Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

Impresije jedne planinarke ili Muke po velebitskim kišama

Napisala: Sonja Belamarić

U petak popodne po užeglom suncu, 30°C, u kratkim rukavima i japankama kreće naša vesela družina (9 planinarki i 6 planinara) na ovogodišnji veliki LJETNI pothvat u trajanju od tri dana.

Iako sve vremenske prognoze najavljuju kišu, grmljavinu, vjetar i svašta slično, mi krećemo s dozom optimizma: “Možda se ipak provučemo?! Čini se da će najgore biti na sjevernom Jadranu!”

U subotu rano ujutro krećemo odlično raspoloženi. Naspavali smo se u toplim krevetima, doručkovali i naprtili velike ruksake na leđa. Pogledom ispraćamo kombi. Hodamo uživajući u novom danu koji, iako siv i mutan, budi osmjeh na licima svojim magličastim oblacima koji se lijeno valjaju obroncima. Svi smo lijepo uređeni. Oprema je vrhunska (od Alpininih gojzerica do McKinley hlača, Ferramo navlaka za ruksake i gamašna do Northland jakni i kapa).

Kišica počinje. Prvo lagano. Pomalo se oblačimo u pripremljenu zaštitnu opremu. Kiša ne prestaje i moramo se bolje zaštititi. Oblače se kabanice, šuškavci, šilterice, rukavice, stavljaju gamašne i druga zaštitna oprema. Kiša i dalje uporno pada, a mi postojano hodamo. Odustajemo od penjanja na neke vrhove radi opasnosti od klizanja i gromova. Kratimo stazu i nastavljamo hodati prema domu. Kiša nas ne pušta na miru. Pretvara se u pljusak s vjetrom. Tuče nas sa svih strana, pred kraj jako s boka. Mi polako popuštamo. Prijavljuju se mokre čarape, gojzerice pune vode, mokra ramena, leđa. Uskoro nitko nije pošteđen. Zadnjih sat vremena stišćemo zube i vučemo noge po klizavom terenu u duplo težim gojzericama. Svi razmišljamo o ugodnoj vatri i toplini doma koji se, ni manje ni više, zove Kugina kuća.

Stižemo pred zaključana vrata i hladni dom. Ipak, za tren se organiziramo i topla vatrica gori u dvije peći. Svi su presvučeni u suhu odjeću, jede se, pije topli čaj (na litre), karta bela i raspoloženje je opet vedro. Spavamo u toplom potkrovlju doma, a društvo su nam razigrani puhovi, noćni igrači.

Drugi dan nas je pomazio. Uspjeli smo propješačiti cijelu planiranu stazu uz vrlo malo kiše. Za vrijeme jednog jedinog grmljavinskog pljuska i olujnog vjetra ručamo u metalnom kontejneru Ograđenica koji dijelimo s još 9 zagrebačkih planinara. Navečer stižemo do doma na Alanu.

Treći je dan. Ponovo jaka kiša. Što ćemo?!? Ipak, zajednička odluka je: “Nastavljamo!” Treba stići do Zavižana gdje nas čeka kombi za povratak u Bjelovar. Moramo se puno bolje opremiti. Sad smo i znatno iskusniji, pametniji i jači od kiše. Pred sam polazak izlazimo na zajedničko fotografiranje. Pogled na grupu mami i suze i smijeh. Ne zna se jesmo li više nalik na Limenog iz “Čarobnjka Oza” ili ratnike iz “Bitke na Neretvi” (za starije) ili na statiste i glumce iz “Petog elementa” ili “Transformera” (za one mlađe)? Naše kreacije su neponovljive, maštovite, neobične. Na nogama vrećice, preko njih čarape, sve stisnuto u gležnju čvrstom širokom srebrnom ljepljivom trakom (power tape), neki u novim kabanicama krojenim od debelog najlona po “šavovima” ljepljenim, naravno, srebrnom trakom, gamašne pričvršćene srebrnom trakom, crne vreće za smeće na najneobičnijim mjestima, od zaštite za ruksak do turbana za glavu. Drugi planinari nas gledaju u čudu, a neki “kupuju” patente i štite se na isti način.

Oprema se pokazala vrhunskom. Dohodali smo do doma na Zavižanu (2°C) bez ikakvih gubitaka i s velikim iskustvom za buduće slične pohode. Znamo sve o VELEBITSKIM KIŠAMA, kišicama, kišurinama, rosama, rosuljama, pljuskovima, grmljavinskim pljuskovima, munjama, udarima vjetra, oluji, zraku koji miriši na kišu, prvim malim kapima, velikim, gustim, debelim, o kišici tankoj, kratkoj, slatkoj, ali i onoj dugotrajnoj, dosadnoj, upornoj, kosoj, hladnoj.

U toplom kombiju punom veselih lica (Željko, Feh, Nino, Dora, Nada, Nadica, Vera, Ljuba, Nikolina, Boba, Dudo, Zvonko, Melita, Branko, Sonja) i ruksaka punih krasnarskog sira kuju se planovi za neke nove izume kućne izrade koji štite jače i bolje. Svestrani smo. Planinari, ali istovremeno i vodiči, ložači, sušači, kuhari, pospremači, pregovarači, pomagači, izumitelji, kreatori, liječnici, travari, logističari, pozadinski vodiči, tragači, zabavljači, sanjari, veseljaci.

Jurimo doma. Sretni. Ulazimo u bjelovarsku izmaglicu. Ulice mokre. Ma što je to za nas, kišne znalce?