Hrvatsko planinarsko društvo “Bilogora” Bjelovar

SEKCIJA DRUŠTVENIH IZLETA


Erwin u oblacima

Tue, September 30, 2008 - 1:26:05

Provedite nedjelju u prirodi i (dobrom) društvu.

Zvuči jednostavno, međutim sve je manje ljudi danas spremno odvojiti nekoliko sati, a kamoli dan ili dva za vlastitu dobrobit. No, kako bilo, imao sam sreću i upornost prijateljice planinarke koja me uspjela nagovoriti i tako se nađoh u društvu koje se u nedjelju rano zaputilo, rekoše mi kasnije, na tromeđu Like, Gorskog kotara i Velebita - dvoriječno "Bijele stijene".

Razmišljao sam putem kako ljudi mogu nakon putovanja od nekoliko sati, eventualne nenaspavanosti i trpljenja raznih neudobnosti u vozilu, po dolasku na odredište krenuti put planine u osvajanje vrhunaca. Bilo mi je jasno nakon što smo stigli - nalazim se među osobama koje su potpuno odvojene od vanjskog svijeta i ništa ne osjećaju ili su fanatici pa vide samo cilj i opet ništa ne osjećaju. (Mislim na bolove i putna prigovaranja zbog koječega.)

Krenuli smo, a nakon desetak minuta hoda još jedan hladan tuš - naglo skrećemo s poprilično širokog puta i ne odveć strmog, prema manjem, skrivenom u šumi i priiiilililično strmom. Na putokazu su i Bijele stijene, njihov vrh, a piše i udaljenost - 40 minuta?! Prošlisumetrnci. 40 minuta nisam hodao zadnjih 40 godina tongue laugh.

Slavek: "Nejdite gore!"

Krenuo sam za ostalima uz strminu i pokušavao ne razmišljati o onome što je pisalo. (Bilo bi dobro maknuti takve natpise ili barem napisati u nekim kodovima koje početnici ne razumiju.)

Iako je strmina još uvijek ne osjećam umor, a niti bol u ekstremitetima. Za sada ne čujem niti veseli žamor planinara, vjerojatno zato što sam se u panici odvojio od njih u nastojanju da pokušam doći do vrha dionice i granice umora nakon čega bih se mogao strovaliti i reći "ja više ne mogu, možete me nositi, vući ili cipelariti".

Nekoliko puta je bilo kritično, no nekim čudom sam neozlijeđen uspio doći do visoravni na kojoj je planinarski dom "Kapela" i ljubazni domaćini koji slave 40 godina postojanja njihovog penjačko-šetačkog kluba. Čak su pripremili i tortu, ali nas obavijestiše da smo nenajavljeni višak i da moramo krenuti dalje. Ionako smo kanili prema vrhu, ne zadržavati se, osim kratke okrjepe i malo razgovora.

Neki su uspjeli iskamčiti poneki topli tanjur nečega od domaćina. Drugi su pripremili kolače ili nešto drugo i obilazili planinare nudeći ih. U jednom momentu sam imao na izbor čaj od domaće rakije. Ne, hvala, otrgoh se vlastitoj ruci koja je već htjela krenuti.

Domaćin (k.i. Slavek) nam daje preporuku da se nikako ne penjemo na vrh jer je kiša (zaboravih spomenuti tu sitnicu) i bijele stijene Bijelih stijena su vrlo skliske i opasne za pentranje po njima. Super, barem neću morati plaziti po stijenama u svojoj savršeno bijeloj jakni i novim (jeftinim) planinarskim cipelama. Osim toga, tu je i vjetar, kiša, a i umor se počeo javljati.

S koliko-toliko pozitivnih misli o izbjegavanju krajnjeg napora, uputismo se prema obližnjem vrhu, odnosno prolasku kraj njega. Malo hodanja, provlačenja, puzanja, korištenja sajli i našli smo se pod vrhom.

Vabidba vrha

Na moj užas neke od iskusnih planinara (tzv. i-planinari) ugledao sam na pola stijene koja je vodila na sam vrh. A rekli su da se ne smije penjati zbog uvjeta. Neki su stajali u podnožju stijene i odlučili ne ići na vrh. Super, barem neću biti jedini.

Odjednom se stvorilo nekoliko starijih planinara koji su kulturno zamolili da se oni koji ne misle ići na vrh maknu malo u stranu. Ovo mi je bilo nevjerojatno. Ma nije valjda da se ja ne mogu popeti, a ljudi stariji i dvadesetak godina prolaze kraj mene bez problema. Ipak odlučih krenuti prema vrhu pa što bude.

#$%&?=*!"$& i stigoh na vrh. Ugledah nasmijanog i-planinara kodnog imena Erwin i nekolicinu ostalih iskusnika. Koja ekstaza. Još da se vidjelo nešto, ali nema veze što su oblaci. Ljudi moji, kao što je teško opisivati okus finih kolača ili predivne glazbe, tako je teško opisati osjećaj dolaska na vrh. To jednostavno treba probati.

I-planinari su nešto radili tamo, ja sam dolazio polako k sebi, nekoliko puta je bljesnulo kao ovjekovječba trenutka i onda silazak. E da, prije toga jadikovka u stilu "pet puta bih se penjao, a jednom silazio", kao, teže je sići nego popeti se.

Sišli smo na kraju svi i u komadu i nakon kratkotrajnih pogleda i izmjene koje pozitivne vibre, krenusmo putem kojim smo prethodno dogovorili kako bismo sustigli one koji se nisu odlučili popeti na vrh.

Begova staza

Slučajno ili ne put nas je vratio natrag do doma. Izgleda da je došlo do neke greške. I-planinari su morali nešto kratko izvijećati i odlučiti tko i kamo.

Na kraju smo odlučili da ćemo ponovo prema vrhu, dakle ponoviti dionicu, ali ne skroz na vrh, već samo proći kraj njega i Begovom stazom nastaviti do busa koji nas je čekao na starom mjestu.

Uz zajedljivo-šaljive opaske i-planinara na račun kruženja oko vrha, u drugom (već viđenom) pokušaju uspješno smo se otisnuli u šumovito, maglom prekriveno prostranstvo. Put bi trebao trajati dva, dva i pol sata. Sada mi je bilo sasvim svejedno, ako treba hodao bih i pet sati.

Planinarski brejkdens

Opis puta koji je uslijedio trajao bi predugo pa sam se stoga poslužio jednim od dostignuća tehnologije i snimio kratki filmić kako bih vam dočarao sreću i idilu grupe koja se odlučila na šetnju bez obzira na vremenske uvjete.


Uz nekoliko interesantnih proklizavanja, pirueta i špaga u kombinaciji s brejkdensom na ljigavo-blatnjavom putu te provlačenja kroz superuske prolaze (neki su bili toliko uski da je i-p. Erwin dobacio kako smo spori kao da smo na carini cheese ), uspješno smo se dovukli do makadamske ceste i busa.

U tim sam trenutcima savršeno razumio starčeke koji tvrde i u 80-tima da se u duhu osjećaju kao da im je dvadeset. "Softver" mi je bio spreman na novi izazov, samo je bol koja je pristizala iz skoro sviju dijelova "hardvera", opominjala da sam prekoračio granicu opterećenja.

Apdejt iliti hepiend

Nekoliko dana nakon povratka teško mi je zaboraviti prirodu i nedjeljno društvo, iako se trudim raznim sredstvima (prekomjeran posao, stresne situacije, obiteljska podbadanja itd.). I dalje mi kroz misli prolaze planinari, stijene, vrh B.S.-a, nasmijana Erwinova faca, Begova staza i sve drugo viđeno i doživljeno toga dana.

I na kraju, svakom tko čita ovaj tekst isprika zbog opširnosti, a onom tko se zbog toga odluči krenuti put planine srdačan pozdrav i dobrodošlica.

E, i pozdrav i-planinaru koji ima velike planove (čuo sam nešto o Mount Everestu ili tako nešto cheese ), i svim šetačima dobre volje.

vaš (na trenutke nesuvisli) planinski izvjestitelj kodnog imena da ni jel bil bi gladan



E-mail lista
Primajte obavijesti o akcijama i izletima i prijavite se na našu mail listu

SADRŽAJ RUBRIKE
HODATI JE ZDRAVO – 23 KM DO ZRINSKOG TOPOLOVCA!
NA ZIR PA U TESLIN MUZEJ U SMILJANU!
BILOGORCI NA VELEBITU
PLANINARAC NAŠ SVAGDAŠNJI
NA ZLEVANKU U SVETU ANU!
POSLIJE VRHA RISNJAKA NA IZVOR KUPE!
MARIJA BISTRICA: ‘S GOSPON FULIROM’, PO 15. PUT!
IZ PLANINARSKOG DNEVNKA – NA KRETI, IZ DANA U DAN!
ZA PRAZNIKE U BIH: NA POGORELICI, BITOVNJI…
NA RAVNOJ GORI I NIJE TAKO RAVNO!
NI BRDA, NIT’ PLANINE, ALI GOSTOLJUBIVOSTI NA PRETEK!
BJELOVARČANI U SLOVENIJI - ŠEST SATI PO HALOŠKOM KRAJU!
BJELOVARČANI NA PROMINI (ČAVNOVKA, 1148 M)
ZA PRAZNIK RADA KOD VESELKE I MATE!
VIŠE OD 300 PLANINARA NA KAMENITOVCU!
U ZIMSKOM ZAGRLJAJU BITORAJA
Bilogorci na prvom ovogodišnjem snijegu
Iz Kupreškog polja na Veliki Vitorog
JEDAN JE VELEBIT
IZLET U NEPOZNATO 2014.
Oko Livanjskog polja po Kamešnici i Šatoru
Visočica- planina gorštaka i netaknutih pejzaža
“KROZ GERONIMOVU ZEMLJU” (Predbožićna šetnja Bilogorom 2013.)
Međunarodni dan planina na Papuku
TRADICIONALNI IZLET U NEPOZNATO
Bilogorski planinari pozdravili se sa ljetom!
6. memorijalni planinarski pohod Tragom zbjega lovinačkog kraja – Istinom protiv zaborava
20. Antunovski piknik - Krndija
BJELOVARCI I ČAZMANCI NA DANIMA HRVATSKIH PLANINARA NA ŽUMBERKU
NA IVANEČKOJ PLANINARSKOJ OBILAZNICI
USPON PREKO 7 ZUBI NA VRANILAC
USKRSNI VIKEND NA ORJENU I RUJNICI
PIaninari , hodočasnici (planinarski križni putevi)
PLANINARI, HODOČASNICI
Odrađena prva radna akcija u sklopu projekta Vesela djeca
Izlet u Donju Stubicu
PLANINARSKA GRUPA OŠ ZAPRUUĐE GOJZEKI – HPD ŽELJEZNIČAR na Bilogori
Tako su putovali naši stari
KROZ GERONIMOVU ZEMLJU 2012., predbožićna šetnja Bilogorom
Bilogorski planinari dobili su svog “vuka”
PROLJEĆE NA BILOGORI 2012.
Slavonski planinarski put u “jednom dahu“
Iz dana u dan s SPP-a - drugi i treći dan
Iz dana u dan s SPP-a
Dugometražna akcija HPD „Bilogora“ Bjelovar - SLAVONSKI PLANINARSKI PUT U 8 DANA
Pješački pohod „K bratecu„ (Bjelovar-Varaždin 2010.)
Foto reportaža s izleta na Veliku planinu 23. svibnja 2010.
Proljeće na Bilogori 2010.
Priča vođe puta o zimskom Zavižanu
Geronimov izvještaj s nedjeljne šetnje - 27. prosinca 2009.
HPD Bilogora na Fokinoj stazi 19. prosinca 2009.
Bilogora u snijegu - 20. prosinca 2009.
Do nepoznatog i natrag (oliti još jedna akcija visokoga rizika)
Drugi susret planinara Primorskim stazama
Impresije jedne planinarke ili Muke po velebitskim kišama
Durmitor - dnevnik “voditeljice” puta
Virovitica – sedam dana poslije
Foto zapis s nedjeljnog izleta na Golicu
Hrvatski planinari na češkim brdima ili Kako smo se popeli na češku Snješku
Radna akcija na Kamenitovcu 22. ožujka 2009.
Kako nam je bilo: izlet na Kalnik 22. veljače 2009.
Bilogora na Ravnoj gori
O Ravnoj gori (14. - 15. veljače 2009.)
Putovanje po Indokini - 2. dio
Putovanje po Indokini
O zimskom pohodu Vinica - Martinščak 18. siječnja 2009.
Postbožićni osvrt na predbožićnu šetnju Bilogorom
Priča o jesenskoj kiši, odustajanjima i kestenijadi
Listopadski izlet - Petrova gora
Erwin u oblacima
Erwin: Kako mi je bilo na Bijelim stijenama
Iz dnevnika vođe puta: južni Velebit, 15. – 17. kolovoza 2008.
Lički biseri