Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

Hrvatski planinari na češkim brdima ili Kako smo se popeli na češku Snješku

Napisala: Nikolina Marinić
Fotografije: Damir Bencek, Tomislav Cug i Nikolina Marinić


Sedmero planinara HPD Bilogora je od 12. do 17. travnja 2009. boravilo na Krkonošama, češko/poljskom gorju. Donosimo podulji zapis o toj akciji i pozivamo sve planinare koji pišu slične planinarske putopise da se jave kako bismo ih objavili.

Nekoliko smo mjeseci planirali ovaj izlet koji se realizirao zahvaljujući Božinim organizacijskim spobnostima i nesebičnom potezu našeg nesuđenog vozača Davora Divića. Idejni začetnik našeg odredišta bio je, kao i obično, naš „afrički“ vodič Milan koji se pokazao izvrsnim, spontanim i zanimljivim i na ovom našem europskom kontinentu. Češku uglavnom poznajem po maturalnim ekskurzijama i uobičajenim turističkim odredištima (praški hosteli, pivnice, Starogradski trg, Vaclavske namêsti, Jihlava, Karlštajn) pa sam bila relativno skeptična prema planinarenju u Češkoj. Nisam očekivala prevelike fizičke napore. Najviši vrh je Snješka, niža je i od Vaganskog vrha, a Česi definitivno nisu poznati po nepreglednim planinskim lancima i usponima po njima. Ipak, znajući Milana, nisam se skroz opustila...

Krenuli smo na Uskrs, 12. travnja, nakon što smo gotovo otkazali put radi objektivnih razloga koji su zadesili našeg vozača Davora i radi kojih je odustao od puta. Tako je Cug prestao biti običan putnik-planinar (kao Sonja, Damir, Bank, Željko i ja), nego je prvi puta u životu postao službeni vozač kombija. Iz Bjelovara smo krenuli u četiri sata poslijepodne opskrbljeni ostatcima uskršnjih ručkova. Namjera nam je bila uštedjeti na cestarinama i gorivu pa smo pratili upute s viamichelin.com za „ekonomsku“ rutu. Za to što nismo završili još do danas bludeći po bespućima istočne Europe zaslužan je Dule – uređajčić koji nas je pristojno i ljubazno obavještavao o našim kretanjima pritom se glasajući kao glavni voditelj iz Plesa sa zvijezdama po kojem je, konačno, i dobio nadimak.

Krenuli smo brzom cestom prema Varaždinu i granicu prešli na prijelazu Goričan. Od 17.00 pa do 23.00 vozili smo se kroz nepregledne mađarske ravnice i sela cijelo vrijeme pokušavajući otkriti sličnosti i razlike između hrvatskih i mađarskih životnih navika te se prepirući oko estetskih karakteristika mađarske arhitekture i mađarskih prirodnih znamenitosti. Nakon Nagykanisze uputili smo se zapadnom obalom Blatnog jezera i preko Zalaegerszega, Vasvara i Soprona kretali prema slovačkoj granici. U 22.00 nas je presrela mađarska policijska kontrola i pregledali su nam putovnice. Činili su se ljubazni. Teško je reći – ništa ih nismo razumjeli.

U 23.00 ušli smo u Slovačku preko starog sablasnog prijelaza Rajka. U Češku smo ušli oko pola jedan ujutro. Zaspala sam, ali kad sam se probudila, negdje prije Jaromera gdje smo čekali Milana, Cug me obavijestio da je tijekom noćne vožnje na cesti susreo svu silu malih životinjica (ježeva, srna, zečeva). Mislim da ga je manevriranje da ih izbjegne održavalo budnim.

Milan je iz Njemačke u Jaromer, malu češku provinciju sjeveroistočno od Praga, stigao vlakom oko pola sedam. Odmah je bio spreman za akciju pa smo u Špindlerov Mlyn stigli u pola osam odakle smo u sljedeća tri dana odlučili istražiti Krkonoše, planinski masiv koji razdvaja Češku od Poljske, i popeti se na najviši vrh - Snješku.

Krkonoše na češkom znači Velika planina, a njezin najviši vrh Snješka visok je 1602 m. Godine 1963. Krkonoše su proglašene prirodnim rezervatom i nacionalim parkom, a površina im je 36 300 ha – dijelom su na češkoj, a dijelom na poljskoj strani. Od 1992. su rezervat biosfere. Na prostoru Krkonoša nekoliko je sačuvanih ruševina srednjovjekovnih dvoraca. Zime su u tom dijelu Češke i Poljske hladne i nisu neobični zapusi od preko 3 m snijega koji se mjestimično zadržava tijekom pola godine. Snješka je 296 dana u godini prekrivena maglom ili u oblacima. Krkonoše su poznate i po vjetrovima (s obzirom na vjetrove, jedno od najeksponiranijih područja u Europi), a na sjevernoj strani puše i fen – topao vjetar tipičan za Alpe. Mjestimično se nalaze neobične kamene formacije koje smo kasnije nalazili i u drugim predjelima ovog dijela Češke. Jedna od najzabavnijih karakteristika Krkonoša su boude – brojne planinarske kuće. Naziv su dobile iz stare njemačke riječi Buode koja označava kućicu ili nastambu. Poljaci ih zovu schronisko. Uz riječ bouda u njihovom nazivu obično stoji ime graditelja, prvog vlasnika ili mjesta gdje se nalaze. U početku namijenjene za stanovanje pastira, tek krajem 19. stoljeća one su prenamijenjene i pretvorene u hotele-planinarske domove. Ali o boudama kasnije.

Budući da ne pratim skijanje, nisam prije čula za Špindlerov Mlyn, no žestoki poznavatelji toga sporta uputili su me da je to turistički gradić od 1300 stanovnika u kojemu se održavaju skijaške utrke, uglavnom ženske. Špindlerov Mlyn nalazi se na visini od 720 do 1270 m i ima jaako puno staza za skijanje koje su povezane žičarama, a vidjeli smo i topove za snijeg. U Špindlerovom Mlynu je Kafka napisao jedan od svojih najpoznatijih romana – Zamak. Stekla sam dojam da se radi o tipičnom turističkom gradiću u kojemu je sve podređeno turistima – restorani, hoteli i ostala mjesta za potrošiti novce. Očito da tamo nitko ne ustaje rano jer kad smo došli oko pola osam ujutro, ništa nije radilo. Umjesto kave, odmah smo se spremili za pokret i na brzinu prepakirali stvari za tri dana hodanja. Nismo baš imali kristalnu ideju što će nam sve trebati jer nismo znali što nas očekuje. Naravno, zato smo ponijeli stvari koje nam nisu trebale, ali smo zato u žurbi zaboravili one koje su nam trebale. Navikli na draži improvizacije, srećom, nismo dozvolili da nas to obeshrabri.

Već u pola devet bili smo ispred žičare Medvedin, tamo izljubili kombi koji nas je s ostatkom stvari trebao čekati do srijede i zasjeli na sjedala žičare koja nas je otpeljala sa 745 mnv na 1235 mnv.

Počeli smo hodati u 8.40. Nakon što smo u pola deset stigli ispred Vrbatove boude, počela sam shvaćati u što smo se upustili. Vrijeme je bilo prekrasno, nebo je bilo plavo, bez ijednog oblačića, sunce je tek počelo grijati, a mi smo već nakon nekoliko koraka morali skidati suvišnu odjeću, mada se još u Špindlerovom Mlynu činilo iznadprosječno hladno. Kako je postajalo toplije, snijeg se sve više topio i hodanje je bilo teže nego ikada prije jer smo propadali u sve mekši snijeg. Dodatni problem je bio što smo morali održavati konkretan tempo kako bismo na vrijeme (do navečer) stigli na odredište, dom Šlaski koji je na poljskoj strani.

Kraj Vrbatove boude (1397 mnv) samo smo prošli, a oko petnaest minuta do deset smo u snijegu pokušali locirati izvor rijeke Labe (koja svoj tok počinje baš ovdje, a završava na Sjevernom moru; najpoznatija češka rijeka, Vltava, jedna joj je od glavnih pritoka).

Prateći češke markacije koje su napravljene u bojama (žuta, zelena, crvena, plava) i putokaze koji, za razliku od naših koji izražavaju vrijeme hodanja, pokazuju kilometražu, u deset sati smo stigli u Labsku boudu gdje smo doručkovali čaj i gulaš koji je izgledao kao krumpirova juha, dakle, bez mesa. Bouda je djelovala velebno i pomalo odisala socijalistički. Cijena se ne sjećam, ali nije bilo prejeftino i nije se moglo plaćati eurima.

Odmor nam je odgovarao jer smo konsolidirali redove, krenuli u 20 minuta do 11, a u 11 sati i 20 minuta smo već bili u Martinovoj boudi (1255 mnv). Ušla sam jer sam željela dotočiti vode, a dočekali su me konobari u leptir-mašnama i ugođaj kao u luksuznom restoranu hotela s barem četiri zvjezdice. Pomalo sam se osjetila kao uljez, no onda sam shvatila da su svi gosti bosi i da su, zapravo, izletnici i skijaši.

U deset do 12 izašli smo na greben i prvi puta (većina nas) ušli u Poljsku. Točno sat vremena poslije došli smo u Petrovu boudu (1285 mnv) koja također nije radila, no prije toga zadržali smo se na i pokraj neobičnih kamenih formacija koje su izbijale ispod snijega. Putem smo susretali isključivo skijaše koji su se sporadično ljutili što im gazimo po tragovima skija, ali nitko nije samo hodao. Mi uvijek moramo biti nešto posebno.

U pola dva je Milan najavio ručak u jednoj od bouda – Špindlerovoj. Tu sam zapravo shvatila što sam ponijela viška: hranu. A i definitivno sam se uvjerila da mi i Česi imamo različita promišljanja o tome što je zapravo planinarski dom. Naime, Špindlerova bouda zapravo je hotelčina s de luxe apartmanima, talijanskom, meksičkom, orijentalnom i štajaznamkakvomsvene kuhinjom. Nas su najviše zainteresirala originalna češka jela pa je većina jela gulaš serviran u štruci kruha i mesne kombinacije s knedličkama i umakom. Prisjetila sam se da Česi ne serviraju salatu, nego povrće uglavnom tretiraju kao dekoraciju uz meso i krumpirove derivate.

Ovo „skromno“ planinarsko utočište također je nudilo wellness, unutarnje bazene, salone za fitness te terene za mali nogomet, košarku i tenis koji su trenutačno bili pod snijegom. Cijene su bile jako pristupačne – gulaš u kruhu je, primjerice, koštao 60 čeških kruna ili oko 17 kuna.

Nakon što smo se propisno natrpali (hranom), oko tri sata popodne krenuli smo dalje. Uspon koji nas je dočekao me je dokrajčio pa sam u sljedeća tri sata počela shvaćati koje mišiće nisam koristila prilikom proteklih planinarenja ili ikada. Tri sata mukotrpnog hoda po sad već polutekućem snijegu, pun želudac i neprospavana noć gotovo su me natjerali da ostanem tamo gdje jesam i oformim malu hrvatsku koloniju. Međutim, pjesma (Sve ptičice iz-gore...) i veselo bodrenje mojih supatnika me natjeralo dalje, a pomalo i činjenica da je Cug, koji je vozio cijelu noć i uopće nije spavao, još uvijek na nogama i ne grinta ni upola kao ja. Osim toga, budući da je godinama učio češki, koristili smo ga i kao službenog prevoditelja barem onih riječi koje su, radi zajedničkog porijekla, sinonimski dvosmislene.

Nakon sto godina smo ugledali i Snješku, a nekako ispod nje nalazio se poljski dom Šlaski koji je izvana bio žut i ružan, iznutra drven i velik, no predstavljao mi je natkriveno mjesto koje ima krevet i, gotovo nevjerojatno – tuš. Još nevjerojatnije – tuš s toplom vodom. Svi smo spavali u istoj sobi s osam kreveta, a oko 9 su nam uključili i grijanje pa smo mogli donekle osušiti mokre cipele i odjeću.

Domaćini su nam prodali pivo, a hrana je za eure bila prilično skupa, za zlote prihvatljivija. Jeli smo „iz ruksaka“. Ujutro su nam prodali jako dobru kavu i prezaslađen čaj i nekako kao da su jedva čekali da odemo. Dečki su večer ranije imali „bliske susrete“ s djevojkom koja je bila jako ljuta na njih iz njima nepoznatih razloga pa sam dobila dojam da nisu baš sretni što rade u ovo doba godine. Osim toga, čini mi se da smo taj dan bili jedini spavači u domu.

U utorak smo u pola devet krenuli prema Snješki. Trebalo nam je nešto više od pola sata ne osobito strmog uspona, ali nezgodnog radi leda i pretvrdog snijega na stazi.

Vrh je zapravo neobični plato na kojem se nalazi napuštena divovska građevina koja izgleda kao retro verzija svemirskog broda s tri tanjura, jedna veća drvena zgrada s terasom koja je nalik na nešto vojnog karaktera, zgrada pošte (?) koja nije radila i žičara koja vozi na češku stranu. Do deset sati smo se divili prekrasnom pogledu i uživali u osvježavajućim napitcima u češkom restorančiću na ulazu u žičaru. Do doma nam je trebalo nešto manje od pola sata.

Uzeli smo stvari i odmah produžili prema domu Samotnia u kojemu smo trebali prenoćiti sljedeću noć. Naspavani, najedeni i zaliječenih mišića, više nije bilo teško uhvatiti ritam hodanja. Gotovo pa mi je postalo neobično hodati a da ne propadam u snijeg. Sunce je veselo najavljivalo još jedan pakleno sunčani dan koji je bio u nesrazmjeru sa snijegom ispod naših nogu.

U dom Samotnia stigli smo u 15 do 12. To je jedan od najljepših, najudobnijih i najsimpatičnijih domova od svih u kojima sam boravila. Nalazi se na jezercu Maly staw (Mala bara) i okružen je planinom s tri strane. Postoji još od 17. stoljeća i prvobitno je bio utočište za hodočasnike koji su hodali do crkvice svetog Wawrzynca.

Dom je 1966. preuredila obitelj Siemaszko, a ima veliku terasu, suvremeno uređene kupaonice i restoran, a sobe s malim tvrdim ležajima, čistom posteljinom i umivaonikom. Vrata svake sobe su od tamnog drveta i ručno oslikana veselim šarenim crtežima.

Dobili smo sedmokrevetnu sobicu čiji su prozorčići bili pokraj malog zvonika i tamo ostavili stvari. Nismo se dugo zadržavali, nego smo se odmah spustili prema Karpaczu, turističkom gradiću na poljskoj strani Krkonoša.

Nakon sat vremena šetnje po kamenoj stazi i djelomično kroz crnogoričnu šumu konačno smo stigli u Karpacz na čijem se ulazu nalazi crkva Wang koja je jako poznata jer je napravljena 1200. godine u Norveškoj i preseljena je u Karpacz.

Karpacz je mjestašce u kojem živi oko 5000 stanovnika na jugozapadnom dijelu Poljske. Jedno je od najvažnijih skijaških i planinarskih središta u Poljskoj. Smješteno je na visini od 885 mnv do 480 mnv i prostire se nekih četiri do pet kilometara duž ceste. Gornji dio Karpacza poznat je po fenomenu gravitacijskog brda koji je relativno rijedak u svijetu. Radi se o fenomenu „boca koje se kreću uzbrdo“, tj. neobične pojave u kojoj se predmeti kreću uzbrdo umjesto nizbrdo. Pokušala sam pronaći na webu više o tom fenomenu, no uglavnom pišu da se radi o optičkoj varki, a za razloge za i protiv vjerovanja da ta pojava postoji radije bih konzultirala fizičare.

Prema staroj njemačkoj legendi, u šumama Krkonoša kraj Karpacza živi Rübezahl, planinski duh koji je ime dobio jer je oteo princezu koja je voljela repicu (Rübe). Zamolila ga je da joj je posadi, a kada je brojao sjeme (zählen), ona mu je pobjegla. Rübezahl je hiroviti div koji je prema dobrim ljudima prijateljski raspoložen, uči ih medicini i daje im poklone. Okrutan je prema onima koji ga ismijavaju. Nismo ga sreli, vjerojatno nas je izbjegavao jer su neki od nas već lipsali od gladi.

Nakon nekog vremena bauljanja po Karpaczu, grupa se podijelila na manje dvije. Mi smo završili u restorančiću Tempo pokraj banke i središnjeg parka. Očekivali smo bilo što, a dočekala nas je ljubazna, ozbiljna i simpatična mlada konobarica i obećavajući miomirisi. Nisam shvatila je li konobarica i inače toliko brbljava ili poljski jezik tako zvuči, ali bila sam oduševljena i hranom i uslugom i cijenama. Naručili smo ono što je na jelovniku predstavljeno kao originalno poljsko jelo. Juha je bila nalik na naš ajgemaht. Za 480 zlota (oko 80 kuna) Damir i ja smo naručili „pladanj za dvoje“. Dobili smo gomilu fantastično ispečenih krumpirića, začinjene svinjske odreske i kobasice koje su u sebi imale neobičan nadjev te hrpicu čudno začinjenog pečenog zelja. Kasnije su nam objasnili da je to zapravo jetrena kobasica. Bank je dobio ogroman odrezak s hrpom krumpira i pečenim jajima. Za desert mi je ponudila originalnu poljsku slasticu koju je nazvala šarlota, a donijela mi je toplu pitu od jabuka sa šlagom. Svidjela mi se Poljska.

U šest sati bili smo u domu Samotnia, a večerali smo piroge (pierog), tradicionalno jelo ovog dijela Europe koje je originalno slavenskog porijekla. Pretpostavljam da su ih tamanili i naši pretci – meni su bile fantastične. Milan i Sonja jeli su/pili baršč, toplu juhu od crvene cikle. Poslužuje se vruća i ima kiselkasto-sladak okus. Neobična, ali vjerojatno izuzetno zdrava jer joj okus baš i nije neki.

Nakon doručka na terasi Samotnije, u srijedu smo krenuli prije devet prema Lučnoj boudi, oogromnoj planinarskoj kući koja nije radila, a oko nje su pripadnici češke verzije Gorske službe spašavanja i njihovi psi imali pauzu od vježbe spašavanja iz lavine. Iako smo im se javili, oni su se pravili kao da ne postojimo pa mi je bilo žao radi entuzijazma kojega smo uložili u naš pozdrav.

Produžili smo uzbrdo, a zatim nizbrdo (Cug je natjerao ruksak da mu glumi sanjke. Srećom, nije bilo posljedica.) do hotela Vyrovka (1357 mnv) koji nije radio. Na termometru smo vidjeli da je tek 12 stupnjeva, iako mi se činilo da je vruće.

U 11 sati krenuli smo prema zapadu spuštajući se prema strmoj padini do Špindlerovog Mlyna. Budući da u tom dijelu Krkonoša lavine vole nastajati, a ovakva vrsta snijega im osobito pogoduje, Milan nas je rasporedio da hodamo udaljeni jedan od drugoga 10 metara. Nekako smo se odjednom ušutjeli i nastojali gledati ispred sebe jer je snijeg svakim metrom spuštanja postajao sve mekši i sve smo više propadali, a spust je bio izuzetno strm. U jednom satu smo svladali 377 mnv i uskoro su nas dočekali slapovi u Svetom Petru, malom selu pokraj Špindlerovog Mlyna kamo smo stigli u jedan sat.

Nakon besramno obilnog ručka oprostili smo se od Špindlerovog Mlyina i Krkonoša raspravljajući o prednostima i nedostatcima planinarenja ovom planinom mimo sezone. Zaključili smo kako se treba vratiti i vidjeti kako Krkonoše izgledaju ljeti, ali biti svjesni razloga zašto su baš svaki od bouda i domova koje smo sretali putem napravljeni megalomanski i svaki s kapacitetima omanjeg jadranskog turističkog naselja.

Uputili smo se do Male Skale, mjesta osamdesetak kilometara udaljenog od Praga koje se nalazi u središtu Češkog raja, vjerojatno najpopularnijeg turističkog odredišta u Češkoj. Time je trebao početi drugi dio našeg planiranog puta.

Češki raj je poznat po sedimentnim stijenama koja se izdižu iz bjelogoričnih šuma i čine svojevrsne kamene gradove. Potječu iz drevne Zemljine povijesti pred 70 do 100 milijuna godina. Oblikovali su ih vremenski uvjeti i erozija. Godine 1955. proglašeni su zaštićenim područjem. Nalaze se u okolici većih gradova Turnova i Jičina oko kojih su manja mjesta prepuna pansiona i kojekakvih prenoćišta. Bili smo smješteni u urednom i simpatičnom pansionu u mjestašcu Male Skale koji se sastojao od više apartmana, a svaki je imao namještenu kuhinju i kupaonicu s tušem i toplom vodom. Osim nas tamo je bila samo mlada njemačka obitelj koju smo vidjeli samo jednom. Čim smo došli, Sonja, Željko i Milan krenuli su u obilazak Suhih stijena i vidikovca Sokol, a mi ljenčine smo ostali u apartmanu uživajući u hrani i pivama koje smo užasno jeftino platili u češkoj Billi.

U četvrtak u osam ujutro krenuli smo do Jičina, prekrasnog starog gradića (iz 12. stoljeća) s gotičkim središtem i brojnim renesansnim i baroknim građevinama. Hodali smo Kselnicom dva sata do brežuljka Zeblin na kojemu je kapelica svete Marije Magdalene, malo uživali u pogledu na Jičin i vratili smo se u 11 sati. Jičin nas je toliko opčinio da u potpunosti preuzimamo odgovornost što je naš Milan, koji nas je tada trebao napustiti i vratiti se svojim obavezama, zakasnio na predviđeni vlak koji je kretao iz Turnova u dvadeset do 12 (Milane, još jednom oprosti).

Iz Turnova, točnije, iz Turnov Mesta (iza željezničke stanice) krenuli smo u jedan sat na obilazak središnjeg dijela Češkoga raja. Put je odlično markiran i može se izabrati između crvenog, plavog, žutog i zelenog. Milan nas je uputio da pratimo crvenu stazu, a kod Adamove lože prijeđemo na zelenu (ako se dobro sjećam). Uglavnom, prošli smo pokraj svojevrsnog slavenskog poganskog svetišta, vidikovca na Turnov i u dva sata smo bili kraj dvorca Valdštejn.

Nismo baš bili motivirani za ulazak u dvorac, a kad smo shvatili da se treba kupiti ulaznica, demokratski smo odlučili da ćemo ga preskočiti. Prije tri sata smo bili u najpoznatijem kamenom gradu Hruboj Skali koji se sastoji od impresivnih kamenih tornjeva koji su visoki do 55 metara. Na svakom koraku nailazili smo na zastrašujuće vidikovce koji su nam pružali pogled na samo dno kamenog grada. Naravno da su Hrube Skale omiljeno odredište penjača. Najpoznatiji vidikovci su Marianska Vyhlidka, U Lvička i Janova vyhlidka. Pojedinačne grupe kamenih tornjeva i kamenih formacija nazvane su prema onome na što podsjećaju i uz njih su vezane mnoge priče (Vražja ruka, Dirigent, Svjetionik, Sahara, Zmajeve stijene, Mišja rupa, Adamov krevet).

Nakon šetnje šumskim putom u tri sata prošli smo kroz arboretum Bukovina pokraj kojega je nekakav vrtić ili škola u prirodi, a sat vremena poslije pokraj groblja kojim je odana počast svim češkim planinarima koji su poginuli istražujući planine diljem svijeta. Kameni tornjevi i stijene jako su porozni, a tlo ispod njih prekriveno je pijeskom. Oko pola sedam krenuli smo iz Turnova u Malu Skalu.

Mala Skala mjestašce je na sjeveru Češkog raja kroz koje prolazi rječica Jizera. Poznat je po dvorcu Pantheonu koji je gotovo ugrađen u stijenu koja se izdiže iznad Male Skale.

Navečer smo prošetali kroz Malu Skalu u potrazi za hranom i sasvim slučajno smo naiši na autentični češki restorančić imenom Boučkov statek smješten u tipičnoj seoskoj kućici koja je uređena onako kako su nekada izgledale kućice u Češkom raju, svojevrsna inačica kućica u etno selu Kumrovec. Tijekom neka dva sata koje smo tamo proveli, shvatila sam da su posjetitelji ovog restorana uglavnom domaći ljudi. Restoran je bio skroman i nepretenciozan, s jelovnikom ispisanim kredom na ploči iznad šanka, jednostavnom poslugom (konobar je u pauzama gulio krumpir ispred kamina), vrlo domaćom češkom hranom i prihvatljivim cijenama. Posluživali su isključivo jela pripremljena na domaći način i jeli smo nekakvu varijantu pohanog mesa s krumpirom. Za desert smo tražili sachericu i dobili smo svaki ogroman komad najcrnjeg kolača kojega sam vidjela u životu koji je bio neobičan, ne presladak i serviran sa šlagom. Pretpostavljam da je to originalna varijanta sacherice koju su Austrijanci kasnije „doradili“ i komercijalizirali.

Budući da smo u petak navečer planirali povratak kući, nakon kupovine u Turnovu (stvarno im je hrana jeftina) uhvatili smo autoput preko Praga (budući da je vinjeta koju smo kupili na ulasku u Češku, a koja je koštala jako malo trajala tjedan dana) do Bratislave i nešto prije dva sata ušli smo u Slovačku. Iako smo razgovarali o stajanju u Bratislavi, zaključili smo da bi nas ulazak i izlazak koštao puno vremena pa smo radije odlučili stati u nekoj od slovačkih provincija koje su nam na putu. Izbor je pao na gradić Malacky koji je od 10. do 20. stoljeća bio u Mađarskoj, a kojeg smo mi potpuno krivo nazvali Malecki, a zapravo mu ime dolazi od mađarske riječi malacka što znači praščić (zapravo u prijevodu: Praščić-grad). Ipak predosjećajući o čemu se zapravo radi, u lokalnom restorančiću najeli smo se svinjskih odrezaka pripremljenih s hrenom i zapečenih sa sirom. U Mađarsku smo ušli nešto prije pola pet, s istim dilemama o estetici kao i na polasku prošli smo kroz nju i u Hrvatsku stigli preko prijelaza Gola nakon devet navečer.

Zahvaljujući Željku koji je tijekom puta vodio statistiku i bilješke, mogu izvijestiti da smo od Bjelovara do Špindlerovog Mlyina prešli 845 km za 12 sati, a ukupno smo se vozili 1900 km. U 27 sati prohodali smo 85 km, i to uglavnom po snijegu. Svaki dan hodali smo prosječno sedam sati. Kući smo se vratili preplanuli (zapravo izgoreni), jako zadovoljni, puni dojmova, malo više shvaćajući češke turiste u Hrvatskoj i s više zaključaka od kojih je možda najvažniji: ni brdo ni planinu nikada ne treba podcjenjivati.