su zadovoljno gledali kroz prozor autobusa snježni prekrivač koji je poslije Karlovca kao čarolijom nestao. Svi smo se najednom upitali hoće li nam u Bjelovaru vjerovati da smo danas prtili 50-70 centimetara snijega?

Tekst i fotografije:
Željko Vinković




Iz Kupreškog polja na Veliki Vitorog

Fri, November 06, 2015 - 3:24:55

Dvadeset planinara HPD-a „Bilogora“ Bjelovar i osam članova PK-a „Hrvatskog liječničkog zbora“ iz Zagreba planinarilo je sedmu godinu zaredom po planinama BiH. Ovaj put obišli smo Kupreško polje, vrh Veliki Vitorog i izvore Plive.

Moj Ivane, pobratime mio
jesi l' skoro na Kupresu bio
jel' Kupreško polje uzorano
jel 'na njemu žito posijano

Sedmu godinu zaredom omiljeno odredište bilogorskih planinara, krajem lipnja, su bosanskohercegovačke planine. Od 2009. godine obišli smo Cincar, Prenj, Vranicu, Bjelašnicu, Visočicu, Kamešnicu, Šator i piramide kod Visokog. Dvadeset planinara HPD-a „Bilogora“ Bjelovar i osam članova PK-a „Hrvatskog liječničkog zbora“ iz Zagreba krenulo je 19. lipnja popodne preko Okučana do Šipova. Tamo su nas dočekali naši domaćini iz PSK-a „Vitorog“ iz Šipova i odveli na spavanje još desetak kilometara do planinarskog doma „Lunja glava“. Drugi dan bio je predviđen za glavni uspon na 1907 metara visoki Veliki Vitorog. Planina Vitorog se nalazi na samoj granici Republike Srpske i Federacije BiH na trideset kilometara od Šipova. Sam vrh Vitorog je raskrsnica općine Šipovo, Glamoč i Kupres. Rano ujutro nas je autobus prevezao pedeset kilometara od planinarskog doma preko Šipova do Kupreškog polja i sela Šemanovci. Selo Šemanovci nalazi se na 1150 metara nadmorske visine i polazna je točka za uspon na Veliki Vitorog. Cijela ekipa savladala je trosatni uspon do Malog Vitoroga koji je na 1744 metara, a za daljnjih dva sata uspona do Velikog Vitoroga odlučilo se jedanaest planinara predvođenih domaćim vodičem. Tih dva sata razlomljenim grebenom prepunom raznobojnog cvijeća i ljekovitog bilja bila je prava uživancija vidika i mirisa. Na samom vrhu Velikog Vitoroga nalaze se napušteni podzemni objekti koje je izgradila bivša JNA koji nagrđuju prostor travnatog vrha. S vrha se šire vidici prema jugu na Kupreško polje i Cincar, prema zapadu na Glamočko polje i Šator planinu, dok se u trećem nizu ističe Dinara. Idućega dana spustili smo se pješice iz planinarskog doma na izvore rijeke Plive udaljene osam kilometara od centra Šipova. Izvori rijeke Plive predstavljaju najveći izvor vode u Europi. U blizini izvora nalazi se nekoliko starih vodenica gdje se Pliva dijelom razlijeva u više brzaka i slapova. Nizvodno par kilometara je zaštićen posebni ribolovni revir za mušičarenje. Tok rijeke Plive je trideset kilometara dug, a u Jajcu se ulijeva u Vrbas veličanstvenim slapom visine 22 metra. Oko podne smo se oprostili sa našim vodičima i krenuli prema kući sa usputnim turističkim stajanjima. U dva sata obišli smo glavne atrakcije grada Jajca : Stari grad, toranj sv. Luke, Medvjed kulu i veličanstveni slap ušća Plive u Vrbas. Još smo kratko stali u svetištu svetog Ive u Podmilačju i naravno već tradicionalno u Banja Luci na ćevapima „Kod Muje“.

Tekst i fotografije:
Željko Vinković




JEDAN JE VELEBIT

Sat, June 27, 2015 - 11:20:07

S ovogodišnjim trinaestim izletom u deset godina zaokružujemo sliku cijelog Velebita. Da zatvorimo cijeli krug ostaje nam posjetiti Debeli kuk, Stapinu i Kamenu galeriju.

Velebit je uvijek u mom srcu imao posebno mjesto kao planinaru i kao vodiču. Jasno da je prvi društveni izlet koji sam vodio bio Velebit, a već je deseta godišnjica. Pokušavam složiti fragmente iz te 2006. godine…….. svojih vodičkih početaka. Prelistavam sličice 17-toro planinara koji su imali hrabrosti da ih povedem na Visočicu, Metlu, Ljubičko brdo, Laktin vrh i Lisac. Sjećanja mi olakšavaju zapisi i brojne fotografije. S ovogodišnjim trinaestim izletom u deset godina zaokružujemo sliku cijelog Velebita.

I ovaj put prijavila se Dora, moja velebitska veteranka. Bez nje mi je teško zamisliti polazak. Da zatvorimo cijeli krug ostaje nam posjetiti Debeli kuk, Stapinu i Kamenu galeriju. Šećer na kraju! Za bazu odabiremo Stap, travnati dolac okružen kukovima.

Produženi je vikend! Iz predostrožnosti nosimo šatore jer bi Tatekova koliba mogla biti zauzeta. Najava vrućeg vikenda i nošenje šatora smanjilo je broj zainteresiranih, samo na sedmoro. Raspoređujemo se u dva auta. Osim moje velebitske veteranke, odvažile su se još dvije dame, Dijana i Ivana kojoj je prvi put. Muški kvartet činili su Darko, Dražen i dva Željka. Petak popodne iskoristili smo za putovanje do Ljubotića, polazne točke našeg uspona. U 18.15 natrpani kompletnom opremom sa šatorima krenuli smo od zadnje kuće Ljubotića u još uvijek usijani kamenjar.

Stazom preko Zagona treba nam tri sata uspona i sa prvim znacima noći biti ćemo na Stapu. Nešto sporije start zbog još uvijek velike vrućine i dolazak do zaselka Zagona za sat i pol, umjesto sat, donio nam je na kraju noćni uspon na Stap. Nakon četiri sata uspona pod svjetlima naglavnih lampi ugledali smo prostrano dno travnate livade Stapa. Tatekova koliba na našu sreću je prazna! Nema potrebe za postavljanjem šatora. Ekipa sastavljena pretežno od velebitskih „novajlija“ , u odnosu na veterane, Doru i mene držala se entuzijastično nakon napornog putovanja i polu noćnog uspona. Brzo smo se rasporedili po skloništu, bez puno priče, utonuli u san.

Ujutro prije šest sati probudilo nas je ššš.., Draženovo tjeranje puhova, koji su radoznalo izvirivali sa greda. Nakon ustajanja prvo smo otišli provjeriti stanje vode u uskoj špilji koja se podiže pumpom. Voda je bilo dovoljno za piće i umivanje. Ubrzo smo saznali da ipak nismo sami na Stapu što se moglo naslutiti još sinoć po ostacima oko stola i skloništa. Nedaleko od Tatekove kolibe u šatoru su prespavali Česi. Oni su čuli kad smo mi sinoć došli iako mi njih nismo primijetili. Znatiželjnici iz naše ekipe našli su plinsko kuhalo i boce mineralne vode te pomislili kako su nekome ostale. Bili su neugodno iznenađeni kad su se ujutro na doručku pojavili Česi. Da stvar bude komičnija još su ih pokušali uvjeriti da ne troše previše plina, kasnije će se pokazati, na svom kuhalu. Što su ljudi pomislili o nama ! Nakon puhova i Čeha došlo je vrijeme da krenemo na uspon.

S noge na nogu uz stalno zastajkivanje trebala su nam dobra dva sata do Debelog kuka (1269 m). Vedro vrijeme podarilo nam je široke vidike prema moru, Panosu, šumovitom dijelu Jelove Ruje te prema Stapini, najvećem kuku južnog Velebita i dalje prema Rujnu. Još uvijek ugodno ne prejako sunce namamilo nas je na sunčanje tako da smo na vrhu ostali duže od jednog sata. Dio je za silazak odabrao dužu zahtjevniju stazu preko Velikog Čučula koja je zahtijevala malo penjačkih vještina. Iako staza većim dijelom ide po hladovini na izlaznom polu sunčanom travnatom dijelu naišli smo na poveću zmiju. Nastojeći je zaobići , preplašili smo je te se brzo zavukla u ispod kamena. Desetak minuta prije Tatekove kolibe skrenuli smo sa staze prema prirodnoj kapelici na otvorenom posvećenoj svetom Antunu. U stijeni je kip svetog Antuna , a ispred njega mali oltar za služenje mise. Izmolivši se zatražili smo blagoslov za sve planinare ljubitelje Velebita.

Bilo je blizu 13 sati pa smo požurili u sklonište jer sunce je već žestoko pržilo. Nakon ručka, za najveće vrućine, dozvolili smo si poveći odmor koji je većina iskoristila da malo odrijema. Popodnevni uspon bio je predviđen za Stapinu, najmarkantniji kuk u široj okolici. Sama stijena nalazi se na istaknutom travnatom dijelu pa samim time još izdaleka dobiva na veličini i moći. Mi smo se smjestili na stijeni nasuprot kuku i fotografirali se s njime na sve moguće načine.

Bez previše žurbe vratili smo se do skloništa, a prije samog spavanja naložili smo i vatru u kamenom ograđenom dijelu. Puni dojmova i priča povukli smo se na spavanje ali nismo predvidjeli koncert puhova koji su se zavukli u metalni ormar. Oni koji imaju lagan san čekala je još jedna noć nadmudrivanja s puhovima.
Nedjeljno jutro. Svi su budni već u šest sati! Nestrpljivo čekaju posjet Kamenoj galeriji. Do odvajanja puta za Kamenu galeriju stigli smo za sat i pol trasom Velebitskog planinarskog puta. Na odvajanju staze ostavili smo ruksake i još 10-tak minuta do ulaza u čudesni stjenoviti labirint. Na malom prostoru priroda je prepuna stjenovitih fenomena koje je otkrio planinarski „car“ Tatek i dao im prikladna imena. U čudesni kraški svijet stijena ušli smo kroz Zlatna vrata koja su nas odvela do Zmajevog hrpta.

Preko opasno ušiljene Terase noževa stigli smo do Žapca Ponča. Nakon njega imali smo mogućnost nastaviti lakšom varijantom ali smo odabrali ljepšu kroz Klanac klin gdje smo testirali svoje planinarske spretnosti i vještine. Prvo smo se kombinacijom sajli, klinova i ljestvi spustili u vlažni i skliski klanac da bi nas na drugoj strani dočekalo zahtjevno penjanje. Opet uz sajle i klinove naš „Jaro“ ispuzao je zadnjim snagama. Nakon 2 sata obilaska Kamene galerije nastavili smo trasom VPP-a ugodnom stazom kroz šumu do križanja iznad Medinog dolca. Tu smo skrenuli desno i kroz kamenjar stigli u područje Sinokosa. Sunce je bilo u svojoj najvišoj točci, nemilosrdno je pržilo, pa smo na Bilom Sinokosu našli zaklon uz jedan suhozid. Odmah smo skinuli sad nam već preteške ruksake, a i glad je učinila svoje. Najednom mrtav hladan, kao da je to najnormalnije na svijetu, Dražen nas upita : Dal' je ono poskok ? Svi su naglo okrenuli glave. Bio je to mladi poskok zavidne ljepote i veličine koji je nastojao što brže nestati ispod kamena. To nam je odjednom vratio snagu i brzo smo nastavili dalje naprežući se da ne naletimo na nove poskoke. Polako nas je sustizao umor pa su se redala pitanja : Koliko još? Nervozu su pojačavale i slabo uočljive markacije na spuštanju u zaseok Ranjevac. Po stanju napuštenih livada i dolaca izgleda da ovaj zaseok polako napušta život, a nas su napustile markacije. Nastavili smo makadamskom cestom, barem ne trebamo biti napeti zbog poskoka. Makadam nas je odveo na spoj sa planinarskom stazom iz smjera Zagona. Sada smo znali do kraja je spuštanje od sat vremena. Taj završni spust svima se odužio . Oko 15.30 svi su bili kod auta. I kako to obično biva i planini poslije napornog silaska nakon osvježenja i presvlačenja svi živnu. Umor nestane ! Započnu poslagivanja slika u glavi na sve lijepe trenutke koje smo doživjeli ovaj prekrasni vikend na Velebitu. I kao što naši planinari znaju reći: Puno je prekrasnih planina ali jedan je Velebit.

Tekst i fotografije:
Željko Vinković




null

IZLET U NEPOZNATO 2014.

Mon, October 20, 2014 - 1:05:46

Boč (978 m), Slovenija - 12.listopada 2014.

Kao i svake godine tradicionalni „Izlet u nepoznato“ HPD Bilogora pobudio je veliko zanimanje planinara. Prije polaska trideset šestoro planinara pogađalo je točnu lokaciju, a kako je nitko nije uspio pogoditi vrijednu nagradu par planinarskih štapova dobila je planinarka koja je ciljala najbliže. Put nas je vodio kod naših susjeda u Sloveniju na planinu Boč, koju domaće stanovništvo zove Štajerskim Triglavom, jedan od zadnjih vrhova Karavanki koje se preko Donačke gore i Maceljske gore spuštaju u Panonsku nizinu. Polazna točka je mjesto Zgornje Poljčane gdje nas dočekuju ljubazni domaćini i dva vodiča koji će nam olakšati snalaženje na njihovoj planini. Za uspon smo odabrali stazu „Balunjača-Detičkova pot“ koja se u početku diže nešto strmije, a uz put su poučne oznake rijetkih vrsta bilja i drveća. Do vrha prolazimo pored Finžgarjeva križa , spilje Balunjača i uz ogradu vojnog područja dolazimo za 2 sata na vrh Boča (978 m). Na vrhu se nalazi 20 m razgledna piramida s koje se šire pogledi na sve strane, a posebno na najbliže Pohorje i Donačku goru. Nakon uživanja u pogledu i odmora trebalo nam je još jedan sat za spust do planinarskog doma na Boču smještenog na prostranoj padini zapadnog dijela Boča. Od doma je lijep pogled na vrh Boča i razglednu piramidu. Na domu je slijedilo zasluženo opuštanje uz domaću juhu i gulaš ili pak hranu iz ruksaka te uživanje na suncu.Za povratak od doma do polazne točke odabrali smo stazu „Čez Babu“ kojom smo za jedan sat stigli do našeg autobusa. Time je završio hodački dio izleta, a na povratku kući stali smo još u Rogaškoj Slatini. Rogaška Slatina je stara liječilišna destinacija sa 400 godišnjom tradicijom, danas najveći medicinski centar u Sloveniji sa najcjelovitijom ponudom za zdravlje i ljepotu. Posebno nas je dojmio impresivni centralni lječilišni park, koji je jedan od najljepših prikaza jasnog klasicističkog koncepta čistih linija u urbanizmu i arhitekturi.Nakon sadržajno i opuštajuće provedenog dana, uživanja u suncu i hodanju, u autobusu na povratku kući već su počela nagađanja : Kuda na Izlet u nepoznato 2015.



HPD Bilogora

Oko Livanjskog polja po Kamešnici i Šatoru

Tue, August 12, 2014 - 1:41:41

Dvadeset planinara HPD “Bilogora” posjetilo je početkom kolovoza 2014. po drugi put ove godine bosanskohercegovačke planine .Prvi dan planinarilo se po Kamešnici , a drugi po Šator planini.

Kamešnica je granična planina, na kojoj nije bilo ratnih dijelovanja, koja se dijelom nalazi u Bosni, a dijelom u Hrvatskoj. Bosanska strana Kamešnice je strma i teško prohodna pretežno obrasla šumom bukve i jele. Cilj našeg planinarenja prvog dana bio je njen najviši vrh Konj, visok 1856 metara. Nakon noćnog putovanja stigli smo u Livno gdje nam se pridružilo dvoje dragih nam prijatelja koji su prvi dan planinarili s nama . Uspon na vrh Konj je zahtjevan jer iz mjesta Podgradina treba savladati 1100 metara visinske razlike.

Zbog napornog uspona i vremena koje se kvarilo dio planinara ostao je na 1400 metara u planinarskoj kući “Pešino vrilo” do koje smo stigli nakon dva i po sata. Najspremnijim 11-toro hodalo je još sat i po do najvišig vrha Kamešnice koja ih ovaj put nije počastio ljepotom pogleda.

Na grebenu nešto malo prije samog vrha navukla se magla, a počela je i topla, sitna kiša koja nas je pratila i nazad do silaska na planinarsku kuću. U nedjelju drugog dana našeg boravka imali smo vise sreće s vremenom, a i uspon na vrh Veliki Šator (1872 m) pripada u kategoriju lakših uspona.

Planina Šator nalazi se na sjevernom rubu Livanjskog polja i spade među najljepše planine zapadne Bosne. Već iz daljine posebno pažnju privlače vrhovi Malog i Velikog Šatora izrazito stožastog oblika. Na 1488 metara ukazalo nam se blistavo Šatorsko jezero u svom zelenom plavetnilu. Jezero je zelene boje zbog trava i biljaka koje rastu na njegovom dnu. Sa tog planinskog ogledala dugačkog 250 metara, a širokog 120 metara započeo je naš uspon.

Staza od jezera nastavlja usponom u okruženju bora krivulja te izlazi na prijevoj nakon kojeg se na sjevernoj padini otvara polje lijekovitog i zaštićenog srčanika (lincure) i posebno nam dragog i strogo zaštićenog runolista.

Kao pravi ljubitelji i zaštitnici prirode dopustili smo si samo fotografiranje biljaka te se prepustili uživanju u skladu prirode.

Nakon malo vise od sat vremena lagane šetnje stazom po travnatoj padini okruženoj stigli smo na vrh.

Vrh je zaobljenu glavica s koje se sire prekrasni vidici, koje nam danas planina nije uskratila, na Dinaru, Troglav, Kamešnicu i Livanjsko polje. Kao i svaki puta do sada bosanskohercegovačke planine očarale su nas svojom lijepotom, snagom i profinjenosću. Možemo biti zahvalni Darku, našem vođi puta, kojem dugujemo zahvalnost za prekrasan odabir planina, i zaželjeti mu zdravlja i da nas još dugo vodi i pokazuje ljepote bosanskohercegovačkih planina.

Tekst i fotografije:
Željko Vinković

HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora


HPD Bilogora

Visočica- planina gorštaka i netaknutih pejzaža

Mon, June 30, 2014 - 3:34:30

U lipnju već šestu godinu zaredom omiljeno odredište bilogorskih planinara su bosanskohercegovačke planine. Dosad smo obišli Prenj, Vranicu, Cincar, Bjelašnicu i piramide kod Visokog, a ove godine izbor je pao na Visočicu.

Za Visočicu je netko zapisao da je prirodna granica Bosne i Hercegovine. Neki se nisu složili s tim, ali su se ipak svi složili da je ona jedna od najljepših bosanskohercegovačkih planina. Pretpostavlja se da je ime dobila po mnogobrojnim visokim vrhovima, a najznačajniji su Džamija (1967 m), Veliki Ljeljen (1963 m), Vito (1960 m) te Subar (1820 m). Visočica je sa istočne strane odvojena od Treskavice rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada od Prenja rijekom Neretvom, a sa zapada i sjevera od Bjelašnice kanjonom rijeke Rakitnice. Sredinom planine izdiže se greben Ljeljen koji dijeli planinu na sjeverni viši dio koji čine pašnjaci na nadmorskoj visini 1300-1400 m i južni niži dio obrastao šumom.

Smjer pružanja grebena je sjeverozapad-jugoistok, a u njemu je i najviši vrh Džamija (1967 m) te nešto niži Veliki Ljeljen (1963 m) i Mali Ljeljen (1860 m). Nekada je na Visočici bilo mnogo ovčara, ovaca torova kojih je danas veoma malo. I pored toga, za razliku od drugih planina ovdje je ljetno stočarstvo sačuvano u svom izvornom obliku. Ovdje se mogu nabaviti najukusniji mlječni proizvodi i osjetiti široka gorštačka duša. Da su ovi krajevi naseljavani i stotinama godina unazad svjedoče brojne nekropole s stećcima.

Na obroncima planine nalaze se tipična planinska sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi, Sinanovići, Bjelimići ….. . Visočica se ne može pohvaliti bogatstvom voda i jakih izvora ali vode u njima nikad ne presuše.

Devetnaest planinara HPD “Bilogora” i osam planinara PK Hrvarskog liječničkog zbora posjetilo je najviši vrh Džamiju i vrh Vito koji je dio veličastvenog grebena. Smjestili smo se na Igmanu u planinarskom domu “Brezovača” kod naših prijatelja iz PSD “Brezovača” Hadžići. Prijateljstvo bilogorskih planinara i planinara iz Hadžića traje od 2012. godine i zajedničkog planinarenja na Cincaru. Od tada smo izmjenili međusobne susrete da su oni ugostili nas na Bjelašnici, a mi njih u travnju na ovogodišnjem “Proljeću na Bilogori”. Rano ujutro u šest sati autobus nas je zajedno sa domaćim planinarima prebacio tridesetak kilometara do sela Ozimine koje je na 1250 metara nadmorske visine. Tu nam je glavni vodič Nihad Čiko, čovjek prepun znanja i ljubavi za ovdašnje planine, poželio dobrodošlicu na planinu Visočicu. Staza je od Ozimina vodila preko sela Đulbašića, a u tom dijelu pažnju su nam privukla dva velika nišana (nadgrobna spomenika), međusobnog rastojanja tridesetak koraka, iz perioda turske vladavine. Prema narodnom predanju upravo toliko je bilo potrebno smrtno ranjenom junaku da prijeđe ovu razdaljinu dok nije pao mrtav. Prolaskom sela put nas vodi preko livada, a kasnije kroz šumu sve do ćistine na kojoj se nalazi česma Očkovica (1541 m). Tu smo sreli vrijednog stočara iz obližnjeg sela Bobovica kako napasa svoje stado ovaca.

Ispričao nam je kako se svaki dan penje sa ovcama u potrazi za ispašom pod obližnje vrhove. Vrlo brzo hodajući uz brdo ušli smo u prirodni amfiteatar kojeg čine litice vrhova Subar, Vito, Veliko brdo i Drstva. U njemu se nakon topljenja snijega formiraju četiri jezera od kojih je u ovom periodu ostalo samo Veliko jezero na 1660 m.

Izlazak iz amfiteatra počeo je dijagonalnim usponom travnatom padinom na fascinantni greben, zasigurno jedan od najljepših grebena u Bosni i Hercegovini, koji spaja vrhove Drstvu,Veliko brdo i Vito.

Greben nas je, nakon tri sata hoda otpočetka, doveo do Vita (1960 m) našeg prvog planiranog vrha. Vito je vjerovatno dobio ime po grebenu vitkog i elegantnog izgleda. Sa njega se pruža pogled na centralni masiv Visočice, kanjon Rakitnice, Lukomir i ostala zabjelašnička sela.

Od vrha smo nastavili nizbrdo na jug pa zatim preko Parića (1941 m) i Ploče izlazimo na visoravan Jezera (1700 m). Na tom se prostoru nalazi velika skupina stećaka raznih oblika (ploče, sanduci, sljemenjaci) bogato ukrašenih ornamentima. Od stećaka na Jezerima nastavljamo preko travnate visoravni na čijem kraju započinje jaki uspon. Usponom kroz

ljuti hercegovački krš izlazimo na greben te nakon 15-tak minuta ,nakon sedam sati , izlazimo na Džamiju, najviši vrh Visočice. Vrh je po narodnom predanju dobio ime po tome što su nekada stočari svake godine krajem ljeta na vrhu zidali od kriški sira đžamijsku munaru u znak zahvalnosti za mnogobrojne bujne pašnjake koje im je pružila planina Visočica. Sa vrha se kao na dlanu vide sve okolne planine : Bjelašnica, Bitovnja, Treskavica, Lelija, Zelengora, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša i Vranica. Dobro vrijeme i raspoloženje omogučilo nam je da dugo ostanemo na vrhu te tek nakon obilnog fotografiranja okolnih ljepota i zajedničkog fotografiranja krenemo nazad. U povratku nazad, koji je trajao pet sati, vratili smo se do visoravni Jezera i dalje preko Bojadžinog dola do Polica (nekropole stećaka) na makadamsku cestu. Hodajući makadamom u jednom trenutku izašavši na prijevoj imali smo izuzetan pogled na vrh Puzim (1776 m),jedan od najmarkantnijih vrhova koji je izdvojen od ostalog dijela Visočice.

Puzim privlači pažnju svojim izazovnim grebenom te ušiljenim vrhovima i tornjićima, a njegova stijena posebno je zanimljiva penjačima. Makadam nas je nakon 12 sati i prohodanih više od 1500 metara visinske razlike doveo do sela Sinanovića u kojem je čekao autobus.

Tekst i fotografije:
Željko Vinković

HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora


HPD Bilogora

“KROZ GERONIMOVU ZEMLJU” (Predbožićna šetnja Bilogorom 2013.)

Thu, December 19, 2013 - 4:06:18

Već šest godina zaredom HPD „Bilogora“ Bjelovar završava svoju planinarsku godinu zimskom predbožićnom šetnjom po Bilogori nazvanoj „Kroz Geronimovu zemlju“.

Ideja ovih šetnji je da se upoznaju novi nemarkirani i pomalo nepristupačniji dijelovi Bilogore. Ove godine okupili smo se na željezničkom kolodvoru u Bjelovaru i „željeznim konjem“ (vlakom) do početne točke na Bilogori u Velikom Trojstvu. Bilogora nas je dočekala u bijeloj paučinastoj haljini posutoj mrazom i injem. Friško i prohladno vrijeme bilo je kao stvoreno za hodanje,a inje i mraz davali su mističnost bilogorskim šumama i livadama.

Od željezničke stanice Veliko Trojstvo zaputili smo se do Vidikovca stražarnice pa dalje grebenom kroz mističnu šumu kroz vinogradarsko naselje Lipe na drugo brdo Kostanjik.

Tamo smo stigli za dva i pol sata lagane šetnje,a već nas je kod „Maršalove kantine“dočekala vatrica za ugrijavanje i pečenje kobasica i slanine iz ruksaka.

Uz dobro raspoloženje kod logorske vatre i kuhani bilogorski „crnjak“ brzo nam je prošlo vrijeme i već smo morali nazad prema Mišulinovcu da ulovimo „željeznog konja“ koji će nas vratiti u Bjelovar.

Pomalo promrzli ali ispunjeni vedrinom i veseljem razišli smo se kućama simbolično završivši još jednu uspješnu planinarsku godinu šetnjom na našoj prekrasnoj Bilogori.

Vodič : Željko Vinković

HPD Bilogora HPD Bilogora HPD Bilogora


null

Međunarodni dan planina na Papuku

Wed, December 11, 2013 - 12:42:38

Park prirode Papuk i Slavonski planinarski savez uz pokroviteljstvo Hrvatskog planinarskog saveza, u nedjelju, 8. prosinca 2013. na području zapadnog Papuka, organizirali su proslavu Međunarodnog dana planina .

Na ovogodišnju tema proslave : „ Planine – ključ za održivu budućnost“ djelatnici Parka prirode održali su kratko predavanje s naglaskom na planinu Papuk.
null
Među 250 planinara iz dvadesetak planinarskih udruga bilo je i 19 planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar i 19 planinara DPP Ivanić Grad koji su na ovom pohodu odrađivali izlet Opće planinarske škole na temu Kretanje u planinama.
null
Planinari su kroz četiri sata pohodili lokalitete nepoznatog i nemarkiranog dijela zapadnog Papuka hodajući 12 kilometara dugu snježnu kružnu trasu.
null
Trasa je vodila uređenom konjičkom stazom tzv. Gutmannovog Reitwega oko vrha Točak spuštajući se na lovačku kuću Brzaja popularno zvanu “Crna kuća”. Stanica HGSS Požega i Orahovica osiguravali su izletnike postavljanjem rukohvata na opasnim lokacijama spusta.
null




TRADICIONALNI IZLET U NEPOZNATO

Fri, November 22, 2013 - 3:48:23

Tradicionalni „Izlet u nepoznato“ HPD Bilogora pobudio je i ove godine veliko zanimanje planinara. Čak trideset devetoro planinara odlučilo se provesti nedjelju 17.studenog 2013. u prirodi ne znajući do polaska lokaciju izleta.

Izlet u nepoznato je fizički primjeren svim uzrastima planinara, a priprema se u tajnosti da bi planinari u autobusu mogli pogađati vrh i planinu na koju se ide. Jučerašnju lokaciju na Krndiju uspjelo je pogoditi dvoje planinara pa je ždrijeb presudio o dobitniku glavne nagrade karabinera s užetom i utješne čokoladice. U dobrom raspoloženju stigli smo na Orahovačko jezero gdje nas je dočekalo nekoliko planinara iz HPD „Sunovrat“ Đurđenovac, sa toplim napicima i namazima, koji su nam bili vodiči kroz planinu. Nakon okrjepe i prigodnog upoznavanja sa današnjom stazom krenuli smo prvo na Ružicu grad koja se ugnijezdila na strmoj stijeni na 374 m nadmorske visine. Ružica grad spada među najveće srednjovjekovne utvrde u predjelima sjeverne Hrvatske, a danas su to ruševine golemog drevnog grada, zadnji ostaci propalog sjaja i silnog bogatstva i moći velikana i plemstva. Do našeg glavnog cilja Kapovca, najvišeg vrha Krndije (790 m) prošli smo pokraj ostataka još jednog starog grada usred šume, na 700 m visine. Sa Kapovca smo se spustili na prijevoj Međa na asfaltnoj cesti Kutjevo-Orahovica.Tu smo se podijelili u dvije grupe od kojih jedna još penje Petrov vrh krndijski (701 m) dok se druga direktno spušta do planinarske kuće Tivanovo gdje završava današnji izlet druženjem i toplim čorbancom.
U povratku kući već su počela nagađanja i zanimanje o lokaciji idućeg Izleta u nepoznato 2014.



null

Bilogorski planinari pozdravili se sa ljetom!

Tue, October 01, 2013 - 4:14:41

Šesnaest bilogorskih planinara pohodilo je 26. i 27. rujna tri prelijepa otoka zadarskog arhipelaga (Ugljan,Pašman,Dugi otok), to je bio njihov pozdrav ljetu 2013. godine.

Bilogorski planinari su i ovo ljeto oplemenili pohodeći naš lijepi Jadran.
null
Posjetili su na Dugom Otoku Park prirode "Telašćicu "i naravno jedan planinarski vrh Orljak(301m). Na jugozapadnome dijeli Dugog otoka koji omeđuje uvalu Telašćicu obala je okomita, stjenovita te tvori naistaknutiji strmac na Jadranskome moru poznat kao dugootočke "Stene" kako ih zove domaće stanovništvo. Strmac se uzdiže iznad morske površine do 161 metar, a ispod morske razine spušta se oko 85 metara.
null
null
Subotnji dan završen je šetnjom po zadarskoj Kalelargi uz zvukove morskih orgulja i dojmljivu zadarsku svjetlosnu instalaciju Pozdrav Suncu. Nedeljno jutro, bilogorci su započeli trajektom iz Zadra do otoka Ugljana .Uspon na vrh Šćah(285m) trajao je oko 1h . Za taj mali trud bili su nagrađeni nezaboravnim pogledom na zadarski arhipelag.
null
null
Drugi dio dana proveli su na otoku Pašmanu pohodeći Veliki Bokolj(274m) koji im je isto tako za nagradu poklonio pogled koji se dugo pamti i nosi u srcu.
Bilogorci puni nove energije spremaju se za nove radosti koje nam donosi jesen sa svim svojim blagodatima!
null

Napisala:Dijana Stolar



null

6. memorijalni planinarski pohod Tragom zbjega lovinačkog kraja – Istinom protiv zaborava

Thu, September 19, 2013 - 10:23:11

12 planinara HPD “Bilogora” pridružilo se 14.rujna 2013. g. skupini od 200 planinara iz cijele Hrvatske koji su se odazvali šestom po redu memorijalnom pohodu pod nazivom Tragom zbjega lovinačkog kraja.

Da se ne bi zaboravila istina o ratu i zbjegu 1991.g. oko tisuću stanovnika Lovinca,Cerja,Svetog Roka i Ričica, preko bespuća Velebita da spase živu glavu, planinarsko društvo „Željezničar“ iz Gospića organizira ovaj memorijalni pohod. Počelo je okupljanjem u Svetom Roku gdje su osim planinara došli i mnogi dragovoljci Domovinskog rata i stanovnici Lovinca i okolice. Svoj pohod i su započeli smo na desetom kilometru ceste od Svetog Roka prema Tulovim gredama, gdje se krenulo šumskim putem pješice i nakon dva sata došlo do planinarskog skloništa na Dušicama. Tu su nas planinari PD Vučje bratstvo dočekali s toplim čaj i okrijepom.
Potom je slijedio uspon na Sveto Brdo i povratak istim putem u Sveti Rok gdje se uz planinarski grah, velebitsko pivo i živu glazbu veselilo se do kasno u noć.
null
null
null
Bilogorski planinari prespavali su u šatorima u Svetom Roku kako bi drugi dan iskoristili za obilazak Tulovih greda.
null
Tulove grade ili kako ih je narod nazivao Tulo ili Tulovice, predstavljaju kraški fenomen velebitskog krša sastavljen od tornjeva, stupova i pukotina (žljebovi, točila).
null
null
null
Nakon ugodna dva dana očarani ljepotama Velebita, dobrog raspoloženja i širokog osmijeha presretni smo se vratili kući.

Vodič: Željko Vinković




null

20. Antunovski piknik - Krndija

Wed, June 12, 2013 - 2:10:01

Bilogorski planinari pohodili su 9.lipnja 2013. godine Krndiju povodom 20. „Antunovskog piknika“ u organizaciji PD Krndija“ Našice.

Planinari iz svih krajeva Hrvatske okupljeni na izletištu „Paulinovac“ nedaleko Našica krenuli su na hodanje po izuzetno lijepom vremenu.
Kroz životopisni krajolik Krndije obišli smo kontrolne točke Lončarski vis, Vodovod-Našice i Bedemgrad, te se nakon pet sati hodanja vratili na polaznu točku „Paulinovac“.
null
Ostatak dana proveli smo u druženju uz slavonski čobanac i zvukove tamburica.
null
Po povratku kući posjetili smo Zavičajni muzej Našice u sklopu dvorca grofova Pejačević i najljepši uređeni perivoj u Hrvatskoj.
null
Veseli i puni pozitivnih dojmova vratili smo se u Bjelovar oko 22 sata.

Vodič izleta:
Ivan Legin



null

BJELOVARCI I ČAZMANCI NA DANIMA HRVATSKIH PLANINARA NA ŽUMBERKU

Tue, May 28, 2013 - 12:27:29

25 planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar i 15 planinara HPD „Garjevica“ Čazma uputili se i uživali na Žumberku unatoč najavi kiše.

U sklopu planinarske škole planinari HPD „Bilogora“ i HPD „Garjevica“ Čazma uputili su se na izlet u Žumberak unatoč najavi kiše. I nisu nimalo pogriješili jer nas u Žumberku nakon polaska na pohod počelo pratiti sunce koje nas je pratilo cijeli dan. Plan je uspio bili smo na vrhu Pliješ (977 m n.v.) i Ječmište (975 m n.v.) te u povratku na Sopotskom slapu i jami Jazovki.
null
Po krasnom i sunčanom danu uživalo je 40 naših planinara uz prisustvovanje drugih planinarskih društava iz cijele Hrvatske. Po završetku pohoda čekao nas je grah i okrjepa. Povratak u Bjelovar protekao je brzo uz prepričavanje doživljaja o vidicima i biljnom bogatstvu Žumberka. Dolazak u Bjelovar nas je rastužio zato što nas je dočekala kiša koja nas je u ranim jutarnjim satima i ispratila iz Bjelovara.

vodič izleta:
Ivan Želipski



null

NA IVANEČKOJ PLANINARSKOJ OBILAZNICI

Mon, May 13, 2013 - 4:27:27

(„Kad se rezervna varijanta izleta za taj vikend pretvori u pravu planinarsku avanturu")
Ivanečka planinarska obilaznica obuhvaća 8 lokacija smještenih u podnožju Ivanščice (1061 m), dominantne planine što se uzdiže iznad Ivanca. Ukupna je duljina 18,5 km, a može se obići za 5-6 sati laganog hoda.

Kako je loša vremenska prognoza odgodila trodnevni trening izlet visokogoraca HPD Bilogora na Biokovo i Mosor ,kao rezervna varijanta,dogovoren je jednodnevni izlet po obroncima Ivanščice, kao spas vikenda u nedjelju koja je po prognozi jedina obećavala. Ivanečka planinarska obilaznica obuhvaća 8 lokacija smještenih u podnožju Ivanščice (1061 m), dominantne planine što se uzdiže iznad Ivanca. Obilaznica simbolizira planinarstvo i dočarava ljepote i način života ovog dijela Hrvatskog zagorja, kako danas, tako i kroz minula vremena. Ukupna je duljina 18,5 km, a može se obići za 5-6 sati laganog hoda.
Sa dva automobila u 7 sati krenulo je iz Bjelovara šestoro planinara i sa dvojicom koji su se pridružili putem ekipa se povećala na osmoro. Na info punktu planinarskog kluba Ivanec u Prigorcu kupili smo dnevnike obilaznice te krenuli u laganu šetnju.
null
Početni dio staze ide makadamskom cestom sve do potoka kojim se kroz šumu spušta u čarobnu dolinu nabujalog potoka Šumi.
null
Put prolazi pored nekoliko prekrasnih slapova i nastavlja prema selu Ivanečka Željeznica u kojem su se ljudi u prošlosti bavili proizvodnjom drvenog ugljena najviše za potrebe kovača.
null
Dalje se trasa obilaznice uspinje , ponegdje strmije, uz vinograde, klijeti i voćnjake prema Dubovcu i kapeli sv. Duha. Na samom vrhu Dubovec (471m) nalazi se groblje koje datira iz 14. stoljeća. Slijedeća točka obilaznice su Ivanečka jezera, ili jezera Jarki. Ova jezera nastala su na umjetni način, a iskopana su negdje početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ivanečkim jezerima i spustom u centar Ivanca završava trasa obilaznice no kako smo mi krenuli iz Prigorca, KT-4, čekalo nas je još hodanja, većinom uspona. U prošlom stoljeću Ivanec je bio poznat po rudarstvu (lignit) i po prvoj samoposluzi u ovom dijelu Europe. Prva kontrolna točka nalazi se na zidu Župne crkve Sv. Marije Magdalene, nedaleko samog centra grada. Danas je to arheološki lokalitet na kojem su se do 1959. godine nalazili posljednji ostaci Starog grada Ivanca. Prošavši kroz Ivanec, staza se strmo penje do prvih vinograda,a otvara se i vidik prema kapeli svetog Duha.
null
Prošavši kontrolnu točku Jamine, jedan od mnogobrojnih trsjem prekrivenih brežuljaka nastavljamo cestom uz vinograde ,s pogledom na Ivančicu, dolazimo do nadaleko poznatog izvora i izletišta Žgano vino . Tu se braća ,dvoje najspremnijih, odlučuju odvojiti od ekipe i krenuti na vrh Ivanščice .
null
Trebaju savladati 612 metara visinske razlike,za što po smjerokazu treba dva sata i petnaest minuta. Da sve bude još zanimljivije pada oklada sa ostatkom ekipe da će oni doći prije do vrha nego ostatak ekipe do auta ,za što treba pola sata, i autom deset kilometara do vrha. Ekipa sa autom stigla je na vrh za sat i petnaest minuta, a gore su ih dočekali uz zasluženo crno „velebitsko“ braća koja su tamo već bila petnaest minuta. Nakon zasluženog osvježenja i za ostatak ekipe koja je stigla do vrha autom puni dojmova i sretni krenuli smo prema kući.
null
Uz još jedno osvježenje u Poljancu kod dragog nam prijatelja,Darka Kosa,debelo poslije 22 sata sretni i umorni stižemo u Bjelovar nakon još jedne planinarske avanture.
Napisao : Željko Vinković, vodič izleta



null

USPON PREKO 7 ZUBI NA VRANILAC

Tue, May 07, 2013 - 2:17:51

U sklopu vježbi Opće planinarske škole HPD „Bilogora“ iz predmeta korištenje tehničke opreme osmišljen je izlet preko 7 zubi na Vranilac (643 m), najviši vrh Kalnika i dodatno kao šetnja poučnom stazom za one koji nisu polaznici škole.

Izlet je pohodilo 36 planinara od kojih je trideset odvažnih podijeljenih u tri grupe pod vodstvom trojice iskusnih vodiča krenulo preko zubi savladavati različite probleme u stijeni dok je preostali dio odlučio prošetati poučnom stazom. 7 zubi je naziv za markantne stijene u središnjem dijelu Kalnika preko kojih vodi grebenska staza između starog grada Kalnika i vrha Vranilac. Staza je mjestimice bila vrlo zahtjevna pa je trebalo koristiti tehnike penjanja i tehničku opremu, a dodatne opasnost bila je sklizavost stijene zbog povremene slabe kišice.
null
S druge strane sa svakog zuba pružao se prekrasan pogled kao nagrada za uloženi trud. Najzanimljivije je bilo penjanje kroz uski kamin i provlačenje kroz prolaz u stijeni dok smo najteži detalj silaska sa Sedmog zuba morali zaobići lakšom varijantom zbog opasnosti od poskliznuća. Planinari koji su odlučili prošetati poučnom stazom upoznali su se geološkom poviješću Kalnika i zanimljivim biljnim vrstama kojima Kalnik obiluje. Na vidikovcu su uživali u prekrasnom pogledu prema Medvednici, Ivanščici, Ravnoj i Petrovoj gori, Papuku i Psunju.
null
Svi planinari vrlo uspješno i bez povreda uspjeli proći cijelu stazu preko 7 zuba i poučnu stazu tako da se može reći da je zamišljeni izlet u potpunosti uspio.


Voditelj OPŠ i vodič izleta :
Željko Vinković



null

USKRSNI VIKEND NA ORJENU I RUJNICI

Mon, April 08, 2013 - 8:07:38

Četvoro bilogorskih planinara provelo je uskrsni produženi vikend planinareći na Orjenu i Rujnici.

Želja za posjetom Orjenu tinjala je u nama od 26.prosinca 2011. godine i uspona na Sniježnicu kad smo s Ilijinog vrha bili očarani pogledom prema Orjenu. Produženi uskrsni vikend bio je idealna prilika da ostvarimo svoju želju i posjetimo ovu prekrasnu planinu. Orjen je sastavni dio dinarskog sistema pružanja po prostoru najveći planinarski masiv na Jadranu, a smijestio se na tromeđi Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine na površini 400 kvadratnih kilometara.
null
Okosnicu masiva čini grupa vrhova koji se nalaze u centralnom dijelu koji pripada Crnoj Gori.Najviši vrh Orjena,Zubački kabao (1893 m),ujedno je i najviši vrh primorskih dinarida.

null
Na uspon smo krenuli iz mjesta Vrbanj dignuvši se autom dokle nam je dozvolio snijeg. Domaći ljudi rekli su nam da je visina snijega u planini 2-3 metra što im ispočetka baš i nismo vjerovali. Savjetovali su nam da se držimo stare austrougarske makadamske ceste koja vodi na Orjensko sedlo gdje ima planinarski dom. U početku to nije bilo problem za pratiti ali već nakon jedan sat, kad je visina snijega bila bliže dva metra, nismo bili sigurni dali pratimo cestu.
null
null
Naša sreća bila je što je snijeg bio dovoljno tvrd da ne propada više od 5-10 centimetara, a da ne trebaju dereze.
null
Nakon tri sata hoda došli smo na mali prijevoj, gps je pokazivao 1448 m, gdje je bilo prilično vjetrovito pa smo potražili zaklon u prvoj uvali gdje veći dio ekipe nije bio za to da idemo dalje.Meni je pogled stalno bježao na sniježnu padinu obraslu crnim borom iznad koje se izdizao prekrasni bijeli vršak. Pao je dogovor da me ekipa čeka u zavjetrini odakle me može vidjeti dok penjem, a i voki-tokijem ćemo biti u vezi tako da ja odem vidjeti kako izgleda odozgo.
null
Popeo sam se grebenom na 1639 m,manji od dva vrha Golišavca koji je visok 1722 metra, i nisam vidio dalje od 30 m jer se u međuvremenu navukla magla.
null
Za sat vremena opet sam bio s ekipom i počeli smo se spuštati nazad ali sad smo odabrali planinarske oznake kojima smo za dva sata stigli do auta pa odmah put Herceg Novog na čavaše i "nikšićko".Uskrs smo proveli u Dubrovniku na misi u crkvi svetog Vlahe, odmoru i laganoj šetnji. U ponedeljak smo rano ujutro krenuli prema Metkoviću i selu Desne odakle smo krenuli sa 68 m n.v. na uspon na Rujnicu.
null
Staza kreće od stare škole isprva kroz maslinike sat vremena do sedla Prolog i kapelice Vigura (331 m). Dalje još sat vremena lagano sjevernom padinom i još sat kroz kameniti dio grebenom na vrh Babina gomila (732 m) .
null
Pogledi odozgo bili su impozantni na sve strane, a posebno na dolinu Neretve i masiv Biokova te planine u Hercegovini.
null
Za silazak smo se odlučili istim putem jer smo već bili pomalo umorni a još nas je čekala duga vožnja do Bjelovara. Nama ništa nije smetalo jer smo bili ispunjeni prekrasno provedenim vikendom u druženju i planinarenju, malo kod susjeda malo kod kuće, što od srca preporučujemo svim ljubiteljima planina.


Tekst i fotografije : Željko Vinković




PIaninari , hodočasnici (planinarski križni putevi)

Fri, March 22, 2013 - 1:46:33

Put koji vodi k punom smislu čovjekova života uključuje hod s križem u kojem grijesi dobivaju puni smisao i sve žrtve i odricanja. Planinarski križni put je isto hod s križem i za križem koji nam pomaže boljem razumijevanju vlastitog križa da bi ga lakše nosili i u tome pomogli i drugima.

U subotu 16. ožujka 2013. nekoliko planinara HPD „Bilogora“ sudjelovalo je na 51. Planinarskom križnom putu u organizaciji planinarske bratovštine svetog Bernarda iz Samobora i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Pod geslom „Gospodine vjerujem, pomozi mojoj nevjeri“ hodočasnici ovogodišnjeg planinarskog križnog puta krenuli su ujutro iz župne crkve svetog Šimuna i Jude Tadeja u Velikoj Cigleni.

Kroz križne postaje preko Severina, Orovca, Male Ciglene, Tomaša i Maglenče planinari,hodočasnici su stigli do župne crkve Presvetog Trojstva u Velikom Trojstvu gdje je u 20.00 sati održana sveta misa te cjelonoćno klanjanje pred Presvetim. Drugi dan hodočasnici i dio bjelovarskih planinara nastavili su križni put preko Grginca, Prokljuvana, Ždralova, Novoseljana, Luga do Bjelovara gdje je u katedrali svete Terezije Avilske održano završno misno slavlje.

Veći dio planinara HPD „Bilogore“, njih pedesatak, skupio se taj dan već treću godinu zaredom na Planinarskom križnom putu Društva u Paulovcu kod svetišta kapelice Majke Božje Paulovečke. Nakon obilaska postaja križnog puta hodanje u trajanju od dva sata nastavljeno je u smjeru planinarskog doma „Kamenitovac“.



planinarski križni put

PLANINARI, HODOČASNICI

Wed, March 20, 2013 - 11:50:30

(PLANINARSKI KRIŽNI PUTEVI)

Put koji vodi k punom smislu čovjekova života uključuje hod s križem u kojem grijesi dobivaju puni smisao i sve žrtve i odricanja. Planinarski križni put je isto hod s križem i za križem koji nam pomaže boljem razumijevanju vlastitog križa da bi ga lakše nosili i u tome pomogli i drugima.

U subotu, 16. ožujka 2013. nekoliko planinara HPD „Bilogora “ sudjelovalo je na 51. planinarskom križnom putu u organizaciji planinarske Bratovštine Svetog Bernarda iz Samobora i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Pod geslom „Gospodine vjerujem, pomozi mojoj nevjeri “ hodočasnici ovogodišnjeg Planinarskog križnog puta krenuli su ujutro iz Župne crkve Svetog Šimuna i Jude Tadeja u Velikoj Cigleni.

Kroz križne postaje preko Severina, Orovca, Male Ciglene, Tomaša i Maglenče planinari, hodočasnici su stigli do Župne crkve Presvetog Trojstva u Velikom Trojstvu gdje je u 20.00 sati održana sveta misa te cjelonoćno klanjanje pred Presvetim. Drugi dan hodočasnici i dio bjelovarskih planinara nastavili su križni put preko Grginca, Prokljuvana, Ždralova, Novoseljana, Luga do Bjelovara gdje je u Katedrali svete Terezije Avilske održano završno misno slavlje. Veći dio planinara HPD „Bilogore “ , njih pedesatak, skupio se taj dan već treću godinu zaredom na Planinarskom križnom putu Društva u Paulovcu kod svetišta kapelice Majke Božje Paulovečke.

Nakon obilaska postaja križnog puta hodanje u trajanju od dva sata nastavljeno je u smjeru planinarskog doma „Kamenitovac“.

3. planinarski križni put završio je u planinarskom domu uz topli gulaš i druženje svih učesnika.

planinarski križni put planinarski križni put


uređenje igrališta

Odrađena prva radna akcija u sklopu projekta Vesela djeca

Mon, March 18, 2013 - 12:40:04

U radnoj akciji odrađenoj u nedjelju 10. ožujka 2013. godine sudjelovalo je 15 najupornijih članova i volontera, koji su unatoč slaboj kiši očistili betonske površine dijelova klupa i žardinjere za cvijeće, čime je pripremljen teren za nadolazeće bojanje.

Bjelovarsko poduzeće PZC za ovu je radnu akciju osiguralo dva kamiona zemlje koja je razvezena po igralištu kako bi teren bio potpuno izravnat, no zbog lošeg vremena izostalo je skidanje stare boje sa sprava za igranje te nanošenje nove boje. Za iduću radnu akciju koja će se održati 6. travnja 2013. planira se saditi cvijeće i bojati dječje sprave, dok će kroz otprilike dva tjedna Kamenitovac biti bogatiji za dječji tobogan i tri ekološka koša za otpatke. Također će biti izvršena zamjena istrošenih drvenih dijelova klupa i stolova novima te rekonstrukcija ljuljački.

Zbog kiše smo napravili manje od planiranog, no zadovoljni smo i sretni što će naši mališani ubrzo imati lijepo mjesto za igranje i druženje. Dolaze sunčani dani i mnogi će roditelji sa svojom djecom većinu slobodnog vremena provoditi u prirodi.

Idućom radnom akcijom planiramo napraviti više radova pa će i rezultati biti vidljiviji, ali kao i u svemu, sve aktivnosti se odrađuju korak po korak. Vjerujemo da će se idućoj akciji priključiti i bjelovarski izviđači koje namjeravamo pozvati, a koji su izrazili želju za suradnju s HPD Bilogora u nadolazećim radnim akcijama, osobito onima vezanim za uređenje okoliša i obnovu ekološke staze i dječjeg igrališta.

Ukoliko uspijemo sakupiti još nešto novca od donacija bjelovarskih poduzeća kupili bismo i dodatnu spravu za igranje kako bismo upotpunili i proširili dječje igralište. Na idućoj radnoj akciji očekujemo uz posjetu izviđača uključenje u rad nekoliko djece, polaznika planinarske škole te svih ostalih zainteresiranih volontera.

Voditeljica inicijative: Anamarija Kosar

uređenje igrališta uređenje igrališta uređenje igrališta uređenje igrališta uređenje igrališta uređenje igrališta


Stubica

Izlet u Donju Stubicu

Tue, February 19, 2013 - 10:37:30

U subotu 9. veljače 2013. krenula su 22 planinara našeg društva u Donju Stubicu. Tamo se održavao 5. pohod stazama gupčevih puntara prigodom 440. godišnjice Seljačke bune (1573-2013). Bili smo gosti HPD „Stubičan“ iz Donje Stubice.

Planiranu monotonu vožnju autocestom preko Oroslavlja pa do Donje Stubice zamijenili smo lokalnim cestama preko Kašine i Gornje Stubice. To se pokazalo dobrim, jer smo prolazili živopisnim zasnježenim krajolicima Hrvatskog zagorja po oblačnom, prohladnom, ali suhom vremenu.

Prilikom prolaska kroz Gornjue Stubicu vidjeli smo okupljanje lokalnih pokladnih skupina, koje su se kretale u centar mjesta na glavnu pokladnu spelanciju, koju smo iz autobusa gledali na povratku. Po dolasku u Donju Stubicu dočekali su nas ljubazni domaćini, koji su nama i članovima drugih društava pripremili lijepu dobrodošlicu uz zakusku.Ovu su priliku članovi HPD „Stubičan“ iskoristili da javno objave smjenu u vodstvu svoga planinarskog društva. Naime poslije 32 godine predsjednikovanja gospodin Franjo Sinković predao je „štafetu“ gospođi Ines Krušelj-Vidas, kojoj od srca želimo uspješno i dugovječno vođenje društva.

U 9 sati smo krenuli na pohod. Prva postaja je bila Gupčeva lipa, do koje smo stigli za 60 minuta, gdje smo se u Bertiji pod lipom u društvu 90-tak ostalih učesnika pohoda okrijepili i fotografirali. Put nas je dalje vodio do 45 min. udaljene rodne kuće Matije Gupca, gdje smo se uz okrjepu zadržali 30 min.

Pohod smo, uz vodstvo domaćih vodiča, nastavili prema Donjoj Stubici, točnije do seoskog imanja Majsecov mlin. Tu smo se okrijepili ukusnim obrokom u toplom i ugodnom zatvorenom prostoru.

U 14h uprizorena je „bitka“ ugnjetavanih kmetova i plemičke vojske. Dojmljiv prikaz bitke, sa 100-tinjak „boraca“ u prisutstvu 800 gledatelja, trajao je više od 60 min. Bilo je puno krvi, strelica, topovske paljbe i sukoba pješadije obiju zaraćenih strana. Sudjelovali su srednjevjekovno kostimirani učesnici bitke iz Primorja, Like, Dalmacije i Slovenije.

Poslije „krvave bitke“ vratili smo se na toplo uz druženje sa ratnicima i članovima drugih planinarskih društava. Opuštanje od napora pohoda pet članica našeg planinarskog društva potražilo je u toploj vodi kompleksa bazena Jezerčica. Vratile su se k'o nove i pitale: „Kada se pohod nastavlja?“

Poslije domjenka u Majsecovom mlinu uputili smo se pješice u nedaleku Donju Stubicu, gdje smo u lokalnim kafićima imali analizu viđenog i doživljenog. U17h smo krenuli za Bjelovar, kamo smo nakon udobne i kratke vožnje stigli u 18,45h.

Sve u svemu uspješan, ugodan i dojmljiv izlet, uz opasku da je možda hodački dio bio prekratak, cca 2,5h.

p.s. HPD-u „Stubičan“ uputit ćemo poziv da se pridruže našem „Proljeću na Bilogori“ 21.4.2013."

Napisao:Ivan Herman, vodič izleta

Stubica Stubica



PLANINARSKA GRUPA OŠ ZAPRUUĐE GOJZEKI – HPD ŽELJEZNIČAR na Bilogori

Tue, February 12, 2013 - 12:41:13

Impresije s izleta na Bilogoru: PLANINARSKA GRUPA GOJZEKI posjetila PD Kamenitovac.

Cilj ovog izleta je Bjelovarsko-bilogorska županija, jedina hrvatska županija koja u svom nazivu ima neku planinu, u ovom slučaju goru. Osim toga to je i hrvatska županija koja bilježi porast broja stanovnika!...

Cijeli članak pročitajte na stranicama Planinarske grupe Gojzeki



Klek 2013

Tako su putovali naši stari

Tue, January 08, 2013 - 11:43:01

Planinari HPD „Bilogora“ započeli su svoju planinarsku 2013. godinu dvodnevnim izletom na Klek – kolijevku hrvatskog planinarstva, a putovali smo vlakom baš kao nekad naši stari. Ovo je trebao biti zimski pohod na susrete planinara i ljubitelja prirode na Kleku, a ispao je pravi proljetni izlet.

O ogromnoj stijeni Kleka prema legendi o slavenskim bogovima, riječ je o divu Kleku koji je stradao zbog svoje zaljubljenosti u Perunovu ženu. Klek je pao, pogođen stijenom ljubomornog boga i okamenio se. Omiljena legenda inspirirana je činjenicom da cijelo područje Kleka iz daljine sliči uspavanom divu kojem je vršni greben glava, dok su mu nešto niže stijene Klečice skvrčene noge i uzdignuta stopala.

Krenuli smo ranim subotnjim noćnim vlakom u četiri sata iz Bjelovara, presjeli na drugi vlak u Zagrebu i već u devet ujutro bili u Ogulinu. Prema domu na Kleku smo krenuli Ferdinom stazom preko Kneje uz usputno penjanje na Stožac, vrh za planinarske sladokusce sa kojeg se Klek vidi kao na dlanu. Stigli smo u dom sa prvim znacima noći tako da nam je ostala cijela večer za odmor i punjenje baterija za sutrašnji dan. Već u šest ujutro većina je bila na nogama i poslije jutarnje kave i doručka spremna za uspon na vrh Kleka, a dio i za hodanje i penjanje na romantične stijene Klečice, uzdignuta divova stopala.

Kad smo se vratili nazad, u domu je već bilo stotinjak planinara pristiglih na današnje tradicionalne susrete planinara i ljubitelja prirode koje su organizirali vrijedni članovi HPD Klek iz Ogulina. Uz gurmanski gulaš i druženje brzo je došlo podne i predviđeno spuštanje na vlak i povratak kući sa golemog diva, baš kao naši stari.

Željko Vinković, vodič izleta

U vlaku za Ogulin Uspon prema Kleku Pogled sa Stošca


Kroz Geronimovu zemlju 2012

KROZ GERONIMOVU ZEMLJU 2012., predbožićna šetnja Bilogorom

Mon, December 24, 2012 - 4:08:16

Planinari HPD „Bilogora“ još su 2008. godine krenuli s predbožićnom šetnjom Bilogorom koja je zamišljena kao završetak aktualne planinarske godine baš na našoj prekrasnoj Bilogori.

Kako je vodič izleta imao želju pokazati netaknute i mistične poludivlje predjele Bilogore koji nisu uobičajeni u planinarskim hodanjima Bilogorom, nazvao je ovu šetnju „Kroz Geronimovu zemlju“ jer i sam živi u srcu ove zemlje.

Svake godine odabire drugu stazu, a u ovih pet godina hodalo se u svim vremenskim uvjetima tako da nam se Bilogora predstavila u svim haljinama, od kišnih, snježnih do sunčanih i blatnih. Već su i pojedini predjeli po kojima se hoda dobili svoja apačka imena pa imamo posebno opasan predio zvan Pakao u kojem se nalazi Geronimov lonac i mora se preći prije nego se dođe do sigurnog graničnog dijela utvrde „Vrbička lesa“. Od tog dijela počinje „Zemlja Picoka“, a može se spustiti do prijateljskog naroda iz Svete Ane koji su nas više puta ugostili svojim specijalitetom kukuruznom zlevankom. Ukoliko se odluči hodati samom granicom „Bilom“ laganom šetnjom može se doći do legendarne „Maršalove kantine.

Svih ovih godina na našim šetnjama ovdje smo se osvježavali čuvenim bilogorskim „crnjakom“ uz logorsku vatru i delicijama iz ranca. Ove slavljeničke pete godine bilo je posebno veselo kod „Maršalove kantine“. Jedanaest najhrabrijih i odvažnih planinara stiglo je „željeznim konjem“ do Mišulinovca gdje ih je dočekao osobno Geronimo i poveo ih kroz svoju zemlju. Krenuli smo kroz Radničko naselje te se dignuli na hrbat između Vrbice i Paulovca sa kojeg smo se spustili na makadam na kraj Vrbice. Makadamom smo ovaj put zaobišli predio „Pakao“ te sigurno stigli do utvrde „Vrbička lesa“. Ipak je Geronimo bio s nama pa nije bilo bojazni.

Tamo smo se kratko odmorili i osvježili te nastavili makadamom „Bilom“ prema Kostanjiku i „Maršalovoj kantini“ do koje smo morali preći zahtjevni blatnjavi dio pa su samo rijetki ostali čisti. Kod „Maršalove kantine“ već nas je čekala velika logorska vatra pa smo iskoristili ljeskove šibe, koje smo odrezali uz put, za pečenje kobasica i slanine, a bilo je u vatri i krumpira i luka. Uz glavnu vatru gorjela je i jedna manja pomoćna na kojoj je čekalo kuhano crno vino s koncentracijom za šećernu bolest. Prvo smo se okrijepili pečenim delicijama i vinom, a onda smo prešli na svečani dio ovogodišnje šetnje. Kao izraz zahvalnosti „Maršalu“ što nas sve ove godine čeka, časti i trpi napravili smo natpis na drvenoj dasci, koju smo donijeli sa sobom, „Maršalova kantina“. Natpis smo postavili na „Maršalovoj“ (nazvan po maršalu Wayatu Earpu) drvenoj bilogorskoj klijeti koja je tako i službeno krštena, a postavili smo i metalni žig istog naziva .Tako je ova naša šetnica dobila i žig, a bilo je i prijedloga da jednog dana napravimo i planinarsku obilaznicu. Pa tko zna!

Dvoje planinara koji su prošli svih pet dosadašnjih predbožićnih šetnji dobilo je prigodne potvrdnice koje omogućavaju slobodno kretanje „Kroz Geronimovu zemlju“. Uz dobro raspoloženje i bilogorski „crnjak“ kraj logorske vatre vrijeme brzo prolazi pa nas je Geronimo otpratio do vlaka u Velikom Trojstvu i zaželio nam sretan i blagoslovljen Božić i okupljanje u ovakvom raspoloženju i dogodine.

Uz Geronimovu pomoć napisao vodič i „krivac“
za Predbožićnu šetnju Bilogorom svih ovih godina

Kroz Geronimovu zemlju


Biokovski vuk

Bilogorski planinari dobili su svog “vuka”

Sat, May 12, 2012 - 11:44:32

"BIOKOVSKI VUK“ (od Cetine do Neretve) - uzdužna tura od 100 km preko cijelog Biokova, dalmatinske kraljice planina

Biokovo je najviša i najduža planina u Dalmaciji. Pruža se od prijevoja Dupci kod Brela prema istoku do donje Neretve. Biokovu pripadaju i Sutvid (1155 m) i Rilić (838 m), koji se nastavljaju na kršni centralni masiv Biokova, jugoistočno od Podgore do Ploča.

Ideja za ovogodišnju turu došla je prilikom čitanja teksta „Biokovski vuk“ na stranicama SAK „Ekstrem“ Makarska. Trojica njihovih članova prošla su 2007. planinu Biokovo u cijeloj njenoj dužini i na toj turi rodila se ideja o dodjeli titule „Biokovski vuk“. Odlučili su motivirati buduće polaznike i olakšati im turu davanjem sugestija o planiranju dnevnih ruta, informacijama o markiranim i nemarkiranim dijelovima puta, o mjestima s pitkom vodom i ostalim detaljima koji bi ih mogli zanimati, a onima koji prođu turu dodijeliti titulu „Biokovski vuk“. Smisao cijelog pohoda je upoznavanje ove predivne i opasne planine koju zovu i kraljicom dalmatinskih planina.
Biokovski vuk
Članovi HPD „Bilogora“ Bjelovar, Đuro Gustović, Željko Pranjić, Zvonimir Miškulin i Željko Vinković kao vođa pohoda, odlučili su 4-5 dana proći uzdužno cijelo Biokovo i steći titulu „Biokovskog vuka“. Dosad je to uspjelo samo trojici članova SAK „Ekstrem“ Makarska dok su ostale dvije ekipe koje su pokušale morale odustati. Najveći problem prelaska je što kompletna oprema, hrana, voda i šatori moraju biti na plećima planinara tako da su nam ruksaci prosječno težili oko 20-tak kilograma.

U planiranju rute moraju se dobro isplanirati mjesta u planini na kojima će se točiti voda. Za svaki dan treba 4-5 litara vode. Jedan dan u nedostatku vode morali smo čak otapati i snijeg da nadoknadimo tekućinu. Spavali smo većinom u šatorima, a jedan dan u lovačkom domu i čobanskoj kolibi.

Kako se radi o izuzetno zahtjevnoj psihofizičkoj turi svaki dan bilo nas je sve manje. Drugi dan predvečer jedan je morao odustati zbog žuljeva, a treći dan oko podneva dvojica zbog drugih problema s nogama. Nakon dogovora i analize trenutne situacije (dobro fizičko stanje bez žuljeva i bolova u nogama, dobra vremenska prognoza, dodatne sugestije o terenu od domaćeg lovca), Željko Vinković odlučio je nastaviti sam prema ranijem planu i uspio je završiti akciju peti dan oko podneva te time steći titulu Biokovskog vuka. Time je uspješno okončana uzdužna tura Biokovom i bilogorski planinari dobili su svog vuka.



Proljeće na Bilogori 2012

PROLJEĆE NA BILOGORI 2012.

Tue, April 17, 2012 - 9:26:21

Oko 150 planinara okupilo se ove nedjelje, 15.travnja 2012., u planinarkom domu "Kamenitovac" u Maglenči na tradicionalnom 15. proljeću na Bilogori.

Uz domaćine članove HPD "Bilogora" Bjelovar, životopisnim stazama pitome Bilogore hodali su planinari iz Koprivnice, Virovitice, Varaždina, Zagreba, Marije Bistrice i Daruvara. Hodalo se po tri obilježene planinarske staze različite dužine i zahtjevnosti. Za najdužu i najzahtjevniju stazu Orovački vinogradi - Pohajdin bunar, dužine 15 km trebalo je 5 sati hoda. Srednje zahtjevna staza dužine 11 km, obilaznica "Bilogorskim stazama" ishodana je za 3,5 sata, dok je za najkraću i najromatičniju stazu od 9 km do Orovačkih vinograda trebalo oko tri sata. Već po tradiciji konačno odredište svih staza bilo je na planinarskom domu "Kamenitovac", popularnom Planinarcu, gdje je organiziran ručak, potom uz glazbu uživo zabava i druženje.

Željko Vinković,
HPD "Bilogora" Bjelovar




Slavonski planinarski put u “jednom dahu“

Tue, May 31, 2011 - 12:38:20

Željko Vinković u tekstu piše o svojim doživljajima sa Slavonskog planinarskog puta.

Svake godine hodači na duge staze HPD „Bilogora“ Bjelovar osim redovnog programa planinarenja imaju i jednu posebnu dugometražnu akciju. Od 2007. hodala se 3 puta 65- kilometarski duga neobilježena dionice do Virovitice na Virovitičke susrete planinara, 45 km na kestenijadu u Podravini koja se održava kraj planinarske kuće „Rudi Jurić“, a prošle godine troje planinara stiglo je do Varaždina spojivši u 76 km Bilogoru, Kalnik i Varaždinsko-topličko gorje u jednom danu.

Ove godine odlučili smo se na nešto drugačije u odnosu na prethodne godine. Ekipa sa prošlogodišnje ture za Varaždin (Milan Abramović i Željko Vinković oslabljena za Elizabetu) obišla je „ u jednom dahu“ Slavonski planinarski put, u 8 dana. Slavonski planinarski put je prva obilaznica (nekad transverzala) pokrenuta u Hrvatskoj dana 27.srpnja 1957. Danas je Slavonski planinarski put linijska (vezna) planinarska obilaznica kružnog oblika duga 300-tinjak km sa 31 obaveznom i 4 neobavezne KT. Obuhvaća svih 6 planina Požeškog gorja . Obilazak smo započeli 21. svibnja 2011. na prvom „Pohodu slavonskim planinama“ i otvaranju nove dionice trase SPP-a koja spaja planinarski dom Petrov vrh i planinarski dom Omanovac. Na našoj akciji imali smo logističku i vodičku potporu povjerenika SPP-a na dijelovima gdje je to bilo potrebno.

1. dan – PAPUK – PSUNJ (36 km – 11 sati)
PETROV VRH – MANASTIR PAKRA – VELIKI JAVORNIK – ŠPANOVICA - OMANOVAC


U planinarskom domu na Petrovom vrhu ( 547 m) iznad Daruvara okupilo se 60-tak planinara na 1. pohodu slavonskim planinama. S Petrovog vrha se krenulo u 7,40h prema manastiru Pakra, hodalo se jednim dijelom uz potok Pakru, zatim do Velikog Javornika i Španovice, U Španovicu se stizalo od 14-15 sati gdje je bio duži odmor uz ponudu sokova, piva i hotdoga. Oko 15 sati 35-ero krenulo dalje pješke od Španovice prema Čaklovačkoj kuli i dalje prema Omanovcu. Uz toplo, sunčano do poluoblačno vrijeme kiša i pljusak su nas zaobišli .

2. dan – PSUNJ (34 km – 11 sati)
OMANOVAC – HAJDUČKA KOSA – VODOSTAJ– BREZOVO POLJE – DOBRA VODA – STRMAC – BAČIN DOL


Dionicu Omanovac – Vodostaj prošli s ostatkom ljudi s pohoda, a nakon pauze formirala se manja grupa jačih hodača koje smo se držali sve do Brezovog polja i dalje do Strmca. Na Strmcu smo se okrijepili juhicom pa nas je Oto prebacio do Bačin dola odakle smo hodali još 2 sata nazad do Strmca gdje smo prespavali. Dobro smo se osjećali, žuljeve koji su se kod mene počeli pojavljivati na „jastučićima“, još na Vodostaju, pravovremenim ljepljenjem flastera stavili smo pod kontrolu.

3. dan – BABJA GORA - POŽEŠKA GORA ( 40 km – 13 sati)
BAČIN DOL – KAPAVAC – MAKSIMOV HRAST – KLIKUN – JEGEROVA LIVADA – KOMORICA


Današnjem danu i u samoj pripremi pristupili smo maksimalno ozbiljno jer smo planirali preći dionicu Babje i Požeške gore u jednom, a ne u dva dana.Zbog spriječenosti , Duša, domar sa Strmca nije mogao ići s nama do Maksimovog hrasta ali nam je pripremio dobru šumsko-gospodarsku kartu koja nas je spasila na dijelu kad smo prolazili kroz dio branjevina. Najzahtjevniji dio dopodnevnog dijela dana bilo je strmo spuštanje po skliskoj vlaci do Piljane i potoka Pokotina. Po nekima to je geografska razdjelnica , zapadno Babje gore i istočno Požeške gore. Nakon toga slijedio je veličanstveno strmi uspon od pola sata, direktno na slojnicu bez stajanja, na Maksimov hrast.Od Maksimovog hrasta držimo se grebena slušajući kako se oko nas nebo kotrlja i prevlače oblaci. Još prvi dan na pohodu supružnici Banović obećali su nam okrjepu na današnjoj ruti kad dođemo u Laze Prnjavor. Forsirali smo jer oblaci samo što nisu pustili kišu što se dogodilo nekako istovremeno našim dolaskom i sklanjanjem u jednu kuću u Laze Prnjavoru. U kući smo pričekali da prođu dva naleta kiše koja ih je kažu Banovići dobro oprala na putu iz Požege prema nama. To što su nam Banovići donijeli od piva, muffina do griotta , za nas je bila prava gozba. Prikupili smo dovoljno snage za popodnevni dio do Klikuna te preko Jegerove livade do Komorice gdje nas je čekao Lojza.

4. dan –DILJ-GORA (dionica 35 km – 12 sati)
THENOV MLIN – LOVČIĆ – GRIŽIĆI – ČELIKOVIĆI – PLJUSKARA – JEZERO PETNJA – ĐURO PILAR


Od Thenovog mlina s nama na hodnju krenuo je Zdravko Ecimović-Lojza, u čijoj vikendici „Vili Ciroza“ smo noćas prespavali na vrhu Viljevo (297m). Od samog jutra sunce je počelo pržiti tako da smo očekivali pakao što se kasnije i ostvarilo. Dio do Čelikovića koji je Lojza hodao s nama imao je dosta makadamske ali i asfaltne ceste kroz sela. Prošavši kroz etno selo Lovčić iznad kojeg je gotička crkva Sv.Martina iz 13. stoljeća dočekao nas je dio na kojem je markaciju gotovo nemoguće pratiti zbog poludivlje vegetacije po bivšim poljima i voćnjacima. Pokušavajući se probiti hrbatom malo nas je skrenulo prema selu Bilicama i zahvaljujući samo iskustvu i poznavanju terena našeg pratioca Lojze nismo izgubili puno vremena.Nakon tog dijela prošli smo Grižiće, Gregureviće i Čelikoviće u kojima smo se oko 14 sati oprostili od Lojze i dalje nastavili sami. Sunce nas je neumorno pržilo srećom da smo u Čelikovićima nadopunili zalihe vode, taj dan popili smo oko 4 litara vode. Popodne nije bilo ništa manje zahtjevno u praćenju markacija odmah iza Čelikovića prema planinarskoj kući Pljuskara kao i u posječenoj šumi gdje smo pratili još donekle svježu vlaku i spustili se do jezera Petnja.Osvježenje i obrok na brani prekrasnog jezera malo nas je vratio u život da dočekamo nova iskušenja kojima danas nikako da dođe kraj. Ostalo nam se samo popeti od jezera Petnja na hrbat koji nas vodi do do planinarskog doma Đuro Pilar. Da sve ostane u duhu današnjeg dana pobrinuo se cjevovod na kojem se opet pogubila markacija ili mi što nas je koštalo novih pola sata izgubljenog vremena. Kad smo se konačno počeli spuštati prema domu prekrasni vidik na Slavonski Brod i susjednu Bosnu umanjio je umor od današnjeg dana koji smo planirali kao lagodniji,a prerastao je u zahtjevan dan.

5. dan – DILJ-GORA ( 34 km – 11 sati)
Pl.dom „ĐURO PILAR“ – RASTUŠJE – LJESKOVE VODE – ČARDAK – VRGANJ – VUČJE GLAVE – BOROVIK


U 6 sati ujutro svojim dolaskom iznenadio nas je i razveselio naš veliki prijatelj i koordinator na SPP-u g.Berislav Tkalac, ali nije nas ulovio nespremne već smo skoro krenuli, upozorivši nas na dosta detalja na današnjoj dionici. Jutarnji dio nije bio zahtjevan prvo do dječjeg rekreacionog lokaliteta „Šuma Striborova“ pa spuštanje do Rastušja. Prešavši asfaltnu cestu Slavonski Brod – Našice nastavljamo do izletišta i izvora Čapljevik pa dalje šumom do Ljeskovih voda. Naš prijatelj Tkalac priređuje
nam novo iznenađenje, srećom opet pozitivno, donio nam je „karlovačko B-kompleks“, narezane kulenove seke i paradajze.Nije nam bilo ni malo teško ostati s njim 45 minuta na ovoj za nas pravoj gozbi i prava je šteta što je morao na put i što ga više nećemo vidjeti idućih dana. Kasnije će se pokazati da je odabrao pravog zamjenika za koordinaciju Ota koji će nas isto tako jednako paziti i razveseljavati iznenadnim dolascima. Nakon gozbe pune energije za 30 minuta bili sma na vrhu Čardak (421 m). Popodne je više sličilo na jučerašnji dan jer su markacije poslije Vrganja do Vučjih glava bile rijetke posebno na dijelu novih šumskih sječina. Kad smo dohvatili Vučje glave dalje nije bilo problema makadamskom cestom kroz selom Paučje do planinarske kuće Borovik. Tu nam je domaćin bio Oto (Otmar Tosenberger-predsjednik SPP-a ) koji nam je naložio vatru u ložištu ispod nadstrešnice pa smo navečer mogli peći kobasice. U posjet su nam došli i predsjednik HPD „Krndija“ iz Našica g. Slavko Čolić i povjerenik SPP-a za ovu dionicu g.Stjepan Mravlinčić koji će nam pomagati na sutrašnjoj dionici . Planinarska kuća „Borovik“ je kuća sa planinarskom dušom, dobro opremljena u prizemlju sa spavaonicom u potkrovlju. Vanjski dio ima nadstrešnicu sa ložištem i prirodni potok na kojem se može oprati i ohladiti čarobne napitke.

6. dan – dionica KRNDIJA (40 km – 13 sati)
BOROVIK – VIGNJIŠTE – LONDŽICA – BEDEMGRAD – LONČARSKI VIS – PETROV VRH (KRNDIJSKI) – MEĐA – KAPOVAC – PLAN. KUĆA „ŠAŠEVO“


Nakon što smo se popeli od plan. kuće „Borovik“ na Tromeđu markacija prati greben tako da ju je dosta lako pratiti i kroz šumu i selo Vignjište pa spuštanje do Ema vrela u Crnok Kladi. U 10 sati smo na današnjoj prvoj KT SPP-a, željezničkoj stanici Londžica. Problema nije bilo ni pokraj kamenoloma tako da smo za sat i po već na Bedemgradu na kojem uzimamo veću pauzu za odmor. Pola sata od Bedemgrada dočekali su nas gospoda Čolić i Mravlinčić sa osvježenjem i pečenom piletinom. Nakon obroka opet smo brzi u usponu pa smo za 15 minuta na Lončarskom visu.
Na Lončarskom visu u hodanju nam se priključio Gabrijel Damjanović – Gašo s kojim u ugodnom druženju i dobrom ritmu prelazimo Dobru vodu i Petrov vrh te se spuštamo na Među (prijevoj županijske ceste Kutjevo – Orahovica). Odatle svako na svoju stranu ,mi na Kapovac, a on nazad na Lončarski vis. Od Kapovca preostalo nam je spuštanje do planinarske kuće „Šaševo“gdje nas čekaju Zorko Štajner, Otmar Tosenberger i članica naše ekipe Elizabeta Kosar koja nam se priključuje u iduća dva dana. Danas smo bili koncentrirani na markacije kje nisu bile prezahtjevne a i Gašo nam je pomogao u tempu pa smo današnju dionicu savladali prilično dobro.

7. dan – dionica Papuk (35 km – 13 sati)
PLAN. KUĆA „ŠAŠEVO“ – JAVOR – ČEŠLJAKOVAČKI VIS – JANKOVAC – IVAČKA GLAVA – PAPUK (vrh) – NOVO ZVEČEVO


Od plan. kuće „Šaševo“ odmah ujutro je trebalo savladati 300 m visinske razlike da bi se popeli na greben, to je bila dobrodošlica za Elizabetu da upozna ravnu Slavoniju. Dalje grebenom iduća dva sata do Češljakovačkog visa nije bilo zahtjevno kao ni spuštanje na Jankovac na kojem smo očarani njegovom ljepotom ostali 50 minuta.Dalje nastavljamo uz potok Kovačicu,a onda dolazi najteži dio današnjeg dana, strmi pakleni uspon na Ivačku glavu, zbog visoke temperature i sparine. Na drugoj makadamskoj cesti koju smo presjekli dočekao nas je nadzornik u PPPapuk i povjerenik SPP-a,g. Miro Mesić koji se s nama popeo na Ivačku glavu, a poslije nas odveo na vrh Papuk pored vojnog objekta, bez čije pratnje ne bi smjeli proći. Ispričao nam je puno o ovom dijelu i prava je šteta što zbog njegovih obveza nije mogao duže ostati s nama jer bi još puno saznali. Mi smo nastavili preko Kneževih voda po prosjeci gdje nije bilo teško pratiti markaciju ali je imala stalne strme uspone i padove sve do skretanja na Lom. Od tog dijela ostalo nam je 1,30 sati spusta preko Poljane i Staklenih bunara do Novog Zvečeva gdje noćimo u ribarskoj kući. Veliku zahvalnost u logističkom dijelu današnjeg dana dugujemo planinaru Josipu Ciganoviću koji nam je za večeru u N.Zvečevu osigurao toliko čavapa i bureka da smo imali i drugi dan za doručak.

8. dan – dionica PAPUK (27 km – 8 sati)
NOVO ZVEČEVO – LJUTOČ – MEĐA – CRNI VRH – VRANI KAMEN – PETROV VRH


Danas nas prati na cijeloj dionici g. Slavka Pokorny, predsjednik PD „Petrov vrh“ iz Daruvara. Staza preko Ljutoča do Međe nije preteška, a onda nas čeka najteži dio strmi uspon od 1 sat na Crni vrh. U nekoliko navrata lagano počinje kišica koja svaki put brzo prestaje. Na Crnom vrhu u skloništu,metalnom kontejneru radimo dužu pauzu za ručak. Sa Crnog vrha do doma Petrov vrh trebalo nam je tri sata i u 15.30 moj (Željkov) i Milanov san o prelasku SPP-a u jednom dahu postaje stvarnost. 300-tinjak kilometara, 6 slavonskih planina je iza nas . Prva nam je kao predstavnik HPD „Bilogora“ Bjelovar čestitala voditeljica Ekološke sekcije i naša supatnica u zadnja dva dana Elizabeta, a onda i g. Pokorny predstavnik SPP-a u ime domaćina.

Hvala slavonskim planinama što su dopustile da upoznamo njihovu ljepotu i snagu, hvala ljudima koji su osmislili i obilježili SPP i svim dobrim ljudima koji su nas dočekivali i pratili kao predstavnici SPP-a ili kao planinari širokog srca.Hvala svima iz HPD „Bilogora“ Bjelovar koji su pomogli i podržali našu akciju i živjeli s nama 8 dana šaljući sms-ove podrške i strepeći svaki dan za naše noge. Hvala i onima koji nisu željeli da nam ovo uspije jer nam je to dalo inat da završimo. Bez svega toga Milan i Željko ne bi bili prvi koji su obišli Slavonski planinarski put kružnog oblika u jednom dahu od 8 dana.




Iz dana u dan s SPP-a - drugi i treći dan

Tue, May 24, 2011 - 12:37:07

2.dan: Omanovac – Brezovo polje – Strmac – Bačin dol

11 sati hoda ukupno, sve po planu Dionicu Omanovac - Brezovo polje - Strmac prošli s ostatkom ljudi s pohoda ( 35 ljudi), dalje sami ishodali 2 sata Strmac - Bačin dol. Vratili se na spavanje u Strmac. Dobro se osjećaju. Željko je dobio žuljeve, no Milan je to vješto sanirao.

3.dan: Bačin dol – Skakavac - Maksimov hrast – Klikun - Jegerova livada - Komorica

13 i pol sati hodanja

Današnja ruta je bila žestoka, oko 45 km.

Spavanje: Vila Ciroza (297 nmv).




Iz dana u dan s SPP-a

Sun, May 22, 2011 - 12:36:12

1. dan: Petrov vrh - V. Javornik - Španovica - Omanovac

Hodalo se 11 sati s pauzama. Oko pola 8 grupa od 60 planinara krenula je s Petrovog vrha do Španovice, gdje je bio kratki predah, te je 40 ljudi krenulo dalje. Naši GSS- ovci Jasmina, Đuro i Mario osiguravali su dio puta. Ekipa kaže da su dobro i za sada ih nije napao zločesti vuk u šumi, ali su zato vidjeli Crvenkapicu.




Dugometražna akcija HPD „Bilogora“ Bjelovar - SLAVONSKI PLANINARSKI PUT U 8 DANA

Sun, May 15, 2011 - 12:29:05

Svake godine hodači na duge staze HPD „Bilogora“ Bjelovar osim redovnog programa planinarenja imaju i jednu posebnu dugometražnu akciju.

Od 2007.-2009 hodala se 65- kilometarski duga neobilježena dionice do Virovitice na Virovitičke susrete planinara. Ujesen 2009. odhodalo se i 45 km na kestenijadu naših prijatelja iz Koprivnice koja se održavala kraj planinarske kuće „Rudi Jurić“

Prošle godine troje odvažnih, u akciji pod nazivom „K bratecu“, letvicu je dignulo na 76 km do Varaždina spojivši Bilogoru, Kalnik i Varaždinsko-topličko gorje u jednom danu . Ove godine odlučili su se na nešto drugačije u odnosu na prethodne godine. Ekipa sa prošlogodišnje ture za Varaždin (Abramović,Vinković oslabljena za Elizabetu) pokušati će „ u jednom dahu“ proći Slavonski planinarski put u 8 dana.

Slavonski planinarski put je prva obilaznica (nekad transverzala) pokrenuta u Hrvatskoj dana 27.srpnja 1957. Po svojoj dužini puta bila je gotovo upola manja od današnje trase (iz 2011.) a imala je 20 KT. Požeška i Dilj gora nisu bile obuhvaćene tom trasom sve do obnovljenja SPP-a koji je ponovo otvoren 1.srpnja 2000. godine. Ova trasa imala je 18 KT i oblik potkove. Neznatne izmjene na trasi puta su se dogodile 2003. godine, kada je izašlo drugo izdanje dnevnika sa 20 KT. Danas je Slavonski planinarski put linijska (vezna) planinarska obilaznica kružnog oblika duga 350 km sa 31 obaveznom i 4 neobavezne KT. Obuhvaća svih 6 planina Požeškog gorja.

Ekipa će obilazak započeti 21. svibnja 2011. na prvom „Pohodu slavonskim planinama“ i otvaranju nove dionice trase SPP-a koja spaja planinarski dom Petrov vrh i planinarski dom Omanovac. Drugi dan obilazi se dionica od plan. doma Omanovac do plan. kuće Strmac gdje će biti završetak pohoda, a ekipa taj danas nastavlja još do 2,5 sata do Bačin dola. Treći dan predviđena je najduža dionica od 13 sati kad će se hodati kompletna Požeška gora od Bačin dola do Komorice. Četvrti i veći dio petog dana hoda se po Dilj gori, a spavanje je na Krndiji u planinarskoj kući „Borovik“. Šesti dan hodati će Krndija do kraja sa ulaskom na područje Papuka do planinarske kuće „Šaševo“. Papuk se hoda sedmi i osmi dan do planinarskog doma Petrov vrh gdje je završetak akcije nakon osam dana ako dozvole vremenske prilike i mišići nogu u suprotnom dolazak će se odužiti. Hodači će imati logističku i vodičku potporu povjerenika SPP-a na dijelovima gdje će to biti potrebno. Na pojedinim dionicama potporu svojim prijateljima pružiti će i pojedini članovi HPD „Bilogora“ koji će hodati pokoju dionicu. Za potrebe lakšeg planiranja onima koji se dogovorno misle priključivati hodanju objavljujemo planirane dionice i satnice iz pripremnih bilješki hodača:

1.dan / Petrov vrh – V.Javornik – Španovica – Omanovac (10 sati)
2.dan/ Omanovac – Brezovo polje – Strmac – Bačin dol (11 sati)
3.dan/ Bačin dol – Maksimov hrast – Klikun - Komorica (13 sati)
4.dan/ Komorica – Grižići – Pljuskara – Đuro Pilar (10 sati)
5.dan/ Đuro Pilar – Čardak – Vrganj – plan. kuća „Borovik“ ( 9 sati)
6.dan/ Borovik – Bedemgrad – Kapovac – Šaševo (12 sati)
7.dan/ Šaševo – Češljakovački vis – Ivačka glava – Zvečevo (11 sati)
8.dan/ Zvečevo – Crni vrh – Vrani kamen – Petrov vrh ( 9 sati)

Ako planinari HPD „Bilogore“ uspiju obići cijeli put bez prekida biti će prvi koji će to ostvariti sa novim dnevnikom SPP-a u ovoj proširenoj kružnoj varijanti od 34 kontrolne točke.




Pješački pohod „K bratecu„ (Bjelovar-Varaždin 2010.)

Thu, August 05, 2010 - 11:46:53

Nekolicina članova HPD Bilogora 21. kolovoza 2010. polazi na pješački pohod do Varaždina.

Pješački pohodi u našem planinarskom društvu imaju višegodišnju tradiciju. Krenuli su 2007. pohodom u Viroviticu s idejom popularizacije Bilogore i utvrđivanja prijateljstva između naših društava. Te godine prema Virovitici su hodala dva naša planinara, iduće godine trojica, a 2009. ekipa je narasla na jedanaestero. Staza nije obilježena i do Virovitice iznosi 65 km šumskog tla i makadamskog puta.

Ujesen 2009. još šestoro je odlučilo otići na kestenijadu naših prijatelja iz Koprivnice koja se održava kraj planinarske kuće „Rudi Jurić“. U tom, nešto kraćem pohodu od 45 km, na stazi je bio i uspon na Stankov vrh, najviši vrh Bilogore. Tim smo pohodom izašli izvan granica Bilogore i spojili se sa sjeveroistočnim obroncima Kalnika gdje se nalazi planinarska kuća „Rudi Jurić“. Ove godine propustili smo pješačenje u Viroviticu i odlučili spojiti Bilogoru, Kalnik i Varaždinsko-topličko gorje u jednom danu u dužini 75 km od Bjelovara do Varaždina. Drugi dan planiramo sudjelovati na 3. planinarskom špancir-pohodu koji organizira HPD „MIV“ Varaždin. Akcija je dobila naziv „K bratecu“ jer već godinama bratu obećavam da ću pješice do njega u Varaždin, a i on će nam biti domaćin koji će nam osigurati prenoćište, hranu i prijevoz ako bude „gubitaka“ na stazi. Svakako je da je ovo najzahtjevniji pješački pohod koji smo dosad pokušali proći, počevši od dužine pa i od zahtjevnosti podloge po kojoj ćemo hodati. Od 75 kilometara, koliko je dug put, trećina otpada na makadam, trećina na asfalt, a trećina podloge je zemlja, dio uz prugu ili prugom. Na osnovu iskustava pješačenja u Viroviticu procjenjujemo da se put može proći za 20 sati, s polaskom 21. kolovoza (subota) u 00.00. U Varaždin planiramo doći u vrijeme Dnevnika.
Mnogi nam govore da ovo nije planinarenje, već „ubijanje“. Nikad im to nismo ni htjeli osporiti. Ovo je samo jedna disciplina hodanja, možda planinarsko hodočašćenje, i imat će smisla dok god će biti zainteresiranih, a sve ostalo bit će uspomene.

Vođa pješačkog pohoda:
Željko Vinković




Foto reportaža s izleta na Veliku planinu 23. svibnja 2010.

Sun, May 30, 2010 - 1:48:38

Zahvaljujemo našem planinaru Božidaru Vojvodi na prekrasnim fotografijama s izleta u Sloveniju. Uživajte u njima!




Proljeće na Bilogori 2010.

Thu, April 29, 2010 - 11:36:28

Napisala: Nikolina Marinić

Tradicionalnu akciju Proljeće na Bilogori ove godine je posjetilo više od petsto planinara s područja cijele Hrvatske. Zahvaljujemo svim planinarima što su nas posjetili, a našim članovima što su pomogli u organizaciji i realizaciji još jednog bilogorskog Proljeća.

Za razliku od Proljeća održanih proteklih godina, ove godine pratilo nas je pravo proljetno vrijeme prikladno za hodanje. Oko devet sati skupilo se petstotinjak planinara koji su se, nakon što im se obratio predsjednik HPD Bilogora Željko Vinković, uputili na jednu od dvije staze ponuđene za obilazak bjelovarskog dijela Bilogore. Na obilaznicu Bilogorskim stazama koja je trajala najviše četiri sata odlučilo se oko tri stotine i pedeset planinara koji su za uspomenu dobili značku. Na putu su se mogli okrijepiti tradicionalnim bilogorskim sirnim namazima i pićem. Ostalih dvjestotinjak planinara pješačilo je obilaznicom Kamenitovac - Orovački vinogradi - Pohajdin bunar - Kamenitovac, našom uskoro markiranom turom u trajanju od pet sati. Nakon pješačenja planinari su mogli dobiti značku i potvrdu Proljeće na Bilogori. Na Pohajdinom bunaru čekala ih je okrjepa.

Osim tradicionalnog gulaša i kolača koje su pripremile naše planinarke, ove godine prava je atrakcija bio bilogorski fiš-paprikaš kojega su, uz pomagačice, kuhali Željko i Antun te se nadamo da će i on postati tradicionalan. Zahvaljujemo i djevojkama i dečkima iz bjelovarske stanice HGSS-a što su budno pazili na naše goste.

Sa zadovoljstvom zaključujemo da je naše bilogorsko Proljeće svake godine sve posjećenije i zahvaljujemo svim gostima što su nam došli. Posjetili su nas planinari iz PD Ludbreg, HPD Željezničar Gospić, HPD INA Bjelolasica Zagreb, HPD Papuk Virovitica, HPD Bilo Koprivnica, Planinarska sekcija UHDDR-a Bjelovar, PD Psunj Pakrac, PD Lipa Lipik, HPD Vidim Kutjevo, PD Petrov vrh Daruvar, HPD Jelengrad Kutina, HPD Runolist Oroslavlje, HPD MIV Varaždin, PD Ravna gora Varaždin, PIS Amaciz Zagreb, HPD Zanatlija Osijek, HPD Belišće, Udruga skauta Sveti Juraj Bjelovar, PD Krndija Našice, PD Stubaki Stubičke Toplice, PD Končar Zagreb, PD Zmajevac Novska, a iz HPD Siska nas je posjetilo čak 70 planinara.




Priča vođe puta o zimskom Zavižanu

Wed, January 20, 2010 - 11:22:51

Tekst o zimskom pohodu na Zavižan 9. i 10. siječnja 2010.
S moralnom i pravnom odgovornošću napisao Željko Vinković, vođa puta


Dugo mi se vrtjela ta ideja o zimskom usponu na Zavižan uz što je moguće više snijega i snježnu idilu. Dizao sam atmosferu pričama o Zavižanu i najmanje 100 centimetara snijega.

Prema početnom interesu izgledalo je da nećemo imati dovoljno mjesta od rezerviranih petnaest u planinarskom domu Zavižan, no pokazalo se da neki ipak „drže fige u džepu“ i da se mogu osloniti na već provjerenu „prvu ekipu“. Veselim se uvijek kad se ta ekipa poveća, pa makar i za jednog člana, ne zbog sebe, nego zbog Velebita. Da bi te Velebit prihvatio, nije dovoljno samo biti spreman, moraš imati i veliko „velebitsko srce“. Odmah su se javile Nikolina, Sonja, Dora, Tanja i Elizabeta. Jedan od sudionika koji se kasnije prijavio, Tapil, pitao me: „Zar okupljaš „himalajke“ za uspon na Zavižan?“ On je odlučio braniti mušku čast. Priključio mu se i Zvonimir i novi „klinac“ Josip, premijerno na Velebitu. Ženskom dijelu ekipe pridodala se Vera. Cure su opet brojniji dio ekipe, gotovo uvijek za Velebit. Kapa dolje, dame! Ponosim se vama!

Već desetak dana prije uspona pratio sam vremenske prognoze i najave. Zanimljivost je da su temperature u tom dijelu Velebita većinom bile više nego kod nas. Kod nas je padao snijeg, gore kiša. Najednom se, umjesto prema 100 centimetara, snijeg na Zavižanu počeo približavati prema 50. Dan prije polaska dobio sam bombastičnu vijest: „GSS je odustao od Zavižana“. Većina sudionika akcije zove me i pita što dalje. Uvjeravam ih da GSS-ovci nisu izvanzemaljci, nego ljudi poput nas i imaju svoju priču i razloge za odustajanje. Naime, za tečaj skijanja koji je GSS trebao održati na Zavižanu kvaliteta snijega je bila preslaba i zbog visokih temperatura snijeg prevlažan. Dobro, znači mi idemo. Tu našu odluku Velebit je pošteno nagradio. Subota je po prognozi trebala biti kritična do popodne, no samo malo lagane kiše pri polasku s Oltara i kratki nalet oko podne. Kad smo oko tri sata popodne dotakli dno vršnih zavižanskih livada, a sunce nam se razlilo po licima, po osmijesima ekipe znao sam da su sretni. I sam sam sretan zbog Velebita, starog prijatelja koji nas ovaj put čeka otvorena srca. Sljedećih sat i pol do doma smo stalno zastajkivali, upijali zrake sunca koje su se odbijale od bijele podloge čipkastog snijega. Stalno nagovaram ekipu na grudanje, ali njihov razum prevladava, hoće samo uživati u pogledima, suncu, bjelini, osjećaju koji bi na trenutak najradije zamrznuli u sjećanju. Ugledasmo troje optimista koji su napravili veliku grudu i gurali je niz padinu dok nije postala tako velika da se više nije dala gurati ni prema dolje. Ubrzo smo ih upoznali i sprijateljili se, planinari iz Velike Gorice. U dom smo stigli dobro prije sumraka tako da smo Zvonac i ja još stigli proprtiti na Vučjak, čisto da upoznamo teren i tehniku prćenja za sutra. Večer u domu svako provodi na svoj način, neki kartaju, a oni drugi se..., no većina pije crno velebitsko. Sjeo sam za kartaški stol igrati dok Zvonko ne pojede večeru. Vrti se bela. Ovo je kartaški bila Nikolinina večer, Tapil je imao sreće što večeras karta s njom. Kao u onoj pjesmi: „Išla je stalno karta jaka pa je odnijela i fijaker, crnog konja, tabakeru, štap i sat“. Vidim, nemam što večeras tražiti za kartaškim stolom. Srećom, Zvonko je večerao pa je zauzeo svoje mjesto, a ja idem probati ono drugo. Do planinarskog povečerja svi smo ipak bili u krevetima. Još sam kratko vrijeme čuo buku Velikogoričana iz dnevnog boravka, a onda utonuo u san.

Preko noći palo je još desetak centimetara novog snijega. Nebitno! Mi idemo na Veliki Zavižan. “Morat ćete sami prtiti.“, kaže šjor Ante. Nebitno. Mi idemo na Veliki Zavižan. Već na samom polasku uviđamo da će to biti za pamćenje. Dva, tri koraka po tvrdom pa propadanje do gležnja, koljena. Zaboravite planinarske oznake, koristimo orijentaciju, kartu, sjećanje s ljetnih uspona. Od ulaza u botanički vrt prtimo naizmjence ja i Zvonko, a iza leđa povremeno čujem Elizabetin glas: „Trebali bi malo lijevo!“. Međutim, granje stabala i zapusi do pojasa odvukli su nas ipak previše udesno tako da se uspinjemo na vrh koji nismo planirali, ali nema veze, može fotka za uspomenu. Odavde jasno vidimo naš ciljni vrh, uključujemo korekciju rute te prelazimo na automatsku navigaciju, a to znači bez previše razmišljanja, samo prćenje. Tapil nam pokušava pomoći i zamijeniti na čelu i probijanju kroz snijeg, no izgleda da ima koju kilu viška tako da prilično teško napreduje. Zvonko opet preuzima, njemu prćenje ide izvrsno. Dva i pol sata trebalo nam je do vrha Velikog Zavižana što za uvjete i odstupanje od rute i nije loše. Na vrhu se veselimo kao da smo na nekom osamtisućnjaku. Nazad odabiremo isti put i za jedan sat već smo u domu gdje nas čeka topli kuhani grah. U jedan sat bilo je predviđeno vrijeme za polazak prema Oltarima i naš oproštaj s domom Zavižan i dragim domaćinom Antom koji je rekao: „Bjelovarčani, vidimo se u lipnju!“ (ljetni Zavižan). Za spuštanje do Oltara trebalo nam je rutinski tri sata i već smo bili u našem kombiju. Još tradicionalno stajanje i kupnja sira u Krasnom i doviđenja Velebitu do ljeta.




Geronimov izvještaj s nedjeljne šetnje - 27. prosinca 2009.

Tue, January 05, 2010 - 11:14:25

Ovom, već tradicionalnom poklon-šetnjom po našoj Bilogori zatvaramo našu vrlo uspješnu planinarsku godinu, a ujedno je koristimo i kao početak priprema za zimski Zavižan kojim otvaramo iduću.

Vremenske prilike 27. prosinca ne idu nam na ruku. Cijelu noć padala je lagana kiša koja je ujutro na trenutke oslabila. U 8 sati na okupljanju na čaju u domu samo smo Vera, Ljuba i ja. Kišica sad „paducka“ (ako mi ovaj izraz prođe lekturu - prošao je jedva, op. lektorice wink). Prošlo je 8.15. Nitko se ne pojavljuje. Počinjemo okladu koliko će još ljudi doći. Vera i Ljuba kažu petero, a ja pokušavam biti optimističan (blefiram) i dižem na desetero. Odjednom se otvaraju vrata i ulaze Stipe, Nina, Saša, Dragana, Kruno i Elizabeta i gledaju nas začuđeno jer se smijemo. Navijam za još jedan auto, ali to je sve, cure su bliže. Dozvoljavamo i njima da popiju čaj iako ćemo kasniti 20 minuta, ali kao da nam se ni ne ide van iz toplog doma. Oblačimo kabanice i krećemo u 8.50. Kiša je gotovo zanemariva (nije vrijedna spomena), a i nebo se svijetli, no na strani prema Bjelovaru. Trebalo nam je sat do prelaska asfaltne ceste u Mišulinovcu i još sat i u „Paklu“ smo. Tempo nam je umjeren, primjeren blatnjavom terenu. Elizabeta, Ljuba i Vera bi htjele da idemo i malo žešće, no ekipa iza nas baš gušta, slušaju glazbu, smiju se. Ionako smo u dobrom prolaznom vremenu. Kad smo ušli u „Pakao“, tempo se odjednom diže. Hodamo makadamskom cestom, valjda da što prije izađemo van. Za izaći iz „Pakla“ treba savladati vrlo strmi uspon na greben kojim treba još 20 minuta do utvrde Vrbička lesa (lugarnice). Stižemo oko 11.40, a tamo već veselje - stiglo je devetero naših prijatelja iz Svete Ane i još pokoji auto iznenađenja. Naši vrijedni domaćini, Stevo i Vuka, sačuvali su i nama kuhanog crnog vina, ali ne samo to, tu su i tople štrudle, a i mi vadimo svašta iz ruksaka. Gospodin Ivan Pajtak slavi imendan. Odnekud vadi šampanjac. Već vidim, bit će veselo. Tjeram ekipu da ne jedu vani, već da se griju i suše uz peć. Vrijedi malo dići buku. Ustaju nam se i od stola i nude nam mjesta da sjednemo, no sve je ostalo u prijateljskom ozračju. Nakon što smo se posušili i osvježili, ovjekovječili smo naš susret zajedničkom grupnom fotografijom ispred objekta lugarnice.

Dalje smo krenuli stazom koju su odabrali naši prijatelji iz Svete Ane i za sat smo se spustili u njihovo simpatično mjestašce. Tamo smo se kratko zadržali, tek da malo razgledamo vodenicu, bacimo pogled s vidikovca i fotografiramo se s našim susjedima i prijateljima.

Kad smo krenuli iz Svete Ane, lagano su počela pitanja stižemo li na vlak u 18.31 i jesmo li u „dobrom vremenu“. Povratak kući zahtijevao je da se popnemo na Bilo pa dalje prema Kostanjiku gdje smo za sat i pola. Tamo su nas opet dočekali dobri ljudi kakvih je puna Bilogora i ponudili predobrim crnim vinom koje grije dušu i tijelo. Riječ po riječ, šala po šala, posljednji komadići suhog sira i pokoja kupica vina i lagano nam se prikrao i mrak.

Spustili smo se pri kraju sela Dominkovica pa odmah oštro lijevo uspon na Ravnički brijeg. Mrak je već potpuno pao, hodamo livadom i niko ne pali naglavnu lampu. No popevši se na greben nastavljamo kolnim putem koji ima više lokvi punih vode nego zemlje tako da se pali lampa za lampom. Hodanje po putu sa svjetlima ne predstavlja poseban problem, ali mi dolazimo u šumu i to već postaje izazov. Obrisi tragova takozvanog puta po lišću u šumi jedva se naziru i orijentiranje se svodi na crtu ruba šume. Uspješno prolazimo prvu šumu, ali čekaju nas nova iskušenja. Spustivši se iz šume prelazimo asfalt, livadu natopljenu vodom i sad nas čeka široki potok. Da bi se prešao potok, treba pronaći najuži dio, no kad je mrak to je vrlo zanimljivo i zahtjevno. No i to iskušenje uspješno svladavamo tako da smo prvo preskočili Stipe i ja pa hvatali ostatak ekipe pa nismo imali gubitaka u vodi. Poslije potoka još uspon kroz šumu i spuštanje na željezničku stanicu Mišulinovac koja je planirana kao kraj šetnje. Tu smo trebali čekati vlak koji dolazi tek za 40 minuta pa smo u međuvremenu smislili novi spasonosni plan. Autom koji me je čekao na stanici prebacio sam dio ekipe na Planinarac, a po drugi dio vratio se Stipe svojim autom. Kad smo se svi skupili, još smo našli hrane po rančevima (dobro da ima nekih koji su zaboravili da u torbi imaju sira i domaćeg kruha koji su dobro došli). A onda je to trebalo zaliti crnim pivom, čajem i kolom. Prepričavamo današnje dogodovštine, a ni ne slutimo da za nas dan nije još gotov. Kako su neki putem pogubili dio opreme, valjda kad su nas ganjale „plave bluze“, morali smo je ići pronaći. I opet cipele na noge, gamaše i naglavne pa u mrak...
Ali to je sad već druga priča koju će svaki sudionik prepričavati na drugi način. HODANJE BILOGOROM JE DOŽIVLJAJ.

Vođa puta
G.




HPD Bilogora na Fokinoj stazi 19. prosinca 2009.

Wed, December 30, 2009 - 11:05:50

Dvadeset i četiri člana Planinarske sekcije bjelovarskog UHDDR-a, dio čije su i članovi HPD Bilogora, pridružila su se u subotu 19. prosinca 14. memorijalnom planinarskom pohodu „Fokinom stazom 1991.“ od Pakraca do Planinarskog doma Omanovac na Psunju (655 m/nm).

Na tom putu nalazi se spomen-obilježje poginulim braniteljima koji su u neravnopravnoj borbi 29. prosinca 1991. prilikom izviđanja mučki ubijeni u zasjedi. Članovi obitelji i mnogobrojni suborci i planinari prisjetili su se Bjelovarčana Ivana Bedekovića, Ante Ćurića, Franje Gašpara, Dražena Hudeca, Željka Novosela i Darka Peroša te pakračkog branitelja i planinara Marijana Kulhavija Foke kojima su kod spomen-obilježja položili vijence i zapalili svijeće. Više od dvije stotine planinara sudjelovalo je u pohodu i kroz snježnu mećavu prispjelo do cilja. Osim domaćina iz Planinarskog društva „Psunj“ akciji su se odazvali i članovi planinarskih društava Industrogradnja, Vrapče, Pliva, ZET, Jelengrad, Divov brijeg, HZZO, Kapela, Slavonski planinarski savez, Ericsson NT, Petrov vrh, Zmajevac, Krndija, Belišće, Lipa, Vidim, Matica i Lipa Sesvete, a osim njih i učenici Doma za nezbrinutu djecu Lipik i učenici OŠ Kustošija, članovi Kluba ratničkih vještina iz Pakraca, Biciklističkog kluba Titan te novinari lokalnog Pakračkog lista.




Bilogora u snijegu - 20. prosinca 2009.

Wed, December 23, 2009 - 12:21:31

Nekoliko planinara je jedinu bijelu i hladnu nedjelju ove zime iskoristilo za šetnju po Bilogori. Uživajte u fotografijama!

Kad smo ujutro krenuli, temperatura je bila minus osamnaest, a do deset je narasla do minus jedanaest. S obzirom da je tijekom jutra zasjalo sunce, prizori su bili prekrasni.




Do nepoznatog i natrag (oliti još jedna akcija visokoga rizika)

Sun, October 25, 2009 - 11:01:14

Donosimo tekst planinara Dubravka Biška o njegovim dojmovima s izleta u nepoznato 18. listopada 2009.

Nedjelja, 18. listopada 2009. godine. Budim se u praskozorje, jer u 6.30 krećemo na još jedan, već tradicionalni izlet u nepoznato. Lani je naš izlet u nepoznato završio u Kutjevu. Dobro pamtim tu akciju, barem njezin prvi dio. Drugi dio koji se odigravao na Trgu graševine pamtim nešto slabije… Taj izlet u Kutjevo vodio je Đuro. Vodi i ovaj. To u samom početku već sluti na… nepoznato.

Kasnim, planirano vrijeme polaska već je prošlo. Nije mi to običaj, ali… bit će da starim. Poprilično uspuhan i oznojen uskačem u bus koji je pun kao riblja konzerva. Ima nas 50, cijela ekspedicija. Krećemo. Još pravo nisam niti otpio prve gutljaje stabilizatora rada srca (hvala Mirku), kad počinje igra „kuda se ide“. E, tu su se javile raznorazne ideje. Rano se krenulo, cijena puta je relativno visoka, početni smjer je prema zapadu, sve prilično zbunjujuće. Igra uskoro završava i riječ nepoznato gubi predmetak. Mira je jedina pogodila i zasluženo dobila simboličnu nagradu. Naš cilj je Zabok. Bit ćemo gosti PD „Zagorske steze“ iz Zaboka.

Putujemo dalje i nakon kratkog zadržavanja u motelu „Plitvice“ zbog aklimatizacije, naravno, eto nas u Zaboku. Dobivamo pola sata vremena za razgledanje mjesta i drugu fazu aklimatizacije, nakon čega nastavljamo dalje prema Krapinskim Toplicama odakle će biti polazište pohoda. U Zaboku nam se pridružuje desetak planinara iz „Zagorskih steza“. Lokalnom cestom brzo stižemo u Krapinske Toplice. Tu nas dočekuje još nekoliko „domaćih“.

Krećemo s 155 metara nadmorske visine na hodnjicu koja bi trebala trajati oko 3,5 sata. Vrijeme nas relativno dobro služi, poluoblačno je, a pokoja kap koju povremeno osjetimo ne može se zvati kišom. Strmom stazom dižemo se iznad Krapinskih Toplica. Pruža se lijep pogled na mjesto i kompleks toplica koji je već neko vrijeme u fazi renoviranja (čitaj: ne radi). Uskoro dolazimo do Svete Magdalene gdje je i posljednje počivalište Jakoba Badla, utemeljitelja lječilišta u Krapinskim Toplicama.
Staza nas dalje vodi kroz vinograde (zar?), ima prekrasno uređenih „klijeti“ u lovačkom stilu od cca 200-300 kvadrata, ali ima i pravih, starinskih klijetica koje je još napravil nečiji japek. Dolazimo do jednog zaseoka gdje nam ljubazni domaćini nude mošt (nije vino – Martinje još nije prošlo!).

Uskoro dolazimo i do crkve Majke Božje u Klupcima (nalazi se na nadmorskoj visini od 271 metar) gdje je odmor i, naravno, „okrijepa“. Vrijeme se popravlja, razvedrilo se i otvara se vidik na Strahinjčicu, Ivanščicu i Medvednicu. Ekipa iz „Zagorskih steza“ strpljivo odgovara na naša pitanja tipa „a što se vidi ovdje, a što se vidi tamo…“ Razgledavamo unutrašnjost crkvice. Nedavno je obnovljena i sve je lijepo i uredno.

Zadržali bismo se na Klupcima još, ali domaćini nas pokreću dalje. Nastavljamo prema njihovom domu na Picelju. Tu nas čeka ručak. Ne znam što me se više dojmilo na Picelju: prekrasni vidici, odličan grah sa špekom (naravno „light“), brojni pehari vina koji su prešli preko naših stolova ili sam dom koji još nije u potpunosti završen. Kao osnova za izgradnju doma poslužila im je stara drvena kuća koju su kupili u Posavini, rastavili je, preselili na Picelj i ponovo sastavili na ranije pripremljenom temelju. Imat će i podrum, naravno. U stvari, na Picelju je cijeli planinarski grunt, poseban i jedinstveni planinarski projekt…

I tako, sve malo po malo, obuze me štimung, listopadsko sunce i oštar zrak zagorskih brega. Odnekuda mi se u glavi javiše i slike iz Kutjeva. Oh, zar opet? Stvar spašava zviždaljka našeg vođe. Zazviždao je pokret, idemo dalje. Za nešto više od sat vremena spustili smo se s Picelja u Zabok. Kratko zadržavanje i u autobusu smo.

Dalji tijek akcije najtočnije bi vam opisao vozač busa. Bilo kako bilo, bez većih gubitaka u ljudstvu i tehnici stigosmo u Bjelovar. I to je to - do sljedećeg „nepoznatog“.




Drugi susret planinara Primorskim stazama

Sat, September 05, 2009 - 12:38:55

Kako nam je bilo na Drugom susretu planinara u Primorju 29. i 30. kolovoza 2009. piše planinarka L. M.

Nakon što su se slegnuli dojmovi i odmorile umorne noge, ostaje predivno sjećanje na prekrasan izlet i neponovljivo dobru ekipu. Četrnaest hrabrih planinara koje čak ni rano ustajanje i polazak u 4 sata ujutro nisu uspjeli odvratiti od puta krenuli su uz zvuke evergreena prema Hrvatskom primorju.

U Križišće smo stigli oko osam sati. Kako mu kaže naziv, mjesto je veliko raskrižje, no u našem slučaju polazište. Nakon ugodnog druženja, fotkanja, papanja i igranja lota krenula je planinarska avantura. Krenuli smo, kako je vodič više puta naglasio, povijesnom stazom. Prvi smo žig dobili na polasku u Križišću i onda se zaputili prema planini do Hreljina.

Staza je na pojedinim dijelovima bila visoka, uska i uz rub litice, ali zauzvrat smo imali prekrasan pogled na Krčki most i more. Putem smo zastajali, a vodič nas je upoznavao s povijesti tog područja te sa Zrinskima i Frankopanima koji su tu imali posjede.

Sljedeći žig smo dobili u Hreljinu. U davnoj je prošlosti Hreljin bio grad. Nalazi se na vrhu teško pristupačnih brda, na visokim liticama (visine 321 m). Zvuči pomalo opasno, ali je prekrasno mjesto s malim trgom i crkvom sv. Jurja. Tamo nas je uhvatila nesretna kiša. Naravno, uvijek spremni planinari, kojih je u ovom slučaju bilo manje od 20%, ponijeli su kabanice. Većina manje pripremljenih planinara sakrila se od kiše u toranj. Kiša nam je bila blagonaklona i ubrzo je prestala.

Krenuli smo dalje i tako malo po malo sve do crkve sv. Trojice. Tamo smo se odmorili, jeli te krenuli dalje sve do postaje Tunere Bakarac.

Bakarac je mjesto s dugom povijesti, a poznato je i po tunolovu. Sad više nama toliko tune te se tu živi kao i u ostalim mjestima uz more, uglavnom od turizma. Mene su zadivile skakaonice uz šetalište. Dva velika debla vise nad morem, a sve to drži nekakva užad. Svakako svaka čast onome tko se usudi na to popeti, a i skočiti s toga.

Prošli smo te skakaonice i tako došli na stazu koja je bila obilježena vrlo ohrabrujućim upozorenjem: „Pozor! Po šetnici hodate na vlastitu odgovornost. Grad Kraljevica.“ Hm…meni takva upozorenje ne ulijevaju hrabrost, ali kud svi, tu i ja. Iako je litica bila strma, staza relativno uska, a iznad nas cesta po kojoj su stalno brujali automobili, pogled na more je bio prekrasan. Ta nas je šetnica dovela do Kaštel Kraljevice. Povijest je tog grada vezana uz Zrinske i Frankopane. Nakon propasti urote Zrinskih i Frankopana cijeli je grad bio zaplijenjen, pokraden i dijelom razrušen. Danas je poznat po brodogradilištu Kraljevica osnovanom 1729. godine. Tamo smo zasjeli, odmorili se, a domaćini su pjevali uz harmoniku.

Nakon toga uslijedio je ručak u Črišnjevu te konačno ono što nas je većina ili manjina (prosudite sami) čekala, a to je kupanje u moru. Idila nije dugo potrajala jer se spremalo nevrijeme, a trebalo je još stići i na zabavu koju su organizirali domaćini. Na zabavi je bilo veselo, pjevalo se i plesalo, a onda su nas nevrijeme i hladnoća potjerali u školu gdje smo spavali. Neki su kasnije otišli u obližnje kafiće, a većina nas je odabrala spavanje, odnosno nespavanje jer nije baš ugodno spavati u vreći na podu.

Došao je i drugi dan naše avanture. U planu je bio doručak, kupanje i posjet spilji Lokvarki. Bura je ipak bila odlučnija pa smo odustali od kupanja i uputili se kombijem do spilje.

Spilja Lokvarka je dužine 1200 metara, toliko je spilje istraženo, ali misli se da je i duža. Od toga je za posjetitelje otvoreno 900 metara. Visinska razlika između točke ulaska i zadnje dostupne točke posjetiteljima iznosi 140 metara. Spilja je prirodno podijeljena na četiri galerije, od toga su tri otvorene za posjetitelje. Tako su planinari krenuli planinariti podzemljem. Neopisiv je osjećaj biti u takvoj spilji i vidjeti tu neopisivu ljepotu, arhitekturu kakvu samo priroda može stvoriti.

Pod dojmom spilje, kako nam je ostalo još vremena, odlučili smo posjetiti kanjon Kamačnik. Nakon kratke vožnje, zapravo meni jako kratke jer sam prespavala veliki dio puta, stigli smo u kanjon. Uska staza nas je vodila uz prekrasan krajolik kanjona, a žubor vode i čistoća rijeke svakog bi ostavili bez riječi. Nismo išli cijelom stazom jer bi dugo potrajalo, a trebalo je krenuti prema Bjelovaru. Opet smo se ukrcali u kombi i krenuli. Moje je spavanje nastavljeno, a onda odjedanput glasanje da se malo navratimo i do Vrboveca ma manifestaciju „Kaj su jeli naši stari“. Nesvladani umorom odlučili smo i tamo krenuti. Tamo smo se malo šetali i pritom naišli na klauna koji ne izvodi trikove, osjetili zamamni miris preskupe janjetine…šetnja je trajala nekih pola sata, a onda smo se zaputili u Bjelovar. Na povratku smo hvalili strpljivog vozača i padale su posljednje šale s ovog najveselijeg planinarskog izleta.




Impresije jedne planinarke ili Muke po velebitskim kišama

Thu, August 20, 2009 - 11:10:02

Napisala: Sonja Belamarić

U petak popodne po užeglom suncu, 30°C, u kratkim rukavima i japankama kreće naša vesela družina (9 planinarki i 6 planinara) na ovogodišnji veliki LJETNI pothvat u trajanju od tri dana.

Iako sve vremenske prognoze najavljuju kišu, grmljavinu, vjetar i svašta slično, mi krećemo s dozom optimizma: “Možda se ipak provučemo?! Čini se da će najgore biti na sjevernom Jadranu!”

U subotu rano ujutro krećemo odlično raspoloženi. Naspavali smo se u toplim krevetima, doručkovali i naprtili velike ruksake na leđa. Pogledom ispraćamo kombi. Hodamo uživajući u novom danu koji, iako siv i mutan, budi osmjeh na licima svojim magličastim oblacima koji se lijeno valjaju obroncima. Svi smo lijepo uređeni. Oprema je vrhunska (od Alpininih gojzerica do McKinley hlača, Ferramo navlaka za ruksake i gamašna do Northland jakni i kapa).

Kišica počinje. Prvo lagano. Pomalo se oblačimo u pripremljenu zaštitnu opremu. Kiša ne prestaje i moramo se bolje zaštititi. Oblače se kabanice, šuškavci, šilterice, rukavice, stavljaju gamašne i druga zaštitna oprema. Kiša i dalje uporno pada, a mi postojano hodamo. Odustajemo od penjanja na neke vrhove radi opasnosti od klizanja i gromova. Kratimo stazu i nastavljamo hodati prema domu. Kiša nas ne pušta na miru. Pretvara se u pljusak s vjetrom. Tuče nas sa svih strana, pred kraj jako s boka. Mi polako popuštamo. Prijavljuju se mokre čarape, gojzerice pune vode, mokra ramena, leđa. Uskoro nitko nije pošteđen. Zadnjih sat vremena stišćemo zube i vučemo noge po klizavom terenu u duplo težim gojzericama. Svi razmišljamo o ugodnoj vatri i toplini doma koji se, ni manje ni više, zove Kugina kuća.

Stižemo pred zaključana vrata i hladni dom. Ipak, za tren se organiziramo i topla vatrica gori u dvije peći. Svi su presvučeni u suhu odjeću, jede se, pije topli čaj (na litre), karta bela i raspoloženje je opet vedro. Spavamo u toplom potkrovlju doma, a društvo su nam razigrani puhovi, noćni igrači.

Drugi dan nas je pomazio. Uspjeli smo propješačiti cijelu planiranu stazu uz vrlo malo kiše. Za vrijeme jednog jedinog grmljavinskog pljuska i olujnog vjetra ručamo u metalnom kontejneru Ograđenica koji dijelimo s još 9 zagrebačkih planinara. Navečer stižemo do doma na Alanu.

Treći je dan. Ponovo jaka kiša. Što ćemo?!? Ipak, zajednička odluka je: “Nastavljamo!” Treba stići do Zavižana gdje nas čeka kombi za povratak u Bjelovar. Moramo se puno bolje opremiti. Sad smo i znatno iskusniji, pametniji i jači od kiše. Pred sam polazak izlazimo na zajedničko fotografiranje. Pogled na grupu mami i suze i smijeh. Ne zna se jesmo li više nalik na Limenog iz “Čarobnjka Oza” ili ratnike iz “Bitke na Neretvi” (za starije) ili na statiste i glumce iz “Petog elementa” ili “Transformera” (za one mlađe)? Naše kreacije su neponovljive, maštovite, neobične. Na nogama vrećice, preko njih čarape, sve stisnuto u gležnju čvrstom širokom srebrnom ljepljivom trakom (power tape), neki u novim kabanicama krojenim od debelog najlona po “šavovima” ljepljenim, naravno, srebrnom trakom, gamašne pričvršćene srebrnom trakom, crne vreće za smeće na najneobičnijim mjestima, od zaštite za ruksak do turbana za glavu. Drugi planinari nas gledaju u čudu, a neki “kupuju” patente i štite se na isti način.

Oprema se pokazala vrhunskom. Dohodali smo do doma na Zavižanu (2°C) bez ikakvih gubitaka i s velikim iskustvom za buduće slične pohode. Znamo sve o VELEBITSKIM KIŠAMA, kišicama, kišurinama, rosama, rosuljama, pljuskovima, grmljavinskim pljuskovima, munjama, udarima vjetra, oluji, zraku koji miriši na kišu, prvim malim kapima, velikim, gustim, debelim, o kišici tankoj, kratkoj, slatkoj, ali i onoj dugotrajnoj, dosadnoj, upornoj, kosoj, hladnoj.

U toplom kombiju punom veselih lica (Željko, Feh, Nino, Dora, Nada, Nadica, Vera, Ljuba, Nikolina, Boba, Dudo, Zvonko, Melita, Branko, Sonja) i ruksaka punih krasnarskog sira kuju se planovi za neke nove izume kućne izrade koji štite jače i bolje. Svestrani smo. Planinari, ali istovremeno i vodiči, ložači, sušači, kuhari, pospremači, pregovarači, pomagači, izumitelji, kreatori, liječnici, travari, logističari, pozadinski vodiči, tragači, zabavljači, sanjari, veseljaci.

Jurimo doma. Sretni. Ulazimo u bjelovarsku izmaglicu. Ulice mokre. Ma što je to za nas, kišne znalce?




Durmitor - dnevnik “voditeljice” puta

Thu, August 20, 2009 - 12:51:36

Napisala: Nikolina Marinić
Fotografije: Damir Bencek (uglavnom), Željko Vinković, Sonja Belamarić, Dubravka Tončić i Nikolina Marinić


Nakon što su se stišali dojmovi s planinarenja po Durmitoru i boravka u Crnoj Gori, eto podužeg foto-albuma/teksta o dojmovima.

Prošlo ljeto sam s Ravnogorcima iz Varaždina bila na planinarenju u Bugarskoj. Bez obzira što su bugarske planine prelijepe, usta su im neprestano bila puna Durmitora i Šibalića kod kojega su bili godinu dana ranije. Toliko su me zarazili Crnom Gorom da sam, pomalo ne razmišljajući, odmah predložila Željku i ostalima da bismo i mi mogli u Crnu Goru. Skupila se tako simpatična ekipa od dvadeset i petero planinara, 22 Bjelovarčana, Vedran i Tihomir i Igor iz PD Strahinjčica iz Krapine, šarenih godina, kondicije i planinarskog iskustva, ali svi s ogromnom motivacijom i ljubavi prema planini i prirodi.

Nikada prije nisam bila u Crnoj Gori. Oni koji su pričali govorili su da je „prekrasna“, no iza toga se kriju bezbrojni i vrlo osobni dojmovi koje nam je teško pretočiti u riječi. Znala sam da su Crnogorci jako ponosni ljudi daleke prošlosti i drevnih običaja. Crna Gora je mala veličinom i stanovništvom, no s mnoštvom prirodnih i kulturnih ljepota. Na malom su prostoru čak četiri nacionalna parka i puno biljnih i životinjskih vrsta. Bezbrojni su i vrlo vrijedni manastiri i ostavštine kršćanskih, islamske i poganskih kultura i religija. Čula sam i za crnogorsko primorje koje je, navodno, toplije od našeg, a plaže su još pristupačnije i uglavnom pitome i pješčane.

Što se tiče Durmitora, „diva koji spava“, prema površnim informacijama iz literature i interneta očekivala sam planinu vrlo nalik na Velebit, samo „malo“ veću (pedesetak vrhova viših od 2000 m na vrlo maloj udaljenosti), puno pješačenja, malo oštrih uspona, dosta jezera i prekrasnih vidika.

Putovali smo gotovo cijelu noć autoputom do Slavonskog Broda, zatim na Doboj, Sarajevo i prema Foči. Samo su nas jednom zaustavili bosanskohercegovački policajci (cijeli prednji dio autobusa svjedoči da su tražili čekić za razbijanje stakla u hitnim slučajevima i vrećice za povraćanje koje moraju biti crne boje). Cesta prema Šćepan Polju, mjestu na granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore je jako loša, iako je šteta što radi mraka nismo uspjeli vidjeti kakva se to planina nadvila iznad nas. S domaćinom Goranom Šibalićem smo se trebali naći ujutro u Plužinama, mjestu na Pivskom jezeru. Na graničnom prijelazu su Crnogorci nevjerojatno sretni ako imate pripremljen popis putnika s adresama, brojem putovnice i datumom i mjestom rođenja.

Naš domaćin Goran Šibalić bio je točan. Nakon što je prvi nesporazum oko organizacije uspješno riješen, shvatila sam da se radi o staloženom i ozbiljnom čovjeku koji će se potruditi da nam boravak u njegovoj zemlji bude što ugodniji. Od Varaždinaca sam o njemu čula pohvale, a na internetu sam pronašla podatak da je iskusni planinar koji je pohodio sve veće vrhove Europe, bio u Kavkazu, Himalaji, da je markirao durmitorske staze i da šeće Durmitorom u društvu svoga psa Belog.

Goran je porijeklom iz malog mjesta Pitomine koje se nalazi kilometar od Žabljaka, a vlasnik je prekrasno uređene planinske kućice koja može primiti više planinara. Iako mi je rekao da je „smještaj planinarski“, istina je da je bio puno udobniji nego što sam očekivala. Potpuno obložena drvetom, ima sobice s krevetima na kat i ormarima, dnevni boravak i kuhinjicu koju nismo morali koristiti.

Obilne doručke i večere pripremala nam je njegova supruga Suzana, a jeli smo domaću crnogorsku hranu s primjesama vojvođanske kuhinje koja je jako prijala našim izgladnjelim planinarskim želudcima. Našlo se domaćih delicija i za naše vegetarijance koji ni ovdje nisu ostali gladni. Goran je preuzeo brigu za svu administraciju: boravišne takse, ekološke takse, prijave i ulaznice, bio nam je planinarski vodič, pripovjedač i zabavljač. Imao je i puno razumijevanja za naše fotografe, onemoćale i boležljive i dojmio se baš svih članova naše male ekspedicije.

Iako sam bila prilično dobro informirana o onome što me očekuje, ipak sam se u subotu oko pet ujutro dala iznenaditi kada smo konačno ušli u Crnu Goru. Prešli smo preko trošnog mostića, a ispred nas je odmah osvanulo tirkizno plavo Pivsko jezero. Omamljeni od nespavanja i divote prizora, produžili smo prema Plužinama, mjestu na Pivskom jezeru. Na samom ulazu u Crnu Goru nalazi se hidroelektrana Mratinje o kojoj su nam pričali domaćini. Hidroelektrana je sagrađena 1975. godine i visoka je dvjestotinjak metara (gotovo najviša u Europi). Ono što su stari ljudi govorili o njezinoj izgradnji pokazalo se točnim – uzrokovala je poplavu i nastanak Pivskog jezera, a cijelo mjesto Plužine je stradalo i preseljeno radi poplave.

Pivsko jezero obišli smo u dva brodića koji su nas vozili slijedeći put koji smo nekoliko sati ranije prošli cestom. Domaćini su nam bili mladi dečki iz Turističkog domaćinstva Vuković koji iznajmljuju sobe, organiziraju izlete i imaju restoran Zvono u Plužinama. Bili su jako šarmantni i nenametljivi i zabavljali su nas pričama o svom mjestu i Pivskom jezeru, a u spilji u koju smo stigli nakon sat vremena vožnje pripremili su nam pravu gozbu nudeći nam pršut, šunku, crnogorski sir, kruh, medovinu i rakiju.

Putem nazad stali smo na maloj plaži gdje se manji dio okupao u Pivi, a veći dio nije mogao izdržati a da ne propješači dio stijene koja se uzdizala iznad nas, tobože tražeći izvor pitke vode.

Ručali smo u restoranu Zvono izvrsnu riblju juhu, pastrve s blitvom i zapečenim grahom i na kraju pitu od višanja. Na povratku smo obišli Pivski manastir koji je potpuno prenesen radi izgradnje hidroelektrane.

Put iz Plužina prema Pitominama vodi cesticom kroz srce Durmitora. Koliko god sam se veselila što ćemo ga vidjeti, toliko sam bila zabrinuta radi našeg vozača Mladena koji je naslućivao što nas na cesti s jednim trakom čeka s velikim autobusom. U kratkom roku svladali smo veliku visinu putem koji vodi oko planine koja se izdiže iz Pivskog jezera, a probijena je malim tunelima koji nemaju problema oko toga da budu smješteni u zavojima. Ispred nas išao je Goran i tako je upozoravao vozače da smo na cesti s velikim autobusom. Uskoro smo se priviknuli na to da se svaki susret s drugim prijevoznim sredstvom pretvori u pravu malu akciju u kojoj vozači automobila mahnito vrte volanima i traže mjesto gdje da se sklone kako bi nas propustili, a mi glavinjamo po autobusu znatiželjno istežući glave. Najzabavniji mi je bio par staraca koji su izgledali kao da su pobjegli iz pedesetih u kojima su se blisko družili s pokojim Brozom pa mi nije bilo neobično kad su izletjeli iz auta mašući i uzvičući „Hrvatska, bratska zemlja, dala nam je druga Tita!“

Stali smo u Trsi na kiselo mlijeko i Nikšićko pivo hlađeno u snijegu. Tada sam, neopterećena događanjima na cesti, prvi puta ostala zapanjena ljepotom Durmitora. Ogromne bijele stijene obrubljuju valovite svjetlozelene pašnjake. Potpuno sam izgubila osjećaj za dimenzije jer sve izgleda apsolutno velebno, a opet nekako prisno i maleno. Vidjeli smo Sedlo, Prutaš i Bobotov kuk koje smo trebali obići sljedećih dana, a cestu su nam presijecala stada ovaca i krava. Neprestano smo nailazili na nakupine kućica iz kojih se vijorio dim i koje su pojačavale dojam da je Durmitor vrlo živ i nastanjen.

Žabljak me iznenadio: turističko mjestašce prepuno novih drvenih planinskih kućica i s ružnim velebnim socijalističkim hotelom. U Pitominama je bilo tiše i mirnije.

Drugi dan nestrpljivo smo krenuli na Savin kuk (2313 m). Autobus nas je ostavio na parkiralištu pokraj kafića pa smo na uspon krenuli u 8.00 sati ispod žičare.

Uspon je odmah bio pravi. Kasnije sam shvatila da je to uobičajeno za Durmitor: nema baš šetnjica po ravnom - ili se uspinje ili se spušta, i to vrlo konkrentno. Bilo je mjestimično oblačno i bila sam gotovo uvjerena da će nas uhvatiti kiša (zaključujući po iskustvima iz zadnjih „sto“ izleta smile), no imali smo sreće.

Oko 11 smo prošli izvor i došli do mjesta gdje se na desno mogao pratiti krivudavi oštri uspon na Savin kuk, no mene je više zanimala lijeva strana koja je otkrivala oštre kukove i vjerojatno zanimljiv uspon i prekrasne poglede.

Vrlo brzo smo se dogovorili i podijelili na dvije grupe: desetero se odlučilo lagano otputiti do Savinog kuka s kojega se, kasnije su nam prepričali, vidi Crno jezero, Pitomine i Žabljak. Oni su uživali u odmoru na vrhu i laganoj šetnji nazad. Ostatak ekipe (trinaestero) krenulo je prema Šljemenu.

Prema prijevoju koji nas je vodio do vrha smo se spustili brzo i čini se, pomalo brzopleto s obzirom na teren (rastopljeni snijeg + sipina), no sve je završilo bez posljedica za aktere (osim što su neki od njih još više ustrajali u odluci da mrze snijeg).

Izlaz na greben bio je kratak i izrazito strm. Pomoglo mi je što sam čula da Saša nekome iza mene objašnjava da na takvom terenu uvijek treba biti težište u tri točke (jedna ruka, dvije noge; dvije ruke, jedna noga). Smetali su nas kamenčići koji su se kotrljali ispod nogu ugrožavajući one koji su se penjali ispod nas.

U pola jedan došli smo na vrh istočnog Šljemena (2445 m) koji je otkrivao pogled na komadić Crnog jezera i Međed, jedan od najzahtjevnijih vrhova u ovom dijelu Durmitora. On nam je cijelo vrijeme bio u vidokrugu kada smo grebenom produžili do zapadnog Šljemena (2455 m) gdje smo stigli za pola sata.

Staza je bila vijugava i strma, ali isplatilo se. Vidici su bili velebni i uživali smo u mirisu planinskog bilja koje je cvalo i na ovoj visini.

Nastavili smo na Milošev tok i zahvaljujući suncu koje je probilo oblake ostali se neko vrijeme izležavati na planinskoj livadi.

Do autobusa smo se spustili preko grebena Šljemena pa prostranom livadom, u donjem dijelu prošaranom klekovačom i sipinom. Trebalo nam je manje od tri sata da svladamo visinsku razliku od gotovo 1000 metara, no isplatilo se ići baš tom stazom. Cijelo vrijeme nas je pratio pogled na dolinu u kojoj je smješten i Žabljak.

S obzirom da u ovo doba godine ima šumskih jagoda, bez obzira na brojne berače, neke su nas uspjele dočekati da „svežemo dušu“ do večere.

Spavalo se lošije, valjda radi visinske razlike. Normalno je to kad se ekipu koja živi na ispod stotinu metara nv stavi na 1500 mnv. Uspavljivanje se vršilo na različite načine: od kartanja do ispijanja Nikšičkog piva (neizbježno za sve planinare koji istražuju Durmitor).

U ponedjeljak smo krenuli iz Pitomina pješice u pola osam kroz prekrasnu smrekovu šumicu u suprotnom smjeru od Žabljaka.Cilj dnevnog izleta bili su Ledena pećina i Obla glava (potonji vrh fakultativno).

Oko deset sati zastali smo ispred prekrasne doline na kojoj smo ugledali dva konja i u daljini mnoštvo načičkanih ovaca. Bio je to pastirski katun u kojemu živi dvometraš Vuk i čuva stado od 150 ovaca tri mjeseca godišnje.

Saznali smo da je Durmitor zapravo podijeljen na katune koji su „vlasništvo“ crnogorskih obitelji koje u tim dijelovima planine mogu držati životinje, ali ne smiju graditi ništa što bi ugrozilo okoliš. Život je u ovom dijelu Crne Gore bio zanimljiv, pričao je Goran, jer se radi snijega nije moglo izaći iz kuće gotovo šest mjeseci u godini. Na pitanje što su tada radili odgovorio je da su kartali belu i pravili djecu.

Ispod Vukovog katuna nalazi se jezerce i izvor pitke vode gdje smo obnovili zalihe. Do Ledene pećine trebalo nam je tri sata po vrlo oštrom usponu, većim dijelom po sipini, manjim po stijenama, još manjim po livadi.

Često smo stajali radi odmora, a dio ekipe je patio od manjih zdravstvenih poteškoća pa smo ih nastojali ohrabriti. Pretpostavljam da je Ledena pećina velika atrakcija jer smo susretali puno uspuhanih turista (manji broj planinara), uglavnom Rusa i Srba.

Ledena pećina nalazi se ispod stijene Obla glava, a s nje se pogled pruža na Žabljak i Crno jezero.

Nekolicina nas se spustila u nju tridesetak metara po mekom snijegu (imali smo osiguranje od užeta, tako je bilo lakše) kako bismo se divili prekrasnim ledenim figurama u spilji. Uznemirili smo njezine stanovnike, dvije glasne crne ptice, pa se nismo zadržavali. Ostatak nas je čekao sunčajući se i uživajući u gablecu i pogledu.

Oko dva sata je šestero iz grupe otišlo na petnaestominutni uspon na Oblu glavu (kažu da je kao uspon na naš Bojinac), a ostatak je strepeći radi sipine i strmog silaska krenuo prema katunu. Izgleda da smo strepili uzalud jer smo svi stigli u jednom komadu iako klecavih koljena.

Zainteresirani su obavili „šoping“ sira kod Vuka.

Oko pet sati krenuli smo prema Pitominama i stigli u sedam, na večeru koja nas je već čekala.

Utorak je bio isplaniran za lakšu šetnju na kojoj bismo uživali i odmorili se za uspon na Bobotov kuk koji smo trebali obaviti u srijedu. Goran je predložio kanjon rijeke Mrtvice koji se nalazi u središnjem dijelu Crne Gore, trideset i pet kilometara od gradića Kolašina prema Podgorici, gotovo na obroncima impresivne planine Maganik.

Kanjon blijedo podsjeća na naša Plitvička jezera. S obzirom da je poznat po velikom broju zmija otrovnica, naš Veljko se pobrinuo i nabavio protuotrov kojega smo ovoga puta nosili sa sobom. Goran nam je rekao da u Pitominama ima riđovki, a u planini i poskoka, no nismo vidjeli niti jednu životinju koja bi imala nešto protiv nas. Ipak, u kanjonu nas je zamolio da pazimo i hodamo disciplinirano jedan iza drugoga i ne švrljamo baš previše po kamenju i žbunju. Iako nismo vidjeli niti jednog poskoka, čula sam glasine da ih je Goran nekolicinu svojim štapom vješto „pospremio“ u njihove rupe.

U sedam ujutro krenuli smo autobusom preko Žabljaka i Šavnika i u deset sati stigli u gostionicu Kod Raša s najzanimljivijim zahodom kojega sam ikada vidjela (surovija varijanta onoga u domu na Alanu). S obzirom da nam je autobus bio prevelik, do početka kanjona smo pješačili dijelom po asfaltu, a dijelom po makadamu, gotovo dva sata. Na Durmitoru sam već gotovo zaboravila koliko je nesnosna vrućina u nižim predjelima u ovo doba godine jer na planini gotovo neprestano puše osvježavajući vjetrić. U kanjonu je pržilo 34 stupnja Celzija s pojačanom količinom vlage. Prošli smo pokraj kućice ispred koje je izvor i u kojoj živi mala žuta mačka i produžili prema mostu. Shvatila sam da je kanjon, bez obzira na vremenske nepogode, uistinu prekrasan jer je okružen stijenama i planinom visokom gotovo tisuću metara, a raslinje je divlje i obrubljeno mahovinom.

Bacili smo kamenčić kroz Kapiju želja i produžili prema Mrtvičkim gredama, stazi u stijeni koju su isklesali stanovnici sela na vrhu kanjona kako bi napravili prolaz za sebe i konje.

Kanjon je dug dvanaestak kilometara, ali mi smo došli samo do Mrtvičkih greda i vratili se nazad. Za sljedeći put smo ostavili vidjeti most kojega je knjaz Danilo dao izgraditi u spomen majci.

Nazad je još više pržilo pa smo požurili prema dijelu gdje se spajaju Morača i Mrtvica. Dio je požurio nadoknaditi tekućinu Kod Raša, dio se okupao u bistroj i hladnoj rijeci, a najmanji dio se rashladio čim je ušao u vodu do koljena.

Negdje oko pet sati poslijepodne stigli smo u „civilizaciju“, simpatični turistički gradić Kolašin gdje smo prozujali u potrazi za sitnicama, popili espresso (koji se poslužuje rjeđe nego turska kava) i pojeli pokoju autentičnu slasticu (kažu da su baklave jako dobre wink) te tako osjetili crnogorsku svakodnevicu.

Na povratku u Pitomine navratili smo pogledati most na Tari u Đurđevića Tari koji je visok dvjestotinjak metara i najviši je i najljepši cestovni most u Europi. Nismo prešli preko njega jer prelazi Taru na cesti prema Pljevlji, nego smo nastavili prema Pitominama.

Bobotov kuk najviši je vrh kamenih zubaca koje Durmitorci nazivaju Soe nebeske (ili Soe Božje) jer izgledaju visoko i moćno, kao da podupiru nebo. Soe nebeske čine Bezimeni vrh, Đevojka i Bobotov kuk koji je s 2523 mnv najviši vrh Durmitora. On je bio naš cilj predzadnji dan našeg boravka na Durmitoru.

Nisam znala što da očekujem od uspona jer sam na webu čitala različite dojmove planinara. Goran, shvatila sam, nije želio omalovažiti ozbiljnost vrha, no nije nas htio niti previše uplašiti. Netko je rekao da ga je on popeo već preko dvjesto puta, ali to mi ništa nije značilo. Vidjela sam ga kako hoda po rubu litice, kako Damir kaže, kao da je u dnevnom boravku. Zadrani su me upozorili da je pri kraju uspona stijena koja je jako strma i da treba pripaziti da nas ne uhvati panika.

Iz Pitomina smo krenuli u 7 ujutro. Nakon što smo, već prema običaju, napunili boce izvorskom vodom iz Studenca, autobus nas je ostavio na obližnjem „parkiralištu“. U petnaest do osam krenuli smo stazom od velebnog Sedla zaobilazeći Uvitu gredu oštrim usponom, mjestimično lagano eksponiranim, ali ne osobito napornim.

Nakon dva sata laganog hoda stigli smo do izvora i malog jezera Zeleni vir gdje je dio ekipe ostao odmarati se, a nas šesnaestoro se uputilo Danilovom pločom prema vrhu.

Nakon dva sata izrazito strmog uspona kojim smo svladali gotovo petsto metara visine stigli smo do prijevoja između Bobotovog kuka i Đevojke. Uskoro sam shvatila zašto je Goran bio u pravu kada nam je rekao da je opasno jako se izmoriti na ovom dijelu uspona: trebalo je ostaviti snage i pribranosti za posljednji dio.

Uskoro smo po strmoj sipini zaobišli zubac Bobotovog kuka i našli se na travnatoj stazici ispod koje je zjapila provalija od 1000 metara i koja je otkrivala prekrasno zeleno Škrčko jezero i cijeli novi lanac vrhova. Na stazici se odmarala nekolicina simpatičnih Poljaka koji su nam se neobično razveselili.

Posljednji dio uspona je najzanimljiviji i svodi se na pedesetak metara uspona „rukama i nogama“ – ne radi toga što je zahtjevan, koliko radi toga što kad pogledate dolje šume izgledaju kao male zelene mucice, a veliko Škrčko jezero kao lokvica od 5 cm. Zato, recimo, nisam uopće gledala prema dolje do trenutka kad sam se dočepala vrha. Uvijek rado citiramo našu Brankicu koja često govori „sve je u glavi“ pa još jednom zaključujem da se svaki uspon može svladati ako je čovjek dovoljno motiviran i pažljiv.

Tako je nešto prije pola jedan na Bobotovom kuku osvanulo četrnaestero ozarenih i ponosnih lica (osobito su bili ponosni naši seniori: Stevo, Veljko i Nada) te razvismo naše zastave i poslikasmo se na ono malo kamena.

S obzirom da nisam lovac na žigove, samo sam kroz jedno uho čula potmulo grintanje njihovih skupljača koji su međusobno razgovarali kako ih nema niti na jednom crnogorskom vrhu. Ipak, uvjerena sam da se nitko s vrha nije vratio razočaran jer su vidici predivni i u jednom pogledu je moguće obuhvatiti većinu onih divota koje smo proteklih dana gledali iz drugih perspektiva.

Do jezera, gdje nas je čekao ostatak ekipe, spustili smo se za sat i pol (do 14.30), a u 15 sati počeli se spuštati prema autobusu u kojemu smo bili već u pola pet te se razdragani vratili u Pitomine.

Sljedeći dan uvjerili smo se zašto kažu da je Prutaš najljepši durmitorski vrh. Goran nam je pripremio „šećer na kraju“ i još je obećao voditi Belog, svog legendarnog četrnaestogodišnjeg psa s kojim je godinama planinario. Budući da je Beli već stariji gospodin (mada ne izgleda tako smile) i pomalo boležljiv, u „penziji“ je i ne ide često u planinu. Proteklih dana ležerno nas je pratio pogledom i snimao sa svog spavaćeg mjesta (uglavnom spava na svojoj kućici) i bio je sretan kad je shvatio da ide s nama.

Krenuli smo oko 8.30 najkraćom stazom s Todorovog dola koja je prilično strma i uspon je bio nagao, no stajali smo često i išli vrlo sporo. Iako smo prvi dio staze išli po hladovini, sve je upućivalo da će dan biti vrućiji nego ijedan do sada (osim u kanjonu Mrtvice kojega je teško nadmašiti). Na usponu na Ilin do (2230 m) preko kojega smo išli ima malo strmih stijena, no ništa strašno.

Pogled je uistinu veličanstven: na Sou nebesku s jedne strane, Škrčko jezero do nje, a s druge strane se naziru Šareni pasovi. Staza između Ilin dola i Prutaša zapravo je cvjetna livada s mekanom zelenom travom i cvijećem u sto boja.

Otud je moguće spustiti se na Škrčko jezero, no mi smo zanemarili plan i ostali se izležavati na Prutašu na koji smo stigli pola sata kasnije. Prutaš je netipičan, prostran, blag i travnat pa smo pobacali stvari i zalegli u travu.

Oko pola jedan počeli smo se spuštati grebenom na drugu stranu do Škrčkog ždrijela. Ova strana otkrila nam je zašto je Prutaš dobio takvo ime: po kosim slojevima koji nalikuju na prutove.

Šetnja dolje bila je prekrasna, što radi cvjetnih livada, a što radi vidika (cijelo smo vrijeme ispred sebe imali Šarene pasove). Uživali smo ne žureći i odmarajući se svako malo. Na Škrčkom ždrijelu smo zato bili u 14 sati (uvjerena sam da je moguće stići za 45 minuta normalnog hoda) i počeli se spuštati markiranom stazom do ceste.

Već negdje na početku zadnjeg spusta Beli je počeo pokazivati znakove umora, a nakon petnaestak minuta je jednostavno prestao hodati. Izgledao je izmoreno i žedno i popio je svu vodu koju smo mu ponudili. Još je nekoliko puta pokušao hodati odazivajući se na Goranove pozive, no u jednom je trenutku stao. Bili smo užasno zabrinuti. Tomislav je zato prionuo izradi improviziranih nosila i dečki su se sjurili sljedeća tri kilometra dolje s nosilima na kojima je bio izmoren, ali ne i potišten Beli. Srećom, Beli je već do kraja večeri gotovo potpuno živnuo pa smo shvatili da je njegov umor bio posljedica jako vrućeg dana i njegovih godina.

S četvrtkom je naš planinarski dio izleta bio završen. Bila sam jako zadovoljna ekipom s kojom sam dijelila proteklih nekoliko dana. Oduševilo me što su isplivale osobine koje svi već pomalo zaboravljamo, a od temeljnih su, ne samo planinarskih: empatija, želja da se pomogne drugome i mudrost u procjenjivanju svojih sposobnosti. Prisjetila sam da je jako važno i znati uživati u prirodi jer često zaboravljamo da planinarenje u stvari nije sport, natjecanje, dokazivanje. Naš durmitorski provod zato je protekao u šalama, smijehu i veselju (ako izuzmemo tu i tamo koju manju zdravstvenu smetnju) i nadam se da će to biti i osjećaj koji će nas sjećati na ovu prekrasnu planinu i ljude koje smo na njoj susreli.

Rastanak od Pitomina u petak nije uopće bio tužan. Gotovo sam sigurna da ću se vratiti jer još se treba spustiti od Prutaša do Škrčkog jezera, vidjeti Crno jezero, popeti se na Međed, Crvene grede, Sedlo, prošetati do Savinog kuka (na kojemu na kraju nismo bili)... Dodatno me utješila Goranova rečenica da se svi koji su vidjeli Durmitor uvijek ponovo vrate.

Krenuli smo iz Pitomina natrag u Šćepan Polje otkud smo neznatno prešli državnu granicu s kombijima do polazne točke petnaestak kilometara udaljene od našeg odredišta. Nikad prije nisam bila na raftingu, a par mladih Zagrepčana koje smo susreli na Trsi rekao mi je da rafting na Tari u ovo doba godine nije jako opasan jer je razina rijeke dosta niska. Kasnije nam je skiper objasnio da je najbolje doći u travnju i da su ove godine na prijelazu iz zime u proljeće bili domaćini svjetskog prvenstva. Dečki-domaćini iz Rafting kluba Soko su bili okretni, brzi i ulijevali su povjerenje pa je dva i pol sata raftinga prošlo kao u trenu. Na povratku nas je čekala janjetina ispod saća, a nakon ručka u dva sata smo krenuli prema crnogorskom dijelu Jadrana.

S obzirom da je naš vozač bio od onih koji baš ne razumije što grupu ljudi može nagoniti da svoj godišnji žele provesti u Crnoj Gori, i to još na planinama, te da je većinu vremena proveo strepeći radi loših cesta, prepustila sam mu odluku da se na Risan u bokokotorskom zaljevu spusti cestom koju smatra najprihvatljivijom. Zato smo iz Plužina krenuli prema Nikšiću gdje smo se spustili se preko Danilovgrada (a mogli smo skrenuti nalijevo i ići preko Grahova ravno na Risan), prošli smo pokraj Podgorice i Cetinja, spustili se na Budvu i preko Kotora stigli u Risan nešto prije sedam navečer, bez obzira na to što smo stajali samo jednom i vrlo kratko. Unutrašnjost Crne Gore me jako podsjetila na našu Dalmatinsku zagoru, a Budva me iznenadila užasnom masom ljudi popikanih na mnoštvu plaža koje smo vidjeli iz autobusa, velikim zgradama i čudnom mješavinom između mediteranskog i urbanog štiha. Boka kotorska je prekrasna, s jedne strane oštro brdovita, a s druge pitoma i morska.

Risan je mali gradić, gotovo seoce, na samom vrhu zaljeva, a mi smo bili smješteni u velebni hotel Teuta koji, kao što je Igor smiješno primijetio, odiše zlatnim razdobljem jugoslavenskog turizma s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Navikla na visinu i hladnije ljetne noći, iako sam očekivala, ipak me iznenadila bokokotorska sparina i kad sam shvatila da je hotel u potpunosti klimatiziran, više ništa nije bilo važno. Prošetali smo navečer simpatičnim gradićem. Kupanje sam ostavila za ujutro. More je bilo gotovo iste temperature kao i zrak, suviše toplo. Sljedeći puta trebalo bi vidjeti i Skadarsko jezero.
Iz hotela smo krenuli oko pola deset ujutro, a u pola 11 smo bili na graničnom prijelazu Debeli Brijeg. Na granici se stvorila čudna kolona pa smo čekali više od sat vremena i oko podneva ušli u Hrvatsku i uputili se prema Dubrovniku gdje smo se razišli na dvosatni obilazak po starom gradu i po najvećoj vrućini. Vozač je bio sretan kad smo se dočepali naše nove autoceste iznad Vrgorca, baš kao i naš predsjednik Željko kada je oko Zadra ugledao svoj voljeni Velebit smile.

Eto, tako nam je bilo. Ne zamjerite na opširnosti, internet je demokratski medij pa se može nešto i preskočiti. Ako imate bilo kakvih upita o možebitnim detaljima, prijedloga, ideja ili bilo kakvih drugih komentara, slobodno ih uputite na komentar ili na mail .(JavaScript must be enabled to view this email address). S obzirom da smo bili oduševljeni smještajem, prehranom i organizacijom obitelji Šibalić, preporučujemo ih, a dodatne informacije o njima možete pronaći ovdje.




Virovitica – sedam dana poslije

Sun, June 07, 2009 - 10:52:07

Dubravko Biško opisuje iskustvo pješačenja na Virovitičke susrete planinara 29. - 31. svibnja 2009. kada se jedanaestero planinara HPD Bilogora otputilo na pješački pohod preko Bilogore (od Luga do Virovitice).

Ponovo je subota. Ovih sedam dana od pohoda u Viroviticu ne da mi je proletjelo…

Još me lagano boljucka lijevi gležanj. Malo sam ga iskrenuo. Tamo negdje… na spustu prema „devetki“.

A za sve je kriva Kukavica. I 1. županijska biciklijada 2004. I Gaga koji ju je organizirao. I Nives Celzijus koja se bezuspješno trudila zabaviti raju. I Đuro koji me nagovorio da tamo odemo pješice. Ajme, još se sjećam kišurine koja nas je prala na tom pohodu.

Onda smo počeli odlaziti na Virovitičke susrete planinara. E, tu sam si sam kriv. Vrag me tjer'o da spomenem pješačenje u Kukavicu. A kada je Đuro pred Virovitičanima izjavio da „možemo mi i do Virovitice“, ja naivac prihvatio. Pravo mi budi.

I tako Đuro i ja krenusmo 2007. na Virovitičke susrete. Završili smo pred Vukosavljevicom. Tamo nas je jedan dobri čovjek kombijem – pokretnom trgovinom pokupio i odbacio u VT. Ima tu u mom životu nešto sudbinski. Ne u pokretnoj trgovini, u Vukosavljevici…

Godinu kasnije Đuro, Željko i Tapil kreću put Virovitičkih susreta. Ne završavaju u Vukosavljevici, dolaze puno dalje.

------ o ------

Subota je, 30. svibnja 2009. godine. Tri sata ujutro. Lug. Jedanaestero nas je. Denis, Đuro, Elizabeta, Erwin, Neno, Nino, Tapil, Tomo, Tomislav, Željko i ja. Krećemo put Virovitičkih ribnjaka na Virovitičke susrete planinara 2009. Dan prije ušao sam u pedesetu. Kažu da godine donose mudrost. Zar?

Brzo grabimo uz Lug i dižemo se u Prokljuvane na asfalt. Izbjegavamo rosu nepokošenih livada. Lani je to ekipi stvorilo dosta problema. Rosa promoči obuću, onda ne valja… Oboružani smo najlonskim vrećicama. Planiramo ih na rosnim dionicama navlačiti preko cipela. Sa sobom za probu nosim neku vrstu poklopaca za cipele, u stvari odrezao sam gornji dio starih gumenih čizama. Zalijepi se powertejpom na gojze i štiti ih od rose. Pokazalo se dosta dobro, treba još malo doraditi…

Iz Prokljuvana nastavljamo asfaltom do Gornjeg Tomaša. Zatim makadamom, uz plantažu lješnjaka, stižemo u Malu Ciglenu. Tu oko 4.30 počinje kiša. Ne prejaka, taman dovoljna da nas smoči ako se ne zaštitimo.

Nešto iza pet sati dolazimo u Orovačke vinograde. Iz jedne od vikendica dopire muzika. Dečki nešto slave. Pitamo ih za put prema Zenici, no oni nas, opijeni svježinom praskozorja, baš i ne doživljavaju.

Nastavljamo dalje. Veselo nas pozdravljaju Lady, Cezar, Alka, Asta i Lara - pseća ekipa pored koje morate proći želite li nastaviti put Pohajdinog bunara. Kiša prestaje i u 5.45 smo na bunaru. Tu je odmor i doručak.

Napuštamo sigurnost Pohajdinog bunara. Da bismo došli na Kašljevačke vinograde moramo proći zaraštenim šumskim vlakama. Ajoj, to je bila džungla. Podsjeti me na probijanje kroz „pojajnu kleku“ prošlog ljeta na Vaganskom. Samo što agacija puno više bode. Mokri smo do…

Dolazak do trešanja u Kašljevačkim vinogradima naglo nam popravlja raspoloženje. Kratko zastajemo i pomalo musavi dalje preko Ravneša idemo put Pupelice. Na tom potezu sve je kao prije 50 godina.

U Pupelici smo u 8.00 sati. Stajemo pred trgovinom i izazivamo čuđenje mještana („…pa koji vas vrag tjera…“). Tu padaju i prve pive.

Skidam majicu i na njoj nalazim prekrasan veliki primjerak krpelja. Bit će da je alfa-mužjak. Emotivno se vežem za njega i pažljivo ga ostavljam u travi. Nek' živi…

Nailaze dva dimnjačara. Dvostruka sreća, hvatamo se za gumbe. Premda nije nužno, pitamo iz za put prema Ribnjačkoj. Recimo da su nam objasnili.

Nezadrživo napredujemo, raspoloženje je odlično. Neno najavljuje da će nas u Ribnjačkoj dočekati ekipa HTV-a, napravit će prilog. Inače, zahvaljujući Neni, naš pohod je dan ranije najavila „Terezija“. U Ribnjačkoj smo oko 10.00 sati i na križanju prema Bedeničkoj čekamo TV ekipu. Željko, Neno i Đuro pričaju o pohodu. Pokušavamo Elizabetu, kao jedinu damu u grupi, nagovoriti na priču. Nevoljko pristaje. Sve vrijeme dok se oni „bore“ s medijima, ja koristim za odmor. Sjedim na rancu, opuštam mišiće, jedem svoj prvi sendvič i razmišljam kako mi je televizija stvarno korisna stvar u životu …

Napredujemo brže od planiranog. Srećom, imam signal mobitela pa mogu našem Tihomilu reći da požuri na dogovoreni susret u Bačkovici. S njim je ranije dogovoreno da nas tamo dočeka (konačno, to je njegovo područje, nema smisla da mu sami vršljamo po dnevnom boravku). Jednostavno smo proletjeli kroz Bedeničku, kod table Bačkovica napravili „milenijsku“ fotku i u 11.20 se susreli s Tihomilom pred Čađavacem. Tihomil nas navodi na kraticu prema Brzaji, a onda brza put paviljona u Brzaji postaviti „logistiku“.

Na Brzaji smo u 12.40. To je oko dvije trećine puta. Odmaramo se u paviljonu. To je u stvari prekrasna velika sjenica zanimljivo izvedenog krova, s postavljenim masivnim stolovima i klupama te uređenim ložištem koje vapi za laganom rotacijom jednog vunenog travojeda. U blizini je potok idealan za hlađenje „logistike“. Zaključujemo da je mjesto idealno kao baza za naredni „pohod“. Počinje proljetna kiša koja prelazi u lagano rominjanje. Borimo se s Karlovačkim, presvlačimo, jedemo, dopunjavamo zalihu vode te u 13.30 rastajemo s Tihomilom nakon što nam je otvorio ogradu za ulazak u lovište Brzaja. Priliku da se s Tihomilom vrati u grad nije nitko htio iskoristiti.

Dalje ćemo uglavnom ići makadamom kroz šumu. Zanimljivo, tamo je makadam dosta ugodna podloga za hodanje. Lomljeni kamen utisnut je u tlo, više podsjeća na dobro ugaženu zemlju. Samo mjestimice ima grubog tucanika koji je neugodan za stopala. Malo smanjujemo tempo. Denisu počinju problemi s koljenom, Neni sa stopalima.

Putem s lijeve strane uočavam dva sporedna šumska puta, mjesta mog prvog i drugog zaj...ba od prije dvije godine (a lijepo kažu „leve iti ne“). U 15.00 sati dolazimo do rampe i izlazimo na lokalni put kojim se iz Sibenika može za Vukosavljevicu.

Cijelo vrijeme lagano rominja kišica. Ne smeta, dapače osvježava. Nastavljamo put Grokanića groba. Zbijamo šale jer je netko izvalio „Krokanića“ pa radimo izvedenice. Predio je pun prekrasnih strmih jaruga koje se pojave gotovo niotkuda. Ne znam zašto, ali prelijepe su mi te bilogorske jaruge.

Već neko vrijeme nas mobitelom pokušavaju dobiti Nikolina i Cug. Veza ne ide, ili mi čujemo njih – ne oni nas, ili obrnuto. Htjeli bi nas negdje presresti putem, donijeti malo logistike…

U 16.00 smo na Grokanića grobu. Zadovoljan sam, na mjestu sam koje prije dvije godine nikako nisam uspio doseći. Radimo kratak odmor. Nekim čudom uspijevamo ostvariti i vezu s Nikolinom. U Topolovici su, idu prema nama.

Mi nastavljamo dalje, umor polako čini svoje. Hodamo već više od 13 sati.

Nikolina i Cug sustižu nas na makadamu prije spuštanja u Jasenik. Donose sladoled i 2 x 2 Löwenbräu, strateški važan detalj za nastavak puta. Za razliku od prije dvije godine, ne pijem puno vode. Nije sparno, kišica koja rominja lagano me osvježava, dišem punim plućima, kisika koliko voliš. Kišobran nosim više za ukras. Kada pijem vodu, uzimam iz džepa Elizabetinog ranca da ne moram svaki put skidati svoj. Praktično.

Kratko se zadržavamo s Nikolinom i Cugom, pada još jedna „milenijska“ fotka i oni odlaze prema Bjelovaru. S njima idu Neno i Denis. Ne smije se riskirati nastanak ozbiljnije ozljede. Devetero nas je (ako ne računamo 2 x 2 Löwenbräu).

Nakon 14 sati hoda spuštamo se u Jasenik. Ribnjaci su blizu, tu negdje jugoistočno. Imam ispis s Googlea. Jasno se vidi prosjeka, gotovo put, koji dijagonalno vodi na „devetku“. Predlažem Željku da probamo tuda „skratiti“. I „skratili“ smo. Samo zahvaljujući Željkovoj snalažljivosti i vještini čitanja šumsko-gospodarskih karata uspijevamo stići do „devetke“.

Sada sam već ozbiljno umoran, težak mi je svaki korak, počinju me peći tabani. Ali kad vidim Elizabetu koja sve to prolazi i ni na što se ne žali, ne pada mi na pamet kukati. Idemo nezaustavljivo dalje. Hodamo makadamom uz ribnjake, cilj je sve bliže. Na jednoj livadi pasu krave. Prolazim pored njih. Gledam ih tupim, praznim pogledom. Kao i one mene…

19.30 – CILJ. Stižemo na „jedinicu“ – ribnjak prije Šarenih mostova. Tu nas dočekuju Virovitičani i prebacuju na konak kod Tome i Štefice. Imaju u Milanovcu (predgrađe Virovitice) prekrasnu vikendicu u izgradnji.

Umoran sam, ali zadovoljan. Uspjeli smo. Tomo i Štefica goste nas kao u svatovima. Dojmila me se rakija od bazginih bobica. Topli gulaš i krasno bijelo vino prijaju mi kao nikad. Sjedimo pred vikendicom, vatrica pucketa, pričamo. Malo po malo odlazimo na spavanje. Spavamo svi u jednoj sobi. Na podu su kartoni, sasvim udobno.

Nisam nosio vreću za spavanje, rekoh, karimat i astro-folija su dovoljno. Pa bili su više nego dovoljno. Naročito astro-folija kojom sam šuškao cijelu noć i time izluđivao svoje izmorene suputnike (sapatnike). Srećom, hrkanje je ponekad nadglašavalo šuškanje. Bilo kako bilo, naspavali smo se taman toliko da se sljedeći dan možemo lijepo i opušteno družiti na „susretima“.
No to je već druga priča…




Foto zapis s nedjeljnog izleta na Golicu

Thu, May 28, 2009 - 1:58:46

Božo Vojvoda poslao je nekoliko fotografija s izleta na Golicu 17. svibnja 2009.




Hrvatski planinari na češkim brdima ili Kako smo se popeli na češku Snješku

Sat, May 02, 2009 - 2:46:04

Napisala: Nikolina Marinić
Fotografije: Damir Bencek, Tomislav Cug i Nikolina Marinić


Sedmero planinara HPD Bilogora je od 12. do 17. travnja 2009. boravilo na Krkonošama, češko/poljskom gorju. Donosimo podulji zapis o toj akciji i pozivamo sve planinare koji pišu slične planinarske putopise da se jave kako bismo ih objavili.

Nekoliko smo mjeseci planirali ovaj izlet koji se realizirao zahvaljujući Božinim organizacijskim spobnostima i nesebičnom potezu našeg nesuđenog vozača Davora Divića. Idejni začetnik našeg odredišta bio je, kao i obično, naš „afrički“ vodič Milan koji se pokazao izvrsnim, spontanim i zanimljivim i na ovom našem europskom kontinentu. Češku uglavnom poznajem po maturalnim ekskurzijama i uobičajenim turističkim odredištima (praški hosteli, pivnice, Starogradski trg, Vaclavske namêsti, Jihlava, Karlštajn) pa sam bila relativno skeptična prema planinarenju u Češkoj. Nisam očekivala prevelike fizičke napore. Najviši vrh je Snješka, niža je i od Vaganskog vrha, a Česi definitivno nisu poznati po nepreglednim planinskim lancima i usponima po njima. Ipak, znajući Milana, nisam se skroz opustila...

Krenuli smo na Uskrs, 12. travnja, nakon što smo gotovo otkazali put radi objektivnih razloga koji su zadesili našeg vozača Davora i radi kojih je odustao od puta. Tako je Cug prestao biti običan putnik-planinar (kao Sonja, Damir, Bank, Željko i ja), nego je prvi puta u životu postao službeni vozač kombija. Iz Bjelovara smo krenuli u četiri sata poslijepodne opskrbljeni ostatcima uskršnjih ručkova. Namjera nam je bila uštedjeti na cestarinama i gorivu pa smo pratili upute s viamichelin.com za „ekonomsku“ rutu. Za to što nismo završili još do danas bludeći po bespućima istočne Europe zaslužan je Dule – uređajčić koji nas je pristojno i ljubazno obavještavao o našim kretanjima pritom se glasajući kao glavni voditelj iz Plesa sa zvijezdama po kojem je, konačno, i dobio nadimak.

Krenuli smo brzom cestom prema Varaždinu i granicu prešli na prijelazu Goričan. Od 17.00 pa do 23.00 vozili smo se kroz nepregledne mađarske ravnice i sela cijelo vrijeme pokušavajući otkriti sličnosti i razlike između hrvatskih i mađarskih životnih navika te se prepirući oko estetskih karakteristika mađarske arhitekture i mađarskih prirodnih znamenitosti. Nakon Nagykanisze uputili smo se zapadnom obalom Blatnog jezera i preko Zalaegerszega, Vasvara i Soprona kretali prema slovačkoj granici. U 22.00 nas je presrela mađarska policijska kontrola i pregledali su nam putovnice. Činili su se ljubazni. Teško je reći – ništa ih nismo razumjeli.

U 23.00 ušli smo u Slovačku preko starog sablasnog prijelaza Rajka. U Češku smo ušli oko pola jedan ujutro. Zaspala sam, ali kad sam se probudila, negdje prije Jaromera gdje smo čekali Milana, Cug me obavijestio da je tijekom noćne vožnje na cesti susreo svu silu malih životinjica (ježeva, srna, zečeva). Mislim da ga je manevriranje da ih izbjegne održavalo budnim.

Milan je iz Njemačke u Jaromer, malu češku provinciju sjeveroistočno od Praga, stigao vlakom oko pola sedam. Odmah je bio spreman za akciju pa smo u Špindlerov Mlyn stigli u pola osam odakle smo u sljedeća tri dana odlučili istražiti Krkonoše, planinski masiv koji razdvaja Češku od Poljske, i popeti se na najviši vrh - Snješku.

Krkonoše na češkom znači Velika planina, a njezin najviši vrh Snješka visok je 1602 m. Godine 1963. Krkonoše su proglašene prirodnim rezervatom i nacionalim parkom, a površina im je 36 300 ha – dijelom su na češkoj, a dijelom na poljskoj strani. Od 1992. su rezervat biosfere. Na prostoru Krkonoša nekoliko je sačuvanih ruševina srednjovjekovnih dvoraca. Zime su u tom dijelu Češke i Poljske hladne i nisu neobični zapusi od preko 3 m snijega koji se mjestimično zadržava tijekom pola godine. Snješka je 296 dana u godini prekrivena maglom ili u oblacima. Krkonoše su poznate i po vjetrovima (s obzirom na vjetrove, jedno od najeksponiranijih područja u Europi), a na sjevernoj strani puše i fen – topao vjetar tipičan za Alpe. Mjestimično se nalaze neobične kamene formacije koje smo kasnije nalazili i u drugim predjelima ovog dijela Češke. Jedna od najzabavnijih karakteristika Krkonoša su boude – brojne planinarske kuće. Naziv su dobile iz stare njemačke riječi Buode koja označava kućicu ili nastambu. Poljaci ih zovu schronisko. Uz riječ bouda u njihovom nazivu obično stoji ime graditelja, prvog vlasnika ili mjesta gdje se nalaze. U početku namijenjene za stanovanje pastira, tek krajem 19. stoljeća one su prenamijenjene i pretvorene u hotele-planinarske domove. Ali o boudama kasnije.

Budući da ne pratim skijanje, nisam prije čula za Špindlerov Mlyn, no žestoki poznavatelji toga sporta uputili su me da je to turistički gradić od 1300 stanovnika u kojemu se održavaju skijaške utrke, uglavnom ženske. Špindlerov Mlyn nalazi se na visini od 720 do 1270 m i ima jaako puno staza za skijanje koje su povezane žičarama, a vidjeli smo i topove za snijeg. U Špindlerovom Mlynu je Kafka napisao jedan od svojih najpoznatijih romana – Zamak. Stekla sam dojam da se radi o tipičnom turističkom gradiću u kojemu je sve podređeno turistima – restorani, hoteli i ostala mjesta za potrošiti novce. Očito da tamo nitko ne ustaje rano jer kad smo došli oko pola osam ujutro, ništa nije radilo. Umjesto kave, odmah smo se spremili za pokret i na brzinu prepakirali stvari za tri dana hodanja. Nismo baš imali kristalnu ideju što će nam sve trebati jer nismo znali što nas očekuje. Naravno, zato smo ponijeli stvari koje nam nisu trebale, ali smo zato u žurbi zaboravili one koje su nam trebale. Navikli na draži improvizacije, srećom, nismo dozvolili da nas to obeshrabri.

Već u pola devet bili smo ispred žičare Medvedin, tamo izljubili kombi koji nas je s ostatkom stvari trebao čekati do srijede i zasjeli na sjedala žičare koja nas je otpeljala sa 745 mnv na 1235 mnv.

Počeli smo hodati u 8.40. Nakon što smo u pola deset stigli ispred Vrbatove boude, počela sam shvaćati u što smo se upustili. Vrijeme je bilo prekrasno, nebo je bilo plavo, bez ijednog oblačića, sunce je tek počelo grijati, a mi smo već nakon nekoliko koraka morali skidati suvišnu odjeću, mada se još u Špindlerovom Mlynu činilo iznadprosječno hladno. Kako je postajalo toplije, snijeg se sve više topio i hodanje je bilo teže nego ikada prije jer smo propadali u sve mekši snijeg. Dodatni problem je bio što smo morali održavati konkretan tempo kako bismo na vrijeme (do navečer) stigli na odredište, dom Šlaski koji je na poljskoj strani.

Kraj Vrbatove boude (1397 mnv) samo smo prošli, a oko petnaest minuta do deset smo u snijegu pokušali locirati izvor rijeke Labe (koja svoj tok počinje baš ovdje, a završava na Sjevernom moru; najpoznatija češka rijeka, Vltava, jedna joj je od glavnih pritoka).

Prateći češke markacije koje su napravljene u bojama (žuta, zelena, crvena, plava) i putokaze koji, za razliku od naših koji izražavaju vrijeme hodanja, pokazuju kilometražu, u deset sati smo stigli u Labsku boudu gdje smo doručkovali čaj i gulaš koji je izgledao kao krumpirova juha, dakle, bez mesa. Bouda je djelovala velebno i pomalo odisala socijalistički. Cijena se ne sjećam, ali nije bilo prejeftino i nije se moglo plaćati eurima.

Odmor nam je odgovarao jer smo konsolidirali redove, krenuli u 20 minuta do 11, a u 11 sati i 20 minuta smo već bili u Martinovoj boudi (1255 mnv). Ušla sam jer sam željela dotočiti vode, a dočekali su me konobari u leptir-mašnama i ugođaj kao u luksuznom restoranu hotela s barem četiri zvjezdice. Pomalo sam se osjetila kao uljez, no onda sam shvatila da su svi gosti bosi i da su, zapravo, izletnici i skijaši.

U deset do 12 izašli smo na greben i prvi puta (većina nas) ušli u Poljsku. Točno sat vremena poslije došli smo u Petrovu boudu (1285 mnv) koja također nije radila, no prije toga zadržali smo se na i pokraj neobičnih kamenih formacija koje su izbijale ispod snijega. Putem smo susretali isključivo skijaše koji su se sporadično ljutili što im gazimo po tragovima skija, ali nitko nije samo hodao. Mi uvijek moramo biti nešto posebno.

U pola dva je Milan najavio ručak u jednoj od bouda – Špindlerovoj. Tu sam zapravo shvatila što sam ponijela viška: hranu. A i definitivno sam se uvjerila da mi i Česi imamo različita promišljanja o tome što je zapravo planinarski dom. Naime, Špindlerova bouda zapravo je hotelčina s de luxe apartmanima, talijanskom, meksičkom, orijentalnom i štajaznamkakvomsvene kuhinjom. Nas su najviše zainteresirala originalna češka jela pa je većina jela gulaš serviran u štruci kruha i mesne kombinacije s knedličkama i umakom. Prisjetila sam se da Česi ne serviraju salatu, nego povrće uglavnom tretiraju kao dekoraciju uz meso i krumpirove derivate.

Ovo „skromno“ planinarsko utočište također je nudilo wellness, unutarnje bazene, salone za fitness te terene za mali nogomet, košarku i tenis koji su trenutačno bili pod snijegom. Cijene su bile jako pristupačne – gulaš u kruhu je, primjerice, koštao 60 čeških kruna ili oko 17 kuna.

Nakon što smo se propisno natrpali (hranom), oko tri sata popodne krenuli smo dalje. Uspon koji nas je dočekao me je dokrajčio pa sam u sljedeća tri sata počela shvaćati koje mišiće nisam koristila prilikom proteklih planinarenja ili ikada. Tri sata mukotrpnog hoda po sad već polutekućem snijegu, pun želudac i neprospavana noć gotovo su me natjerali da ostanem tamo gdje jesam i oformim malu hrvatsku koloniju. Međutim, pjesma (Sve ptičice iz-gore...) i veselo bodrenje mojih supatnika me natjeralo dalje, a pomalo i činjenica da je Cug, koji je vozio cijelu noć i uopće nije spavao, još uvijek na nogama i ne grinta ni upola kao ja. Osim toga, budući da je godinama učio češki, koristili smo ga i kao službenog prevoditelja barem onih riječi koje su, radi zajedničkog porijekla, sinonimski dvosmislene.

Nakon sto godina smo ugledali i Snješku, a nekako ispod nje nalazio se poljski dom Šlaski koji je izvana bio žut i ružan, iznutra drven i velik, no predstavljao mi je natkriveno mjesto koje ima krevet i, gotovo nevjerojatno – tuš. Još nevjerojatnije – tuš s toplom vodom. Svi smo spavali u istoj sobi s osam kreveta, a oko 9 su nam uključili i grijanje pa smo mogli donekle osušiti mokre cipele i odjeću.

Domaćini su nam prodali pivo, a hrana je za eure bila prilično skupa, za zlote prihvatljivija. Jeli smo „iz ruksaka“. Ujutro su nam prodali jako dobru kavu i prezaslađen čaj i nekako kao da su jedva čekali da odemo. Dečki su večer ranije imali „bliske susrete“ s djevojkom koja je bila jako ljuta na njih iz njima nepoznatih razloga pa sam dobila dojam da nisu baš sretni što rade u ovo doba godine. Osim toga, čini mi se da smo taj dan bili jedini spavači u domu.

U utorak smo u pola devet krenuli prema Snješki. Trebalo nam je nešto više od pola sata ne osobito strmog uspona, ali nezgodnog radi leda i pretvrdog snijega na stazi.

Vrh je zapravo neobični plato na kojem se nalazi napuštena divovska građevina koja izgleda kao retro verzija svemirskog broda s tri tanjura, jedna veća drvena zgrada s terasom koja je nalik na nešto vojnog karaktera, zgrada pošte (?) koja nije radila i žičara koja vozi na češku stranu. Do deset sati smo se divili prekrasnom pogledu i uživali u osvježavajućim napitcima u češkom restorančiću na ulazu u žičaru. Do doma nam je trebalo nešto manje od pola sata.

Uzeli smo stvari i odmah produžili prema domu Samotnia u kojemu smo trebali prenoćiti sljedeću noć. Naspavani, najedeni i zaliječenih mišića, više nije bilo teško uhvatiti ritam hodanja. Gotovo pa mi je postalo neobično hodati a da ne propadam u snijeg. Sunce je veselo najavljivalo još jedan pakleno sunčani dan koji je bio u nesrazmjeru sa snijegom ispod naših nogu.

U dom Samotnia stigli smo u 15 do 12. To je jedan od najljepših, najudobnijih i najsimpatičnijih domova od svih u kojima sam boravila. Nalazi se na jezercu Maly staw (Mala bara) i okružen je planinom s tri strane. Postoji još od 17. stoljeća i prvobitno je bio utočište za hodočasnike koji su hodali do crkvice svetog Wawrzynca.

Dom je 1966. preuredila obitelj Siemaszko, a ima veliku terasu, suvremeno uređene kupaonice i restoran, a sobe s malim tvrdim ležajima, čistom posteljinom i umivaonikom. Vrata svake sobe su od tamnog drveta i ručno oslikana veselim šarenim crtežima.

Dobili smo sedmokrevetnu sobicu čiji su prozorčići bili pokraj malog zvonika i tamo ostavili stvari. Nismo se dugo zadržavali, nego smo se odmah spustili prema Karpaczu, turističkom gradiću na poljskoj strani Krkonoša.

Nakon sat vremena šetnje po kamenoj stazi i djelomično kroz crnogoričnu šumu konačno smo stigli u Karpacz na čijem se ulazu nalazi crkva Wang koja je jako poznata jer je napravljena 1200. godine u Norveškoj i preseljena je u Karpacz.

Karpacz je mjestašce u kojem živi oko 5000 stanovnika na jugozapadnom dijelu Poljske. Jedno je od najvažnijih skijaških i planinarskih središta u Poljskoj. Smješteno je na visini od 885 mnv do 480 mnv i prostire se nekih četiri do pet kilometara duž ceste. Gornji dio Karpacza poznat je po fenomenu gravitacijskog brda koji je relativno rijedak u svijetu. Radi se o fenomenu „boca koje se kreću uzbrdo“, tj. neobične pojave u kojoj se predmeti kreću uzbrdo umjesto nizbrdo. Pokušala sam pronaći na webu više o tom fenomenu, no uglavnom pišu da se radi o optičkoj varki, a za razloge za i protiv vjerovanja da ta pojava postoji radije bih konzultirala fizičare.

Prema staroj njemačkoj legendi, u šumama Krkonoša kraj Karpacza živi Rübezahl, planinski duh koji je ime dobio jer je oteo princezu koja je voljela repicu (Rübe). Zamolila ga je da joj je posadi, a kada je brojao sjeme (zählen), ona mu je pobjegla. Rübezahl je hiroviti div koji je prema dobrim ljudima prijateljski raspoložen, uči ih medicini i daje im poklone. Okrutan je prema onima koji ga ismijavaju. Nismo ga sreli, vjerojatno nas je izbjegavao jer su neki od nas već lipsali od gladi.

Nakon nekog vremena bauljanja po Karpaczu, grupa se podijelila na manje dvije. Mi smo završili u restorančiću Tempo pokraj banke i središnjeg parka. Očekivali smo bilo što, a dočekala nas je ljubazna, ozbiljna i simpatična mlada konobarica i obećavajući miomirisi. Nisam shvatila je li konobarica i inače toliko brbljava ili poljski jezik tako zvuči, ali bila sam oduševljena i hranom i uslugom i cijenama. Naručili smo ono što je na jelovniku predstavljeno kao originalno poljsko jelo. Juha je bila nalik na naš ajgemaht. Za 480 zlota (oko 80 kuna) Damir i ja smo naručili „pladanj za dvoje“. Dobili smo gomilu fantastično ispečenih krumpirića, začinjene svinjske odreske i kobasice koje su u sebi imale neobičan nadjev te hrpicu čudno začinjenog pečenog zelja. Kasnije su nam objasnili da je to zapravo jetrena kobasica. Bank je dobio ogroman odrezak s hrpom krumpira i pečenim jajima. Za desert mi je ponudila originalnu poljsku slasticu koju je nazvala šarlota, a donijela mi je toplu pitu od jabuka sa šlagom. Svidjela mi se Poljska.

U šest sati bili smo u domu Samotnia, a večerali smo piroge (pierog), tradicionalno jelo ovog dijela Europe koje je originalno slavenskog porijekla. Pretpostavljam da su ih tamanili i naši pretci – meni su bile fantastične. Milan i Sonja jeli su/pili baršč, toplu juhu od crvene cikle. Poslužuje se vruća i ima kiselkasto-sladak okus. Neobična, ali vjerojatno izuzetno zdrava jer joj okus baš i nije neki.

Nakon doručka na terasi Samotnije, u srijedu smo krenuli prije devet prema Lučnoj boudi, oogromnoj planinarskoj kući koja nije radila, a oko nje su pripadnici češke verzije Gorske službe spašavanja i njihovi psi imali pauzu od vježbe spašavanja iz lavine. Iako smo im se javili, oni su se pravili kao da ne postojimo pa mi je bilo žao radi entuzijazma kojega smo uložili u naš pozdrav.

Produžili smo uzbrdo, a zatim nizbrdo (Cug je natjerao ruksak da mu glumi sanjke. Srećom, nije bilo posljedica.) do hotela Vyrovka (1357 mnv) koji nije radio. Na termometru smo vidjeli da je tek 12 stupnjeva, iako mi se činilo da je vruće.

U 11 sati krenuli smo prema zapadu spuštajući se prema strmoj padini do Špindlerovog Mlyna. Budući da u tom dijelu Krkonoša lavine vole nastajati, a ovakva vrsta snijega im osobito pogoduje, Milan nas je rasporedio da hodamo udaljeni jedan od drugoga 10 metara. Nekako smo se odjednom ušutjeli i nastojali gledati ispred sebe jer je snijeg svakim metrom spuštanja postajao sve mekši i sve smo više propadali, a spust je bio izuzetno strm. U jednom satu smo svladali 377 mnv i uskoro su nas dočekali slapovi u Svetom Petru, malom selu pokraj Špindlerovog Mlyna kamo smo stigli u jedan sat.

Nakon besramno obilnog ručka oprostili smo se od Špindlerovog Mlyina i Krkonoša raspravljajući o prednostima i nedostatcima planinarenja ovom planinom mimo sezone. Zaključili smo kako se treba vratiti i vidjeti kako Krkonoše izgledaju ljeti, ali biti svjesni razloga zašto su baš svaki od bouda i domova koje smo sretali putem napravljeni megalomanski i svaki s kapacitetima omanjeg jadranskog turističkog naselja.

Uputili smo se do Male Skale, mjesta osamdesetak kilometara udaljenog od Praga koje se nalazi u središtu Češkog raja, vjerojatno najpopularnijeg turističkog odredišta u Češkoj. Time je trebao početi drugi dio našeg planiranog puta.

Češki raj je poznat po sedimentnim stijenama koja se izdižu iz bjelogoričnih šuma i čine svojevrsne kamene gradove. Potječu iz drevne Zemljine povijesti pred 70 do 100 milijuna godina. Oblikovali su ih vremenski uvjeti i erozija. Godine 1955. proglašeni su zaštićenim područjem. Nalaze se u okolici većih gradova Turnova i Jičina oko kojih su manja mjesta prepuna pansiona i kojekakvih prenoćišta. Bili smo smješteni u urednom i simpatičnom pansionu u mjestašcu Male Skale koji se sastojao od više apartmana, a svaki je imao namještenu kuhinju i kupaonicu s tušem i toplom vodom. Osim nas tamo je bila samo mlada njemačka obitelj koju smo vidjeli samo jednom. Čim smo došli, Sonja, Željko i Milan krenuli su u obilazak Suhih stijena i vidikovca Sokol, a mi ljenčine smo ostali u apartmanu uživajući u hrani i pivama koje smo užasno jeftino platili u češkoj Billi.

U četvrtak u osam ujutro krenuli smo do Jičina, prekrasnog starog gradića (iz 12. stoljeća) s gotičkim središtem i brojnim renesansnim i baroknim građevinama. Hodali smo Kselnicom dva sata do brežuljka Zeblin na kojemu je kapelica svete Marije Magdalene, malo uživali u pogledu na Jičin i vratili smo se u 11 sati. Jičin nas je toliko opčinio da u potpunosti preuzimamo odgovornost što je naš Milan, koji nas je tada trebao napustiti i vratiti se svojim obavezama, zakasnio na predviđeni vlak koji je kretao iz Turnova u dvadeset do 12 (Milane, još jednom oprosti).

Iz Turnova, točnije, iz Turnov Mesta (iza željezničke stanice) krenuli smo u jedan sat na obilazak središnjeg dijela Češkoga raja. Put je odlično markiran i može se izabrati između crvenog, plavog, žutog i zelenog. Milan nas je uputio da pratimo crvenu stazu, a kod Adamove lože prijeđemo na zelenu (ako se dobro sjećam). Uglavnom, prošli smo pokraj svojevrsnog slavenskog poganskog svetišta, vidikovca na Turnov i u dva sata smo bili kraj dvorca Valdštejn.

Nismo baš bili motivirani za ulazak u dvorac, a kad smo shvatili da se treba kupiti ulaznica, demokratski smo odlučili da ćemo ga preskočiti. Prije tri sata smo bili u najpoznatijem kamenom gradu Hruboj Skali koji se sastoji od impresivnih kamenih tornjeva koji su visoki do 55 metara. Na svakom koraku nailazili smo na zastrašujuće vidikovce koji su nam pružali pogled na samo dno kamenog grada. Naravno da su Hrube Skale omiljeno odredište penjača. Najpoznatiji vidikovci su Marianska Vyhlidka, U Lvička i Janova vyhlidka. Pojedinačne grupe kamenih tornjeva i kamenih formacija nazvane su prema onome na što podsjećaju i uz njih su vezane mnoge priče (Vražja ruka, Dirigent, Svjetionik, Sahara, Zmajeve stijene, Mišja rupa, Adamov krevet).

Nakon šetnje šumskim putom u tri sata prošli smo kroz arboretum Bukovina pokraj kojega je nekakav vrtić ili škola u prirodi, a sat vremena poslije pokraj groblja kojim je odana počast svim češkim planinarima koji su poginuli istražujući planine diljem svijeta. Kameni tornjevi i stijene jako su porozni, a tlo ispod njih prekriveno je pijeskom. Oko pola sedam krenuli smo iz Turnova u Malu Skalu.

Mala Skala mjestašce je na sjeveru Češkog raja kroz koje prolazi rječica Jizera. Poznat je po dvorcu Pantheonu koji je gotovo ugrađen u stijenu koja se izdiže iznad Male Skale.

Navečer smo prošetali kroz Malu Skalu u potrazi za hranom i sasvim slučajno smo naiši na autentični češki restorančić imenom Boučkov statek smješten u tipičnoj seoskoj kućici koja je uređena onako kako su nekada izgledale kućice u Češkom raju, svojevrsna inačica kućica u etno selu Kumrovec. Tijekom neka dva sata koje smo tamo proveli, shvatila sam da su posjetitelji ovog restorana uglavnom domaći ljudi. Restoran je bio skroman i nepretenciozan, s jelovnikom ispisanim kredom na ploči iznad šanka, jednostavnom poslugom (konobar je u pauzama gulio krumpir ispred kamina), vrlo domaćom češkom hranom i prihvatljivim cijenama. Posluživali su isključivo jela pripremljena na domaći način i jeli smo nekakvu varijantu pohanog mesa s krumpirom. Za desert smo tražili sachericu i dobili smo svaki ogroman komad najcrnjeg kolača kojega sam vidjela u životu koji je bio neobičan, ne presladak i serviran sa šlagom. Pretpostavljam da je to originalna varijanta sacherice koju su Austrijanci kasnije „doradili“ i komercijalizirali.

Budući da smo u petak navečer planirali povratak kući, nakon kupovine u Turnovu (stvarno im je hrana jeftina) uhvatili smo autoput preko Praga (budući da je vinjeta koju smo kupili na ulasku u Češku, a koja je koštala jako malo trajala tjedan dana) do Bratislave i nešto prije dva sata ušli smo u Slovačku. Iako smo razgovarali o stajanju u Bratislavi, zaključili smo da bi nas ulazak i izlazak koštao puno vremena pa smo radije odlučili stati u nekoj od slovačkih provincija koje su nam na putu. Izbor je pao na gradić Malacky koji je od 10. do 20. stoljeća bio u Mađarskoj, a kojeg smo mi potpuno krivo nazvali Malecki, a zapravo mu ime dolazi od mađarske riječi malacka što znači praščić (zapravo u prijevodu: Praščić-grad). Ipak predosjećajući o čemu se zapravo radi, u lokalnom restorančiću najeli smo se svinjskih odrezaka pripremljenih s hrenom i zapečenih sa sirom. U Mađarsku smo ušli nešto prije pola pet, s istim dilemama o estetici kao i na polasku prošli smo kroz nju i u Hrvatsku stigli preko prijelaza Gola nakon devet navečer.

Zahvaljujući Željku koji je tijekom puta vodio statistiku i bilješke, mogu izvijestiti da smo od Bjelovara do Špindlerovog Mlyina prešli 845 km za 12 sati, a ukupno smo se vozili 1900 km. U 27 sati prohodali smo 85 km, i to uglavnom po snijegu. Svaki dan hodali smo prosječno sedam sati. Kući smo se vratili preplanuli (zapravo izgoreni), jako zadovoljni, puni dojmova, malo više shvaćajući češke turiste u Hrvatskoj i s više zaključaka od kojih je možda najvažniji: ni brdo ni planinu nikada ne treba podcjenjivati.




Radna akcija na Kamenitovcu 22. ožujka 2009.

Mon, March 30, 2009 - 10:45:58

U nedjelju 22. ožujka 2009. održana je radna akcija na Kamenitovcu. Četrdesetak planinara i ovu je nedjelju odlučilo provesti u prirodi - u radu i zabavi.

Budući da se 19. travnja 2009. održava naša najveća manifestacija - Proljeće na Bilogori, a i okoliš treba pripremiti nakon zimskog odmora, prvu od tri radne akcije usmjerili smo na uređenje poučne plohe ispod planinarskog doma. Planinari su vrijedno radili od devet do jedan, a onda su se okrijepili srnećim paprikašem. Sljedeća akcija planirana je u nedjelju 5. travnja, a namjera je očistiti prostor iza planinarskog doma i dječje igralište. Pozivamo sve planinare, ali i građane koji žele provesti nedjelju na koristan način u prirodi, da nam se pridruže, a zahvaljujemo svima onima koji su sudjelovali u prvoj ovogodišnjoj akciji.




Kako nam je bilo: izlet na Kalnik 22. veljače 2009.

Sat, February 28, 2009 - 10:20:20

Nenad Šantalab piše o izletu na Kalnik.

Za sve one koji su samo čuli za Križevce i njihovu prelijepu okolicu donosim dio iz knjige „Poučna staza na Kalniku“ kako biste saznali nešto o prebogatoj povijesti ovoga kraja kojega smo posjetili u nedjelju 22. veljače: „Stari rimski put iznad sela Kalnika presijeca greben Kalnika na dva dijela s vrhovima Vuklencom (615 m) i Vranilcem (643 m).

Na krševitom brdu Vuklencu iznad kapelice sv. Kataline izgrađena je tvrđava Kalnik. Stari grad Kalnik prvi put se spominje 5. lipnja 1243. godine u ispravi kralja Bele IV. Vjerojatno je postojao još za vrijeme Rimljana jer je stari rimski put iz Glogovnice do Varaždinskih Toplica vodio ispod stijene na kojoj je sagrađena tvrđava Kalnik. Nakon što su Tatari osvojili Ugarsku i dio Hrvatske, pod Kalnikom su doživjeli prvi poraz. Tako Kukuljević piše: "Kod Kalnika primili su Tatari prvi neugodni pozdrav od Hrvata na hrvatskoj zemlji" (sl. 6 i 7; I. Đuričić 1995).“ (izvor: Đ.Rauš i I. Đuričić: Poučna staza na Kalniku, Križevci, 1996.)

Ove godine najveća (66 članova) izletnička grupa HPD „Bilogora“ iz Bjelovara i članova Planinarske sekcije UHDDR-a Bjelovar posjetila je tvrđavu Veliki Kalnik i planinarski dom HPD „Kalnik“ Križevci. Dom se nalazi na 500 m/nv i otvoren je još 1935. godine. Može primiti oko 150 planinara i iz njega se može poći na više lijepih izleta u bližu i dalju okolicu. Tako postoje staze koje vode do Varaždinskih Toplica, Novog Marofa, Koprivnice i Sv. Petra Orehovca. Polaznicima Opće planinarske škole HPD „Bilogora“ ovo je bio krunski izlet nakon kojega ih očekuje polaganje ispita iz stečenih znanja, a ostalim izletnicima izazov i uživanje s obzirom da su cijeli dan imali snijeg i idiličnu atmosferu. Obilazak starog grada Mali Kalnik i Starog grada Veliki Kalnik te uspinjanje do najvišeg vrha Kalnika Vranilovca na 643 m/nm bili su vrhunci izleta.




Bilogora na Ravnoj gori

Sat, February 28, 2009 - 10:19:20

O dojmovima s izleta na Ravnu goru piše Nenad Šantalab

Polaznici opće planinarske škole HPD Bilogora, članovi HPD Bilogora i nekoliko bjelovarskih dragovoljaca Domovinskog rata iz Bjelovara ovoga vikenda su, planinarskim rječnikom rečeno, izvršili pohod na Ravnu Goru i planinarski Filićev dom na 660 m/nm.

Ravna gora prekrivena je bjelogoričnom šumom s primjesama crnogorice. Na Ravnoj gori se nalaze dva planinarska doma, a osobitom je čine i kraške zanimljivosti, špilja Vindija i Mačkova špilja pa je pogodna za planinarske izlete. Iz pripremnih napomena bilo je jasno da se za ovaj pothvat treba dobro pripremiti i ništa ne prepuštati slučaju. Iako su domaćini iz Planinarskog društva Ravna Gora Varaždin pripremili sve da prihvate naše planinare u svome trošnom planinarskom domu kojega ovoga proljeća čeka temeljita obnova i u kojemu smo na noćenju vjerojatno bili posljednji gosti, valjalo se pripremiti za visokogorske uvjete jer temperature ovoga vikenda nisu bile u potpunosti naklonjene noćenju u sobama bez grijanja. Tako su se polaznici planinarske škole i njihovi prijatelji na ovome pohodu dobro uvjerili i u praksi kako zima može duboko ući u tijelo sve „do kosti" i kako bez prikladne opreme planina može biti pogubna na ovakvim pohodima. U samo dva dana, društvo u kojemu je doslovno bilo ljudi od 18 do 78 godina prošlo je jednu od najtežih zagorskih planinarskih staza koju čine 10 kontrolnih točaka na području oko Višnjice, Trakošćana i Kamenice, a to je dobrih šezdesetak kilometara hodanja po mješovitom terenu (zemlja, lišće, kamen, snijeg, led i asfalt), ali je i poslastica koja se rijetko može doživjeti i vidjeti. Osim planinarenja društvo je uživalo i u maloj zabavi koju su priredili domaćini u domu pa su tako uz muziku, vino, ples i pjesmu pojedinci ostali budni do kasno u noć. Dobra hrana i veselo društvo ostat će u trajnoj uspomeni svim sudionicima pohoda, a posebno polaznicima planinarske škole koji su naučili u praksi kako se planina ne smije podcijeniti ni u kojem trenutku, kako treba paziti na kretanje jer su ozljede moguće i kod najiskusnijih planinara i kako je nužno poštivati sve odluke i upute vođe pohoda radi izbjegavanja neugodnosti na pohodu.




O Ravnoj gori (14. - 15. veljače 2009.)

Fri, February 20, 2009 - 3:25:16

Domaćinima Filićevog doma zahvaljujemo se na toplom dočeku, prekrasnim vidicima, vrlo stručnom i vrhunskom vođenju po ravnogorskoj obilaznici predsjednika PD Ravna gora Marijana Fabete i tajnika Nenada Kobala.

Zahvaljujemo se i planinarkama na odličnim kobasicama, kuhanom vinu i gulašu, srdačnom dočeku i ugodnom boravku. Ostalim planinarima toplo preporučujemo ravnogorsku obilaznicu i suradnju s PD Ravna gora koje ove godine slavi devedesetu obljetnicu. Peti pohod Tragom prvog izleta varaždinskih planinara održat će se 28. veljače 2009. godine, a Društvo povodom svoje velike obljetnice 25. i 26. travnja i 29. i 30. kolovoza 2009. organizira pohod planinarskom obilaznicom po Ravnoj gori.
Srdačno pozdravljamo sve planinare PD Ravna gora iz Varaždina i nadamo se i budućoj prijateljskoj suradnji.




Putovanje po Indokini - 2. dio

Tue, February 03, 2009 - 5:48:07

Donosimo drugi dio zapisa Vlade Jaseka s putovanja po Indokini.

Nakon dvanaest sati vožnje stajemo u gradiću Nong Thai, a i poslije 1000 kilometara ne uspjevamo prijeći granicu za Laos.

Pronašli smo hostel pa poslije večere i malo hodanja po gradiću na spavanje.

Ujutro nastavljamo put prema granici na koju stižemo brzo. Po dolasku odmah uočavamo veliku gužvu. Nema veze, ionako nam se nikuda ne žuri. Iznenadili smo se kako smo brzo dobili formulare koje smo ispunuli na temelju kojih smo dobili ulaznu vizu za Laos. Ponovo iznenađenje kad su policajci primili prvu hrvatsku putovnicu. Pomislili smo da našto nije u redu, a onda shvatili da našu putovnicu nisu nikad vidjeli pa su je pokazivali svim tada zaposlenima. Sada sve ide ubrzano te nas jedan službenik upućuje na jedan prijelaz gdje nas više nitko na gleda dok ostali putnici čekaju na red.

U Laosu smo. Laos je komunistička zemlja, a vjerski budistička... Stižemo u glavni grad Vientiane. Smještamo se pa put pod noge u obilazak grada. Pri ulasku u jedan budistički hram našu pažnju privuklo je puno ljudi, a izgledalo je da nešto slave. Pridružili smo im se i promatrali što se događa. Slučajno smo došli na jedan budistički pogrebni obred, a ne svečanost.

Po završetku molitve i raznih govora te slikanju ispred postolja na red je došla sahrana, to jest javno spaljivanje pokojnika. Mislim da smo u taj hram došli u pravo vrijeme te bili možda prvi Hrvati koji su vidjeli taj obred. U nogama puno kilometara od cjelodnevnog hodanja, krevet će nam jako dobro doći. Rano ustajemo jer odlazimo u planinski dio Laosa na put dug 300 kilometara koji ćemo proći za 12 sati. I dobro što imamo sporu vožnju i dosta zaustavljanja pa imamo prilike vidjeti kako ljudi žive na selu i na koji način obrađuju polja. Kuće su sve građene od bambusa na stupovima kao sojenice. U kućama nema namještaja, već samo prostirke za spavanje. Za oko su nam zapele satelitske antene koju ima svaka kuća. S obzirom na puno zavoja i lošu cestu ima i putnika kojima je loše pa dosta odmaramo. Konačno, nakon cijelog dana stižemo u drugi grad po veličini u Laosu, Louang Phrabang, poznat po 23 budističkih hramova.




Putovanje po Indokini

Tue, February 03, 2009 - 4:30:51

Donosimo zapise Vlade Jaseka s putovanja po Indokini. Zapise možete pratiti u nastavcima koji će se mijenjati tjedno (ovisno o vremenu kojim raspolaže vaša lektorica i administratorica stranice, autor je bio ažuran smile

Negdje u siječnju prošle godine zamišljena ideja za putovanje po Indokini našla je svoju podlogu te se realizirala krajem prošle godine. Nas osmero krenulo je 31. prosinca 2009. godine na novu avanturu koja će trajati 26 dana. Na oproštaj su došli članovi planinarskog društva i moji prijatelji. Pokazao sam im na karti kuda se putuje iako tada i nisam znao točnu rutu kojom ćemo se kretati.

Rano ustajanje u prohladno zimsko jutro. Ukrcavam stvari u kombi Đurđevčana koji nas vozi u Zagreb na vlak. Avantura je počela! Još pospani i ne shvaćamo kamo putujemo i što nas čeka na tom putu.

U popodnevnim satima stižemo u München, ostavljamo prtljagu na stanici te odlazimo u grad vidjeti kako se Nijemci pripremaju za doček Nove godine. Kiša umjesto snijega pa smo malo i pokisli. Odlazimo na stanicu po svoje stvari pa podzemnom prema aerodromu.

Prije svih procedura vezanih za let moramo se presvući jer nam sljedeći mjesec neće biti potrebna zimska odjeća. Po obavljenoj proceduri još moramo čekati 2 sata pa se to vrijeme krati kartanjem.

Napokon se ukrcavamo u Boing 777 koji prima 500 putnika. Avion je pun do zadnjeg mjesta. Stara je godina i nas čeka doček Nove godine, ali posve drugačiji od svih dočeka u životu. Da, doživjet ćemo poseban, jedinstven doček nove 2010. godine. Jedanaest je sati i avion leti negdje iznad Sirije na 11000 metara visine, a kapetan aviona nam čestita Novu godinu, a s obzirom na razliku u vremenu tada je bila Nova godina. S obzirom da je bila noć, a ja sam sjedio pored prozora, a nebo je bilo bez oblaka, mogao sam vidjeti kako se vatrometom slavi doček. Jutro je, po lokalnom vremenu 6 sati, kad smo sletili u Dubaj.

Grad je bio skoro prazan, upravo poželjan bez gužve za brže razgledavanje zanimljivosti. Grad kojeg vidite često na TV, ali oni prikazuju samo sjaj, a mi smo se i uvjerili da postoji i druga strana medalje. Grad prekrasnih građevina, ulice pune cvijeća, široke avenije...

Šećemo plažom pomalo umorni i neispavani. Pronalazimo veliki čamac na suhom doku i tamo u miru i na Suncu odspavamo dva sata. Ostalo je još vremena da grad vidimo i u noćnim satima. Polako se budi, a sve je više ljudi na ulicama i cestama. Prošetali smo i najvećim trgovačkim centrom na svijetu, vidjeli igru vode, svjetla i glazbe.

Još je malo vremena pa polako odlazimo na aerodrom jer opet noćni let za Bangkok. Nakon 6 sati leta dolazimo u Bangkok na najveći aerodrom na svijetu pa nam je trebalo od izlaska iz aviona 2500 metara da izađemo iz zgrade aerodroma. Po izlasku temperatura 30 stupnjeva, a vlaga 90 posto.

Sjedamo u autobus i nakon 12 sati vožnje stižemo na granicu Laosa.




O zimskom pohodu Vinica - Martinščak 18. siječnja 2009.

Tue, January 20, 2009 - 2:56:26

Zahvaljujemo HPD Vinica na toploj dobrodošlici, gostoprimstvu, zanimljivoj stazi i ukusnom gulašu!

Pedeset i četiri člana HPD Bilogora 18. siječnja je sudjelovalo na zimskom pohodu Vinica - Martinščak kraj Duge Rese. U dopodnevnim satima uživali smo u gotovo netaknutom snijegu koji se poslijepodne počeo topiti. Staza je bila zanimljiva, s prekrasnim vidikovcima i ne jako zahtjevna. O proljetnom pohodu po istoj stazi možete se informirati na http://www.hpd-vinica.hr/.



Geronimova zemlja

Postbožićni osvrt na predbožićnu šetnju Bilogorom

Mon, December 29, 2008 - 2:26:42

Kroz Geronimovu zemlju
Napisala: Nikolina, foto: A. Ibriks i Ž. Vinković


Prošle godine u ovo vrijeme smo se također pokušali (tada bezuspješno) dočepati Svete Ane pa sam ponovo očekivala snijeg i temperaturni minus koji bi neutralizirali bilogorsko blato. Uspjela sam se zaprljati već na početku naše obilaznice kojom smo krenuli nakon jutarnjeg čaja u 9.

Na Kamenitovcu nas je dočekao Đuro koji će nas voditi do iza Velikog Trojstva, a tamo nas čeka Željko koji će nas nekom svojom djelomično divljom stazom dovesti do Svete Ane. S obzirom da je bila mutna, izgledno kišna i blatna nedjelja, nisam očekivala da će nas se skupiti čak četrnaestero. Možda radi ironično-avanturističkog naziva akcije - Kroz Geronimovu zemlju?

Prvi dio puta bio je edukativno-informativan jer nas je Đuro, testirajući nam znanje, pripremao za nadolazeću planinarsku školu. Nakon što smo napustili našu obilaznicu, uputili smo se kroz živopisno Radničko naselje, dio Velikoga Trojstva, na mjesto susreta sa Željkom. Nakon pola sata hoda kroz šumu u kojoj smo pokušali (e sad nisam sigurna - naći Geronima ili pobjeći od njega?) našli smo se u selu Vrbica.

Popeli smo se prema Ravničkom brijegu i nastavili dalje prema Kostanjiku. Oko 11 sati, kada smo stigli u vinograde, iznenada smo stali. Željko je indijanskim metodama otvorio vrata male i stare bilogorske klijeti te nas ponudio mladim bijelim i crnim vinom.

Putem dalje sam pokušala saznati nešto više o našem odredištu - Svetoj Ani. Rekli su mi da je to malo mjesto u srcu Bilogore i nedaleko od Đurđevca. S obzirom na stanje u našim selima, očekivala sam uspavano i trošno selo od nekoliko kuća. Tim me više iznenadila i oduševila srdačna dobrodošlica i predpraznička idila koju su priredili vrijedni Podravci.

Pokazali su nam svoj mlin, pokrenuli ga i samljeli kukuruznu melju, proveli nas kroz svoje čisto i uređeno selo i na kraju počastili kuhanim vinom i kukuruznom zljevankom. Pozvali su nas na Dane zlevanke koje obilježavaju svake godine u srpnju.

Prepuni dojmova, najedeni i ugrijani od vina najkraćom stazom smo se uputili do Dobrovite pa za Bjelovar. Žao mi je samo što nismo našli Geronima - poveli bismo ga na zljevanku u Svetu Anu.



Kestenijada 2008

Priča o jesenskoj kiši, odustajanjima i kestenijadi

Fri, November 28, 2008 - 1:47:31

Željko Vinković piše o svom doživljaju Kestenijade u Koprivnici

Bio je zavidan interes za neslužbeni pješački pohod po Bilogori na kestenijadu u Planinarskoj kući Rudi Jurić koji smo planirali s petka na subotu. U srijedu sam dobio e-mail od Erwina u kojem je pitao o planovima i pripremama. Javili su se i Nikolina i Dubravko koja su željeli biti u ekipi. Čuo sam se i s našim predsjednikom Đurom te smo dogovorili sastanak u K-2 (ne na K-2) na kojem smo utvrdili da bi polazna točka pohoda bila šuma Trnovka na asfaltnoj cesti prema Babotoku u petak u 3 ujutro. Pohod od 13 kilometara otuda do Stankovog vrha sam imao ranije pripremljen. Trebalo je samo pripremiti preostalih 17 kilometara od Stankovog vrha do Planinarske kuće Rudi Jurić.

Bilo je izvedivo sve, osim što vremenska prognoza nije bila na našoj strani. Nadao sam se da će prognozeri pogriješiti i da će najavljena kiša za noć početi tek u subotu dopodne. S tom idejom otišao sam i spavati. Oko pola jedan ujutro probudio me huk vjetra. Dobro je, pomislio sam, vjetar će zadržati kišu, a možda je i potjerati.

Ustao sam pola sata kasnije. Počelo je lagano padati, ali vjetar je još bio jak. Obavio sam jutarnju higijenu, lagano istezanje i obavezan doručak… i pogledao van. Kiša pada, ali ne dovoljno da bi prema prethodnom dogovoru zvao Đuru i obustavio akciju. Sva oprema u ruksaku je umotana u vrećice, a preko ruksaka je prebačana zaštitna presvlaka. Pelerinu sam izvadio iz ruksaka da bude pri ruci, a prije obuvanja sam čarape omotao vrećicama i tek onda obuo cipele i navukao „gamaše“. Bio sam spreman za polazak autom do Bjelovara odakle su nas Ada i Boba trebale prebaciti do polazne točke. Uto je zazvonio mobitel. Đuro kaže da je u Bjelovaru prolom oblaka i bio je odlučan da odustajemo. Ne želeći se predati samo tako pokušao sam ga uvjeriti da kod mene (u Malom Trojstvu) pada zanemarivo mada sam sumnjao u to da ćemo ostati suhi – ipak nam je slijedilo osam sati hodanja. Morao sam odustati iako sam se još uvijek nadao da će me netko od hodača nazvati i reći da vrijeme nije tako strašno. Mobitel je ponovo zazvonio. Sve su mi nade potonule jer je Dudo također zaključio da odustaje radi vremena. Osjetio sam se satjeran u kut, kao boksač na konopcima, a treba samo baciti ručnik na pod i sve bi bilo gotovo. Dobro, predao sam se, akcija se obustavlja. Odustajanje je bilo logično, mada sam ostao pitati se zašto se Geronimo nije predao kada je na njega krenulo 5000 američkih i 3000 meksičkih vojnika.

Zavukao sam se u sad već hladan krevet iako mi ni nakon sat vremena san nije došao na oči. Neprestano sam vrtio nove varijante koje mogu spasiti cijelu stvar. Oko pola četiri sam ipak zaspao. Kad sam se probudio u sedam sati, kiša je gotovo stala. Odlučio sam otići autom do Stankovog vrha. Bila je to polovica noćašnje ture. Tamo sam mislio pričekati ekipu koja je trebala doći autima iz Bjelovara. Nazvao sam Đuru i slavodobitno mu stao objašnjavati da nije sve propalo i da možemo prijeći bar pola puta. Međutim, on je samo rekao: „Ja sam sam.“ Kako sam? Gdje su naši hrabri planinari koji su planirali noćašnju akciju? Opet isti odgovor: „Ja sam sam.“ „Dobro, što ćemo sad?“, pitam pomalo razočarano iako je bilo sasvim logično ostati u toplom krevetu. Idemo pozdraviti domaćine. Možda naši još dođu.

Na kraju nas se skupilo desetak, kiša je stala i na trenutke se probijalo i sunce.

Kestenijada je bila vrhunski organizirana od gostoljubivih domaćina. Zabavljali su nas raspjevani i dobro uštimani tamburaši. Kuhani čaj za dobrodošlicu pojačavao se „vatrenom vodom“, a ublažavao slancima. Odnekud je netko izvukao „viljamovku“, ali to je bilo samo za probrano i fino društvo, a ja sam se našao na pravom mjestu. Radoznalost me odvukla u unutrašnjost planinarske kuće gdje je bilo kolača više nego u slastičarnici. Uzeo sam orehnjaču, a onda spazio pitu sa sirom. „Mađarice“ ću ostaviti za poslije. Izlazim vani ugledam autobus pun planinara iz Mađarske. Dobro da sam ostavio „mađarice“ za poslije. Iz Rasinje su dolazili planinari iz Varaždina, pristigli do tamo „cugom“. S jednom planinarkom je stigla i mršava crna mačka, crna kao da je upravo prvo prošla kroz dimnjak. Vrlo je svježe i s obzirom da se ne smije dugo stajati na miru, odlučili smo u šumu na berbu kestena. Iako je šuma puna ljudi koji beru kestenje, ima ih toliko da su vrećice uskoro pune. Đuro bere kestenje u džepove svoje crvene jakne, a onda istrese u vrećicu najbližeg planinara. U nekoliko navrata bio sam mu najbliži. Nakon nekog vremena postali smo probirljivi pa smo počeli brati samo najkrupnije i najljepše komade.

Branje nas je izmorilo tako da smo se nagradili porcijom pravog planinarskog graha i malom limenkom „Tuborga“. Kako mi dan ne bi propao bez hodanja, krenuo sam s izvora šumom po obilježenoj stazi do novoizgrađene lugarnice (brvnare od trupaca), četrdesetak minuta hoda tamo i isto toliko nazad, ali asfaltom. Tek toliko da se malo ugriju mišići. Vrativši se nazad do planinarske kuće ugledao sam ekipu koja se zabavljala pripremom kestena za pečenje. Dudo, naravno, ima vrlo sofisticiranu tehnologiju rezanja kestena skalperom kod koje je dubina reza identična na svakom kestenu. Primijetili smo da su kesteni pripremljeni Dudinim načinom najbolje pečeni. Svatko se mogao okušati u pečenju kestena u posebno napravljenim „pečokestnicama“, posudama s izbušenim dnom koje izgledaju kao cjedilo, a napravljene su od materijala koji podnosi vatru na svojoj stijenci. Odlučili smo ostati samo na degustaciji pečenih kestena i procjenjivanju koji ih planinar bolje peče. Da nam degustacija ne bi bila previše suha, pobrinuo se domaćin, kojega zovu Makedonac, donijevši nam domaćeg crnog mošta i prošlogodišnjeg crnog vina. U ugodnom i sve veselijem društvu vrijeme brzo prolazi. Da nas ne ulovi mrak, oprostili smo se s ljubaznim domaćinima uz obećanje da ćemo doći i sljedeće godine u još većem broju i „na noge“. Vraćajući se kući uhvatio sam se u razmišljanju kako je na kraju dana sve ispalo ugodno iako je ujutro bilo logično odustati i ostati u toplom krevetu.

Željko Vinković



Petrova gora 2008

Listopadski izlet - Petrova gora

Sat, November 15, 2008 - 1:55:21

Kako nam je bilo... Piše: Željko Pranjić

Očekivao sam puno manje od listopada, ali ove godine nas je podario izuzetno pitomim vremenom. To znači da je bio topao sunčan dan, idealan za hodanje po ne baš prezahtjevnoj Petrovoj gori. Moglo bi se o Petrovoj gori pisati i pisati, ali obići je, tek je to puni doživljaj njene povijesti i legendi što ih se sjećamo iz raznih priča, bilo onih starijih ili ovih novijih povjesničara, i još ako ste te sreće pa imate tako dobrog domaćina (Olivera) kao što smo to mi imali, zabava je sigurna.




Erwin u oblacima

Tue, September 30, 2008 - 1:26:05

Provedite nedjelju u prirodi i (dobrom) društvu.

Zvuči jednostavno, međutim sve je manje ljudi danas spremno odvojiti nekoliko sati, a kamoli dan ili dva za vlastitu dobrobit. No, kako bilo, imao sam sreću i upornost prijateljice planinarke koja me uspjela nagovoriti i tako se nađoh u društvu koje se u nedjelju rano zaputilo, rekoše mi kasnije, na tromeđu Like, Gorskog kotara i Velebita - dvoriječno "Bijele stijene".

Razmišljao sam putem kako ljudi mogu nakon putovanja od nekoliko sati, eventualne nenaspavanosti i trpljenja raznih neudobnosti u vozilu, po dolasku na odredište krenuti put planine u osvajanje vrhunaca. Bilo mi je jasno nakon što smo stigli - nalazim se među osobama koje su potpuno odvojene od vanjskog svijeta i ništa ne osjećaju ili su fanatici pa vide samo cilj i opet ništa ne osjećaju. (Mislim na bolove i putna prigovaranja zbog koječega.)

Krenuli smo, a nakon desetak minuta hoda još jedan hladan tuš - naglo skrećemo s poprilično širokog puta i ne odveć strmog, prema manjem, skrivenom u šumi i priiiilililično strmom. Na putokazu su i Bijele stijene, njihov vrh, a piše i udaljenost - 40 minuta?! Prošlisumetrnci. 40 minuta nisam hodao zadnjih 40 godina tongue laugh.

Slavek: "Nejdite gore!"

Krenuo sam za ostalima uz strminu i pokušavao ne razmišljati o onome što je pisalo. (Bilo bi dobro maknuti takve natpise ili barem napisati u nekim kodovima koje početnici ne razumiju.)

Iako je strmina još uvijek ne osjećam umor, a niti bol u ekstremitetima. Za sada ne čujem niti veseli žamor planinara, vjerojatno zato što sam se u panici odvojio od njih u nastojanju da pokušam doći do vrha dionice i granice umora nakon čega bih se mogao strovaliti i reći "ja više ne mogu, možete me nositi, vući ili cipelariti".

Nekoliko puta je bilo kritično, no nekim čudom sam neozlijeđen uspio doći do visoravni na kojoj je planinarski dom "Kapela" i ljubazni domaćini koji slave 40 godina postojanja njihovog penjačko-šetačkog kluba. Čak su pripremili i tortu, ali nas obavijestiše da smo nenajavljeni višak i da moramo krenuti dalje. Ionako smo kanili prema vrhu, ne zadržavati se, osim kratke okrjepe i malo razgovora.

Neki su uspjeli iskamčiti poneki topli tanjur nečega od domaćina. Drugi su pripremili kolače ili nešto drugo i obilazili planinare nudeći ih. U jednom momentu sam imao na izbor čaj od domaće rakije. Ne, hvala, otrgoh se vlastitoj ruci koja je već htjela krenuti.

Domaćin (k.i. Slavek) nam daje preporuku da se nikako ne penjemo na vrh jer je kiša (zaboravih spomenuti tu sitnicu) i bijele stijene Bijelih stijena su vrlo skliske i opasne za pentranje po njima. Super, barem neću morati plaziti po stijenama u svojoj savršeno bijeloj jakni i novim (jeftinim) planinarskim cipelama. Osim toga, tu je i vjetar, kiša, a i umor se počeo javljati.

S koliko-toliko pozitivnih misli o izbjegavanju krajnjeg napora, uputismo se prema obližnjem vrhu, odnosno prolasku kraj njega. Malo hodanja, provlačenja, puzanja, korištenja sajli i našli smo se pod vrhom.

Vabidba vrha

Na moj užas neke od iskusnih planinara (tzv. i-planinari) ugledao sam na pola stijene koja je vodila na sam vrh. A rekli su da se ne smije penjati zbog uvjeta. Neki su stajali u podnožju stijene i odlučili ne ići na vrh. Super, barem neću biti jedini.

Odjednom se stvorilo nekoliko starijih planinara koji su kulturno zamolili da se oni koji ne misle ići na vrh maknu malo u stranu. Ovo mi je bilo nevjerojatno. Ma nije valjda da se ja ne mogu popeti, a ljudi stariji i dvadesetak godina prolaze kraj mene bez problema. Ipak odlučih krenuti prema vrhu pa što bude.

#$%&?=*!"$& i stigoh na vrh. Ugledah nasmijanog i-planinara kodnog imena Erwin i nekolicinu ostalih iskusnika. Koja ekstaza. Još da se vidjelo nešto, ali nema veze što su oblaci. Ljudi moji, kao što je teško opisivati okus finih kolača ili predivne glazbe, tako je teško opisati osjećaj dolaska na vrh. To jednostavno treba probati.

I-planinari su nešto radili tamo, ja sam dolazio polako k sebi, nekoliko puta je bljesnulo kao ovjekovječba trenutka i onda silazak. E da, prije toga jadikovka u stilu "pet puta bih se penjao, a jednom silazio", kao, teže je sići nego popeti se.

Sišli smo na kraju svi i u komadu i nakon kratkotrajnih pogleda i izmjene koje pozitivne vibre, krenusmo putem kojim smo prethodno dogovorili kako bismo sustigli one koji se nisu odlučili popeti na vrh.

Begova staza

Slučajno ili ne put nas je vratio natrag do doma. Izgleda da je došlo do neke greške. I-planinari su morali nešto kratko izvijećati i odlučiti tko i kamo.

Na kraju smo odlučili da ćemo ponovo prema vrhu, dakle ponoviti dionicu, ali ne skroz na vrh, već samo proći kraj njega i Begovom stazom nastaviti do busa koji nas je čekao na starom mjestu.

Uz zajedljivo-šaljive opaske i-planinara na račun kruženja oko vrha, u drugom (već viđenom) pokušaju uspješno smo se otisnuli u šumovito, maglom prekriveno prostranstvo. Put bi trebao trajati dva, dva i pol sata. Sada mi je bilo sasvim svejedno, ako treba hodao bih i pet sati.

Planinarski brejkdens

Opis puta koji je uslijedio trajao bi predugo pa sam se stoga poslužio jednim od dostignuća tehnologije i snimio kratki filmić kako bih vam dočarao sreću i idilu grupe koja se odlučila na šetnju bez obzira na vremenske uvjete.


Uz nekoliko interesantnih proklizavanja, pirueta i špaga u kombinaciji s brejkdensom na ljigavo-blatnjavom putu te provlačenja kroz superuske prolaze (neki su bili toliko uski da je i-p. Erwin dobacio kako smo spori kao da smo na carini cheese ), uspješno smo se dovukli do makadamske ceste i busa.

U tim sam trenutcima savršeno razumio starčeke koji tvrde i u 80-tima da se u duhu osjećaju kao da im je dvadeset. "Softver" mi je bio spreman na novi izazov, samo je bol koja je pristizala iz skoro sviju dijelova "hardvera", opominjala da sam prekoračio granicu opterećenja.

Apdejt iliti hepiend

Nekoliko dana nakon povratka teško mi je zaboraviti prirodu i nedjeljno društvo, iako se trudim raznim sredstvima (prekomjeran posao, stresne situacije, obiteljska podbadanja itd.). I dalje mi kroz misli prolaze planinari, stijene, vrh B.S.-a, nasmijana Erwinova faca, Begova staza i sve drugo viđeno i doživljeno toga dana.

I na kraju, svakom tko čita ovaj tekst isprika zbog opširnosti, a onom tko se zbog toga odluči krenuti put planine srdačan pozdrav i dobrodošlica.

E, i pozdrav i-planinaru koji ima velike planove (čuo sam nešto o Mount Everestu ili tako nešto cheese ), i svim šetačima dobre volje.

vaš (na trenutke nesuvisli) planinski izvjestitelj kodnog imena da ni jel bil bi gladan




Erwin: Kako mi je bilo na Bijelim stijenama

Tue, September 30, 2008 - 12:55:42

Planinar (kodnog imena) Erwin je u sljedećem tekstu iznio svoje impresije s nedjeljnog izleta na Bijele stijene.

Planirali smo se nakon uspješna pohoda i okupati u Sabljacima. Jedina rupa u planu bila je što je prerano napravljen. Barem tjedan ili dva ranije. Ovako smo imali tek jedno (ali dugo) kišno kupanje.

Vozeći se prema odredištu (Ogulinu pa Bijelim stijenama) pogledavali smo kroz prozor našega Iveka (tako ga ja zovem) promatrajući nebo. Bilo je čas tmurno, čas manje tmurno. Čak smo pomislili kako će uspon biti bez kiše. „Uzalud vam trud...“ penjači.

Željno iščekujući izvještaj zamjenskog vođe puta pokušat ću vam dočarati kako će meni ostati u sjećanju planinarska nedjelja 21. rujna 2008. Jedino što je bilo toplo toga jesenskog dana bio je čaj u planinarskoj kući na Bijelim stijenama. Većini. Manjina je užicala i juhu.

Preostali dio dana borili smo se protiv kiše, vjetra, blata, mjestimičnog snijega i skliskog kamenja i hladnoće. A znate kako čovjek prolazi u borbi protiv prirode? Gubi. Ako se ne prilagodi.

Da budem u potpunosti iskren, ja sam najveću borbu vodio protiv onog dijela odjeće za kojega sam očekivao kako će mi biti najveći prijatelj. Svoje pelerine. Tek sada konačno shvaćam žene i ono što moraju preživljavati kada nose duge suknje. Mislim da dame svih uzrasta danas svako jutro veselo uzvikuju: "God bless Mary Quant!". Istina je da to uzvikuju i muškarci svih dobi. Vjerujte mi na riječ. Nije pametno uspinjati se u nečemu što nalikuje krinolini.

U svakom slučaju, pohod je bio uspješan, za neke od nas i višestruko uspješan. Pretpostavljam da će se domaćinima i gostima planinarske kuće scena u kojoj vesela družina već drugi put prolazi istim putem snažno urezati u sjećanje te da će promisliti o ovakvom načinu provođenja vremena na planini i pitati se: "Imaju li Bjelovarčani često kružna putovanja?"

Svladavši sve peripetije, pa čak i procijep nalik na najužu ulicu na svijetu kojim smo prolazili u Klancu kostura (valjalo bi smanjiti pivski trbuh), završili smo u hotelu na Bjelolasici, na zasluženom odmoru.

Nakon svega sam pokušao objasniti Deniju da je pravom planinaru užitak i uspon na vrh i okrjepa u dolini. Bez ovoga zadnjega ono prvo je tek prikriveni mazohizam. Pretpostavljam da me je shvatio.

P. S.
Napisano ipak nije nikakav relevantan primjer planinarenja i ako ga pronađete (čak i na wikipediji), ne uzimajte ga zdravo za gotovo. Ipak sam ja najmlađi planinar ovdje (po stažu, naravno).

Erwin



Južni Velebit 2008.

Iz dnevnika vođe puta: južni Velebit, 15. – 17. kolovoza 2008.

Tue, September 02, 2008 - 12:04:53

Izvješće vođe puta, Željka Vinkovića, s pohoda na južni Velebit

Pripreme za ovu zahtijevnu akciju trajale su skoro deset mjeseci, gotovo otkada je prijedlog stavljen u godišnji plan izleta. Sastojale su se, između ostaloga, od pripremanja najbolje varijante puta, prikupljanja podataka oko sigurnih izvora vode (koji je bio jedan od najvažnijih detalja) do racionalne veličine ruksaka. Intenzitet pripreme povećan je zadnjih mjesec dana i temeljen na tjelesnoj pripremi koju smo službeno obavljali na našoj prekrasnoj Bilogori, ali i po drugim planinarskim lokacijama. Dva dana prije polaska još smo se jednom našli kako bismo podijelili dužnosti i utvrdili tko će što nositi.

Prvi dan: petak, 15. kolovoza 2008.

U ponoć 14. kolovoza 2008. smo kombi-busom krenuli prema našoj najdražoj planini, Velebitu. Iz Bjelovara nas je krenulo jedanaestero, a dvanaesta članica ekipe, Sonja, ukrcala se na izlazu s autoputa (Maslenica). Zahvaljujući brzom kombiju i polupraznoj cesti u Starigrad Paklenicu smo stigli u 5 sati, prije svitanja. S Jadranske magistrale odvojili smo se na usku asfaltnu cestu kod starigradske Bikarije te uzbrdo 7,2 km prošli pokraj slikovitih podgorskih zaseoka (Dokoza, Ercezi, Šimidrići, Donji Dolac, Dolac Županov, Mali Vaganac) sve do parkirališta na Velikom Vagancu. Iskrcali smo svu potrebnu opremu jer se kombi vraćao kući. Nama neće trebati do nedjelje. Nakon kratke pripreme i dogovora u 6.10 krećemo prema Bojincu.

Područje Bojinca obiluje kraškim pojavama (velikim liticama, škrapama najrazličitijih veličina i oblika, ponikvama i kukovima). Posebno su zanimljivi Jagin kuk i Bojin kuk, visoke kamene litice neobična oblika i izgleda.

Do odvajanja staze za Bojin kuk, gdje smo ostavili ruksake, trebalo nam je gotovo 2 sata. Daljni uspon je vodio kroz slikovito izbrazdanu stijenu, a u drugom dijelu staza je bila osigurana dobrodošlim i odlično postavljenim sajlama. Pažljivo smo za 40 minuta stigli na vrh Bojinog kuka (1110 mnv), težim i kraćim putem preko sajli.

Na vrhu smo uživali u pogledima, osobito na Veliko Rujno i Višerujno, dio koji nas je očekivao poslijepodne. Budući da smo uživali u usponu po sajlama, odlučili smo se i vratiti istim putem. Otamo nam je slijedilo još malo uspinjanja, a onda zahtijevno spuštanje prema Velikom Rujnu po strmoj strani i polusiparu. U 11 sati, kad je počela hodočasnička misa povodom blagdana Velike Gospe, mi smo silazili u rubni dio polja. Za petnaestak minuta stigli smo na središnji dio livade do velikog šatora gdje smo dogovorili odmor do 14 sati.

Poslijepodne smo se za 3 sata stazom preko Stražbenice i prevoja Buljme popeli s 900 mnv (platoa Velikog Rujna) na 1380 mnv (sklonište Struge). Vrijeme je bilo sparno i sunčano. Sklonište Struge su bile rezervirane jer su se Zadrani pripremali za proslavu blagdana Svetog Roka te je nama i Zagrepčanima za postavljanje šatora ostala boćališna staza. Inače je to odlična podloga za podizanje logora, osim ako se malo prije ponoći ne spusti jak pljusak s vjetrom i tučom, kao nama. Boćalište tada postaje korito za prikupljanje vode. Snašli smo se na razne načine: neki su se stisnuli u sklonište i pomoćnu šupu, drugi na karimatima kao na zadnjem potopljenom otoku, a treći su imali vrhunske šatore pa su bezbrižno slušali grmljavinu i huk vjetra.

Drugi dan: subota, 16. kolovoza 2008.

Nakon buđenja u 6 sati pokušali smo sanirati noćašnju štetu koja se sastojala od mokrih šatora, ruksaka, vreća za spavanje i ostale opreme i neispavanosti. Uskoro je po cijelom skloništu visjela naša odjeća i druga oprema koju smo pokušali bar malo osušiti prije polaska u 8 sati.

Čovjek koji se brine o skloništu pokušao nam je objasniti da bi najbolje bilo ostati ovdje bar do podne kad se očekuje poboljšanje vremenskih prilika. Njegovi savjeti nisu se uklapali naše planove te smo neovisno o vremenu krenuli do bunara Marasovac popuniti zalihe vode. Dok smo mi točili vodu za put, nebo se nemilostivo otvorilo i počela je lagana kiša. I na to smo bili spremni, bolje nego noćas. Začas su na nama bile kabanice i pelerine i krenulo se dalje. Pred nama je bio uspon prema Vaganskom vrhu, uz kišu i povremene jače nalete vjetra, što je zahtijevalo maksimalnu koncentraciju i zajedništvo. Cijela grupa je trebala biti usko zajedno, zato sam vratio dvoje odbjeglih ispred sebe u grupu i čekao priključenje začelja i u takvoj formaciji nastavili smo korak po korak. Konzultirajući se s Dubravkom, zamjenikom vođe puta, obavili smo još neke transformacije u grupi. Sa začelja smo prebacili Veljka odmah iza mene te prema njemu odredili ritam cijeloj grupi. To se pokazalo odličnim potezom jer zahvaljujući Veljkovom kontinuiranom tempu dobivamo na kompaknosti grupe. U vrlo laganom, ali konstantnom tempu kroz na trenutke slabu vidljivost, povremenu kišu i nalete vjetra za 2 sata smo stigli na vrh Vaganskog vrha (1757 mnv). Bilo je vrlo vjetrovito i imali smo, kako Dudo kaže „neviđene vidike“, na trenutke gotovo 10-20 metara.

Kažu da su vidici s Vaganskog vrha orijentirani na ličku stranu. Treba tome vjerovati pa pada dogovor da dolazimo i za sunčana vremena kako bismo provjerili tu informaciju. Spust s Vaganskog vrha stazom prema Svetom brdu prvih 10 minuta prilično je strm, a dalje vodi ugodna staza između neobično velikih ponikava lijevkastog oblika ukrašenih lijepim pojasom borove klekovine. Borova klekovina natopljena vodom (tzv. “pojajna kleka“ po „doktoru“ Dudi) ostaje mi u posebnom sjećanju, posebno oko područja padine Malovana. Prolaz kroz nju je vrlo uzak te je ona namočila i one dijelove naših tijela (donje) koji su još bili suhi.

Vremenske prilike i vidljivost malo su se poboljšale tek oko 13.30 kad smo došli do raskrižja staza Sveto brdo - Vlaški grad. Ostavili smo opremu da se suši na kamenu, a mi olakšani – bez opreme i poslije ručka za sat smo stigli na vrh Svetog brda. Ni Sveto brdo nam nije ponudilo svu raskoš nadaleko poznatog vidika. Samo na trenutak, kroz rupe u oblacima uspjeli smo nešto vidjeti. I ovdje ćemo se uskoro ponovo morati vratiti kako bismo poboljšali dojam.

Do opreme smo se vratili istim putem za četrdesetak minuta te nastavili stazom prema Vlaškom gradu. Staza je nezgodna, poprečna padina je vrlo strma, siparasta. Nakon desetak minuta našli smo na spomen-ploču trojici stradalih splitskih planinara u siječnju 2006. Pola sata trebalo nam je do skloništa Vlaški grad (1280 mnv). Ponovo bez opreme popeli smo se na vrh Vlaški grad (1383 mnv) te smo konačno nagrađeni veličanstvenim pogledom.

Za 50 minuta spustili smo se nazad do opreme te nastavili još sat do naše baze, planinarskog skloništa Ivine vodice (1250 mnv), gdje smo podigli kamp. U skloništu smo zatekli troje Francuza, dvoje Nizozemaca i čak i dvojicu Bjelovarčana koji su naložili štednjak pa smo im se pridružili i osušili čarape, majice, hlače, vreće za spavanje i skuhali tople napitke.

Treći dan: nedjelja, 17. kolovoza 2008.

Ujutro smo krenuli u 7.50 sati, iako je predviđeno u 7.00, no neke je teško pokrenuti. Srećom, imamo dovoljno vremena za spuštanje. Vrijeme je dobro, noćas čak nije bilo kiše pa smo suhi. Za spuštanje je odabrana staza preko Martinovog mirila i Njiva Lekinih preko Jurlina pa u Veliku Paklenicu. Do Lekinih Njiva bilo nam je potrebno dva sata. Tamo smo se odmorili i pojeli. Na stabalcu pokraj nas ugledali smo poskoka koji se upravo penjao na višu granu i bolji položaj za sunčanje. Kad smo malo savladali strah, počelo je škljocanje fotoaparata za snimke u svim položajima. To ga je prilično uznemirilo pa smo ga napokon ostavili na miru.

Mi smo se zatim posvetili slušanju priče o velebitskim vilama koju nam je pročitala Nikolina, pa su počeli komentari. Zapamtio sam da postoje dobre vile, ali da ima i zlih i da se planinari trebaju čuvati mladih zgodnih vila da ih ne zavedu (bilo bi to zanimljivo iskušenje). Nakon 40 minuta, svatko sa slikom svoje vile (moja je bila, normalno, “prekokrašna“, imala je raspuštenu kosu koja je lepršala na vjetru, i najvažnije, ponijela mi je ruksak) krenuli smo prema Jurlinama i dalje do skretanja na stazu za Anića kuk gdje smo stigli za sat i pol.

Opet bez ruksaka, na vrhu Anića kuka (712 mnv) smo bili za 45 minuta. Pogledi su impresivni, možemo obuhvatiti cijelu našu trodnevnu turu. Posebno se ističe kanjon Velike Paklenice ispod nas te na drugu stranu pogled na more i otoke. Iznenađeno i s puno divljenja gledamo ljude koji dolaze na vrh po užetu s druge odsječene strane stijene. To nisu bili ljudi pauci, već alpinisti. Jedan od njih kaže nam da je penjao pet sati svoj smjer na vrh stijene. Divim im se i poštujem ih, ali i sve nas koji smo prošli u ova tri dana na svojim nogama.

Još nam preostaje silazak s vrha do ruksaka i spuštanje do kombi-busa što smo izveli za dva sata. Na brzinu smo se raspremili kako bi nam ostalo što više vremena za kupanje na koje smo stali tek u Selinama nakon što smo prošli čak pet mogućih ulaza na plažu uz glasno negodovanje putnika. Pola sata za kupanje bilo je dovoljno da odnesu sav umor i znoj s nas i ostave samo zadovoljstvo onog što smo vidjeli i prošli.

Kao vođa puta vrlo sam ponosan na cijelu ekipu i zahvalan što su imali povjerenja ići sa mnom na ovaj put, a sada imam osjećaj da ovo nije ni pola onog što mogu proći. Dobro se vidjelo što znači pripremati se s Dudom po Bilogori uz „obredno pranje nogu“ u „faslovskoj škrapi“ što postaje tradicija prije izleta na Velebit. Završavam izvješće s porukom “Velebite, kralj si (a kraljica je Visočica)! Čekaj nas dogodine, sigurno ti dolazimo!“

Vođa puta
Željko Vinković




Lički biseri

Fri, May 02, 2008 - 12:04:15

U srpnju prošle godine planinari HPD Bilogora započeli su akciju Lički gorski biseri – obilazak trinaestak gorskih vrhova koji se nalaze u jednom od najljepših gorskih područja Hrvatske. Zamisao ove akcije je da se svake godine sredinom srpnja obiđe nekoliko ličkih vrhova. Lani su to bili Zir, Ostrovica, Kremen i Ozeblin, a ove godine Oštri Medvjeđak, Crni vrh, Sadikovac i Konjevača.

Na Oštri Medvjeđak (889 m) popeli smo se krenuvši s Plitvičkih jezera, a poslijepodne smo stigli u Baške Oštarije gdje smo prenoćili i otkud smo krenuli prema Crnom vrhu (1197 m). Drugi dan uputili smo se na Sadikovac i Konjevaču (1381 m). Četiri sata neprestanog uspona bili su nagrađeni prekrasnim pogledom na otok Pag i velebitske vrhove.

Drugi dio „Ličkih bisera“ ove je godine vodio Željko Vinković. Izlet ćemo pamtiti po mnoštvu nepredviđenih situacija sa sretnim završetcima, prekrasnim pogledima na more i planine, mnogo smijeha i domaru iz „Vile Velebita“.



E-mail lista
Primajte obavijesti o akcijama i izletima i prijavite se na našu mail listu

SADRŽAJ RUBRIKE
HODATI JE ZDRAVO – 23 KM DO ZRINSKOG TOPOLOVCA!
NA ZIR PA U TESLIN MUZEJ U SMILJANU!
BILOGORCI NA VELEBITU
PLANINARAC NAŠ SVAGDAŠNJI
NA ZLEVANKU U SVETU ANU!
POSLIJE VRHA RISNJAKA NA IZVOR KUPE!
MARIJA BISTRICA: ‘S GOSPON FULIROM’, PO 15. PUT!
IZ PLANINARSKOG DNEVNKA – NA KRETI, IZ DANA U DAN!
ZA PRAZNIKE U BIH: NA POGORELICI, BITOVNJI…
NA RAVNOJ GORI I NIJE TAKO RAVNO!
NI BRDA, NIT’ PLANINE, ALI GOSTOLJUBIVOSTI NA PRETEK!
BJELOVARČANI U SLOVENIJI - ŠEST SATI PO HALOŠKOM KRAJU!
BJELOVARČANI NA PROMINI (ČAVNOVKA, 1148 M)
ZA PRAZNIK RADA KOD VESELKE I MATE!
VIŠE OD 300 PLANINARA NA KAMENITOVCU!
U ZIMSKOM ZAGRLJAJU BITORAJA
Bilogorci na prvom ovogodišnjem snijegu
Iz Kupreškog polja na Veliki Vitorog
JEDAN JE VELEBIT
IZLET U NEPOZNATO 2014.
Oko Livanjskog polja po Kamešnici i Šatoru
Visočica- planina gorštaka i netaknutih pejzaža
“KROZ GERONIMOVU ZEMLJU” (Predbožićna šetnja Bilogorom 2013.)
Međunarodni dan planina na Papuku
TRADICIONALNI IZLET U NEPOZNATO
Bilogorski planinari pozdravili se sa ljetom!
6. memorijalni planinarski pohod Tragom zbjega lovinačkog kraja – Istinom protiv zaborava
20. Antunovski piknik - Krndija
BJELOVARCI I ČAZMANCI NA DANIMA HRVATSKIH PLANINARA NA ŽUMBERKU
NA IVANEČKOJ PLANINARSKOJ OBILAZNICI
USPON PREKO 7 ZUBI NA VRANILAC
USKRSNI VIKEND NA ORJENU I RUJNICI
PIaninari , hodočasnici (planinarski križni putevi)
PLANINARI, HODOČASNICI
Odrađena prva radna akcija u sklopu projekta Vesela djeca
Izlet u Donju Stubicu
PLANINARSKA GRUPA OŠ ZAPRUUĐE GOJZEKI – HPD ŽELJEZNIČAR na Bilogori
Tako su putovali naši stari
KROZ GERONIMOVU ZEMLJU 2012., predbožićna šetnja Bilogorom
Bilogorski planinari dobili su svog “vuka”
PROLJEĆE NA BILOGORI 2012.
Slavonski planinarski put u “jednom dahu“
Iz dana u dan s SPP-a - drugi i treći dan
Iz dana u dan s SPP-a
Dugometražna akcija HPD „Bilogora“ Bjelovar - SLAVONSKI PLANINARSKI PUT U 8 DANA
Pješački pohod „K bratecu„ (Bjelovar-Varaždin 2010.)
Foto reportaža s izleta na Veliku planinu 23. svibnja 2010.
Proljeće na Bilogori 2010.
Priča vođe puta o zimskom Zavižanu
Geronimov izvještaj s nedjeljne šetnje - 27. prosinca 2009.
HPD Bilogora na Fokinoj stazi 19. prosinca 2009.
Bilogora u snijegu - 20. prosinca 2009.
Do nepoznatog i natrag (oliti još jedna akcija visokoga rizika)
Drugi susret planinara Primorskim stazama
Impresije jedne planinarke ili Muke po velebitskim kišama
Durmitor - dnevnik “voditeljice” puta
Virovitica – sedam dana poslije
Foto zapis s nedjeljnog izleta na Golicu
Hrvatski planinari na češkim brdima ili Kako smo se popeli na češku Snješku
Radna akcija na Kamenitovcu 22. ožujka 2009.
Kako nam je bilo: izlet na Kalnik 22. veljače 2009.
Bilogora na Ravnoj gori
O Ravnoj gori (14. - 15. veljače 2009.)
Putovanje po Indokini - 2. dio
Putovanje po Indokini
O zimskom pohodu Vinica - Martinščak 18. siječnja 2009.
Postbožićni osvrt na predbožićnu šetnju Bilogorom
Priča o jesenskoj kiši, odustajanjima i kestenijadi
Listopadski izlet - Petrova gora
Erwin u oblacima
Erwin: Kako mi je bilo na Bijelim stijenama
Iz dnevnika vođe puta: južni Velebit, 15. – 17. kolovoza 2008.
Lički biseri