Naslovna Obavijesti Najava izleta i akcija 90 godina HPD Bilogora Visokogorska sekcija Ekološka sekcija Sekcija društvenih izleta O Bilogori Povijest Društva Statut Društva Planinarska knjižnica Biti planinar Kontakt Fotogalerija
Doživljaji planinara

Durmitor - dnevnik “voditeljice” puta

Napisala: Nikolina Marinić
Fotografije: Damir Bencek (uglavnom), Željko Vinković, Sonja Belamarić, Dubravka Tončić i Nikolina Marinić


Nakon što su se stišali dojmovi s planinarenja po Durmitoru i boravka u Crnoj Gori, eto podužeg foto-albuma/teksta o dojmovima.

Prošlo ljeto sam s Ravnogorcima iz Varaždina bila na planinarenju u Bugarskoj. Bez obzira što su bugarske planine prelijepe, usta su im neprestano bila puna Durmitora i Šibalića kod kojega su bili godinu dana ranije. Toliko su me zarazili Crnom Gorom da sam, pomalo ne razmišljajući, odmah predložila Željku i ostalima da bismo i mi mogli u Crnu Goru. Skupila se tako simpatična ekipa od dvadeset i petero planinara, 22 Bjelovarčana, Vedran i Tihomir i Igor iz PD Strahinjčica iz Krapine, šarenih godina, kondicije i planinarskog iskustva, ali svi s ogromnom motivacijom i ljubavi prema planini i prirodi.

Nikada prije nisam bila u Crnoj Gori. Oni koji su pričali govorili su da je „prekrasna“, no iza toga se kriju bezbrojni i vrlo osobni dojmovi koje nam je teško pretočiti u riječi. Znala sam da su Crnogorci jako ponosni ljudi daleke prošlosti i drevnih običaja. Crna Gora je mala veličinom i stanovništvom, no s mnoštvom prirodnih i kulturnih ljepota. Na malom su prostoru čak četiri nacionalna parka i puno biljnih i životinjskih vrsta. Bezbrojni su i vrlo vrijedni manastiri i ostavštine kršćanskih, islamske i poganskih kultura i religija. Čula sam i za crnogorsko primorje koje je, navodno, toplije od našeg, a plaže su još pristupačnije i uglavnom pitome i pješčane.

Što se tiče Durmitora, „diva koji spava“, prema površnim informacijama iz literature i interneta očekivala sam planinu vrlo nalik na Velebit, samo „malo“ veću (pedesetak vrhova viših od 2000 m na vrlo maloj udaljenosti), puno pješačenja, malo oštrih uspona, dosta jezera i prekrasnih vidika.

Putovali smo gotovo cijelu noć autoputom do Slavonskog Broda, zatim na Doboj, Sarajevo i prema Foči. Samo su nas jednom zaustavili bosanskohercegovački policajci (cijeli prednji dio autobusa svjedoči da su tražili čekić za razbijanje stakla u hitnim slučajevima i vrećice za povraćanje koje moraju biti crne boje). Cesta prema Šćepan Polju, mjestu na granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore je jako loša, iako je šteta što radi mraka nismo uspjeli vidjeti kakva se to planina nadvila iznad nas. S domaćinom Goranom Šibalićem smo se trebali naći ujutro u Plužinama, mjestu na Pivskom jezeru. Na graničnom prijelazu su Crnogorci nevjerojatno sretni ako imate pripremljen popis putnika s adresama, brojem putovnice i datumom i mjestom rođenja.

Naš domaćin Goran Šibalić bio je točan. Nakon što je prvi nesporazum oko organizacije uspješno riješen, shvatila sam da se radi o staloženom i ozbiljnom čovjeku koji će se potruditi da nam boravak u njegovoj zemlji bude što ugodniji. Od Varaždinaca sam o njemu čula pohvale, a na internetu sam pronašla podatak da je iskusni planinar koji je pohodio sve veće vrhove Europe, bio u Kavkazu, Himalaji, da je markirao durmitorske staze i da šeće Durmitorom u društvu svoga psa Belog.

Goran je porijeklom iz malog mjesta Pitomine koje se nalazi kilometar od Žabljaka, a vlasnik je prekrasno uređene planinske kućice koja može primiti više planinara. Iako mi je rekao da je „smještaj planinarski“, istina je da je bio puno udobniji nego što sam očekivala. Potpuno obložena drvetom, ima sobice s krevetima na kat i ormarima, dnevni boravak i kuhinjicu koju nismo morali koristiti.

Obilne doručke i večere pripremala nam je njegova supruga Suzana, a jeli smo domaću crnogorsku hranu s primjesama vojvođanske kuhinje koja je jako prijala našim izgladnjelim planinarskim želudcima. Našlo se domaćih delicija i za naše vegetarijance koji ni ovdje nisu ostali gladni. Goran je preuzeo brigu za svu administraciju: boravišne takse, ekološke takse, prijave i ulaznice, bio nam je planinarski vodič, pripovjedač i zabavljač. Imao je i puno razumijevanja za naše fotografe, onemoćale i boležljive i dojmio se baš svih članova naše male ekspedicije.

Iako sam bila prilično dobro informirana o onome što me očekuje, ipak sam se u subotu oko pet ujutro dala iznenaditi kada smo konačno ušli u Crnu Goru. Prešli smo preko trošnog mostića, a ispred nas je odmah osvanulo tirkizno plavo Pivsko jezero. Omamljeni od nespavanja i divote prizora, produžili smo prema Plužinama, mjestu na Pivskom jezeru. Na samom ulazu u Crnu Goru nalazi se hidroelektrana Mratinje o kojoj su nam pričali domaćini. Hidroelektrana je sagrađena 1975. godine i visoka je dvjestotinjak metara (gotovo najviša u Europi). Ono što su stari ljudi govorili o njezinoj izgradnji pokazalo se točnim – uzrokovala je poplavu i nastanak Pivskog jezera, a cijelo mjesto Plužine je stradalo i preseljeno radi poplave.

Pivsko jezero obišli smo u dva brodića koji su nas vozili slijedeći put koji smo nekoliko sati ranije prošli cestom. Domaćini su nam bili mladi dečki iz Turističkog domaćinstva Vuković koji iznajmljuju sobe, organiziraju izlete i imaju restoran Zvono u Plužinama. Bili su jako šarmantni i nenametljivi i zabavljali su nas pričama o svom mjestu i Pivskom jezeru, a u spilji u koju smo stigli nakon sat vremena vožnje pripremili su nam pravu gozbu nudeći nam pršut, šunku, crnogorski sir, kruh, medovinu i rakiju.

Putem nazad stali smo na maloj plaži gdje se manji dio okupao u Pivi, a veći dio nije mogao izdržati a da ne propješači dio stijene koja se uzdizala iznad nas, tobože tražeći izvor pitke vode.

Ručali smo u restoranu Zvono izvrsnu riblju juhu, pastrve s blitvom i zapečenim grahom i na kraju pitu od višanja. Na povratku smo obišli Pivski manastir koji je potpuno prenesen radi izgradnje hidroelektrane.

Put iz Plužina prema Pitominama vodi cesticom kroz srce Durmitora. Koliko god sam se veselila što ćemo ga vidjeti, toliko sam bila zabrinuta radi našeg vozača Mladena koji je naslućivao što nas na cesti s jednim trakom čeka s velikim autobusom. U kratkom roku svladali smo veliku visinu putem koji vodi oko planine koja se izdiže iz Pivskog jezera, a probijena je malim tunelima koji nemaju problema oko toga da budu smješteni u zavojima. Ispred nas išao je Goran i tako je upozoravao vozače da smo na cesti s velikim autobusom. Uskoro smo se priviknuli na to da se svaki susret s drugim prijevoznim sredstvom pretvori u pravu malu akciju u kojoj vozači automobila mahnito vrte volanima i traže mjesto gdje da se sklone kako bi nas propustili, a mi glavinjamo po autobusu znatiželjno istežući glave. Najzabavniji mi je bio par staraca koji su izgledali kao da su pobjegli iz pedesetih u kojima su se blisko družili s pokojim Brozom pa mi nije bilo neobično kad su izletjeli iz auta mašući i uzvičući „Hrvatska, bratska zemlja, dala nam je druga Tita!“

Stali smo u Trsi na kiselo mlijeko i Nikšićko pivo hlađeno u snijegu. Tada sam, neopterećena događanjima na cesti, prvi puta ostala zapanjena ljepotom Durmitora. Ogromne bijele stijene obrubljuju valovite svjetlozelene pašnjake. Potpuno sam izgubila osjećaj za dimenzije jer sve izgleda apsolutno velebno, a opet nekako prisno i maleno. Vidjeli smo Sedlo, Prutaš i Bobotov kuk koje smo trebali obići sljedećih dana, a cestu su nam presijecala stada ovaca i krava. Neprestano smo nailazili na nakupine kućica iz kojih se vijorio dim i koje su pojačavale dojam da je Durmitor vrlo živ i nastanjen.

Žabljak me iznenadio: turističko mjestašce prepuno novih drvenih planinskih kućica i s ružnim velebnim socijalističkim hotelom. U Pitominama je bilo tiše i mirnije.

Drugi dan nestrpljivo smo krenuli na Savin kuk (2313 m). Autobus nas je ostavio na parkiralištu pokraj kafića pa smo na uspon krenuli u 8.00 sati ispod žičare.

Uspon je odmah bio pravi. Kasnije sam shvatila da je to uobičajeno za Durmitor: nema baš šetnjica po ravnom - ili se uspinje ili se spušta, i to vrlo konkrentno. Bilo je mjestimično oblačno i bila sam gotovo uvjerena da će nas uhvatiti kiša (zaključujući po iskustvima iz zadnjih „sto“ izleta smile), no imali smo sreće.

Oko 11 smo prošli izvor i došli do mjesta gdje se na desno mogao pratiti krivudavi oštri uspon na Savin kuk, no mene je više zanimala lijeva strana koja je otkrivala oštre kukove i vjerojatno zanimljiv uspon i prekrasne poglede.

Vrlo brzo smo se dogovorili i podijelili na dvije grupe: desetero se odlučilo lagano otputiti do Savinog kuka s kojega se, kasnije su nam prepričali, vidi Crno jezero, Pitomine i Žabljak. Oni su uživali u odmoru na vrhu i laganoj šetnji nazad. Ostatak ekipe (trinaestero) krenulo je prema Šljemenu.

Prema prijevoju koji nas je vodio do vrha smo se spustili brzo i čini se, pomalo brzopleto s obzirom na teren (rastopljeni snijeg + sipina), no sve je završilo bez posljedica za aktere (osim što su neki od njih još više ustrajali u odluci da mrze snijeg).

Izlaz na greben bio je kratak i izrazito strm. Pomoglo mi je što sam čula da Saša nekome iza mene objašnjava da na takvom terenu uvijek treba biti težište u tri točke (jedna ruka, dvije noge; dvije ruke, jedna noga). Smetali su nas kamenčići koji su se kotrljali ispod nogu ugrožavajući one koji su se penjali ispod nas.

U pola jedan došli smo na vrh istočnog Šljemena (2445 m) koji je otkrivao pogled na komadić Crnog jezera i Međed, jedan od najzahtjevnijih vrhova u ovom dijelu Durmitora. On nam je cijelo vrijeme bio u vidokrugu kada smo grebenom produžili do zapadnog Šljemena (2455 m) gdje smo stigli za pola sata.

Staza je bila vijugava i strma, ali isplatilo se. Vidici su bili velebni i uživali smo u mirisu planinskog bilja koje je cvalo i na ovoj visini.

Nastavili smo na Milošev tok i zahvaljujući suncu koje je probilo oblake ostali se neko vrijeme izležavati na planinskoj livadi.

Do autobusa smo se spustili preko grebena Šljemena pa prostranom livadom, u donjem dijelu prošaranom klekovačom i sipinom. Trebalo nam je manje od tri sata da svladamo visinsku razliku od gotovo 1000 metara, no isplatilo se ići baš tom stazom. Cijelo vrijeme nas je pratio pogled na dolinu u kojoj je smješten i Žabljak.

S obzirom da u ovo doba godine ima šumskih jagoda, bez obzira na brojne berače, neke su nas uspjele dočekati da „svežemo dušu“ do večere.

Spavalo se lošije, valjda radi visinske razlike. Normalno je to kad se ekipu koja živi na ispod stotinu metara nv stavi na 1500 mnv. Uspavljivanje se vršilo na različite načine: od kartanja do ispijanja Nikšičkog piva (neizbježno za sve planinare koji istražuju Durmitor).

U ponedjeljak smo krenuli iz Pitomina pješice u pola osam kroz prekrasnu smrekovu šumicu u suprotnom smjeru od Žabljaka.Cilj dnevnog izleta bili su Ledena pećina i Obla glava (potonji vrh fakultativno).

Oko deset sati zastali smo ispred prekrasne doline na kojoj smo ugledali dva konja i u daljini mnoštvo načičkanih ovaca. Bio je to pastirski katun u kojemu živi dvometraš Vuk i čuva stado od 150 ovaca tri mjeseca godišnje.

Saznali smo da je Durmitor zapravo podijeljen na katune koji su „vlasništvo“ crnogorskih obitelji koje u tim dijelovima planine mogu držati životinje, ali ne smiju graditi ništa što bi ugrozilo okoliš. Život je u ovom dijelu Crne Gore bio zanimljiv, pričao je Goran, jer se radi snijega nije moglo izaći iz kuće gotovo šest mjeseci u godini. Na pitanje što su tada radili odgovorio je da su kartali belu i pravili djecu.

Ispod Vukovog katuna nalazi se jezerce i izvor pitke vode gdje smo obnovili zalihe. Do Ledene pećine trebalo nam je tri sata po vrlo oštrom usponu, većim dijelom po sipini, manjim po stijenama, još manjim po livadi.

Često smo stajali radi odmora, a dio ekipe je patio od manjih zdravstvenih poteškoća pa smo ih nastojali ohrabriti. Pretpostavljam da je Ledena pećina velika atrakcija jer smo susretali puno uspuhanih turista (manji broj planinara), uglavnom Rusa i Srba.

Ledena pećina nalazi se ispod stijene Obla glava, a s nje se pogled pruža na Žabljak i Crno jezero.

Nekolicina nas se spustila u nju tridesetak metara po mekom snijegu (imali smo osiguranje od užeta, tako je bilo lakše) kako bismo se divili prekrasnim ledenim figurama u spilji. Uznemirili smo njezine stanovnike, dvije glasne crne ptice, pa se nismo zadržavali. Ostatak nas je čekao sunčajući se i uživajući u gablecu i pogledu.

Oko dva sata je šestero iz grupe otišlo na petnaestominutni uspon na Oblu glavu (kažu da je kao uspon na naš Bojinac), a ostatak je strepeći radi sipine i strmog silaska krenuo prema katunu. Izgleda da smo strepili uzalud jer smo svi stigli u jednom komadu iako klecavih koljena.

Zainteresirani su obavili „šoping“ sira kod Vuka.

Oko pet sati krenuli smo prema Pitominama i stigli u sedam, na večeru koja nas je već čekala.

Utorak je bio isplaniran za lakšu šetnju na kojoj bismo uživali i odmorili se za uspon na Bobotov kuk koji smo trebali obaviti u srijedu. Goran je predložio kanjon rijeke Mrtvice koji se nalazi u središnjem dijelu Crne Gore, trideset i pet kilometara od gradića Kolašina prema Podgorici, gotovo na obroncima impresivne planine Maganik.

Kanjon blijedo podsjeća na naša Plitvička jezera. S obzirom da je poznat po velikom broju zmija otrovnica, naš Veljko se pobrinuo i nabavio protuotrov kojega smo ovoga puta nosili sa sobom. Goran nam je rekao da u Pitominama ima riđovki, a u planini i poskoka, no nismo vidjeli niti jednu životinju koja bi imala nešto protiv nas. Ipak, u kanjonu nas je zamolio da pazimo i hodamo disciplinirano jedan iza drugoga i ne švrljamo baš previše po kamenju i žbunju. Iako nismo vidjeli niti jednog poskoka, čula sam glasine da ih je Goran nekolicinu svojim štapom vješto „pospremio“ u njihove rupe.

U sedam ujutro krenuli smo autobusom preko Žabljaka i Šavnika i u deset sati stigli u gostionicu Kod Raša s najzanimljivijim zahodom kojega sam ikada vidjela (surovija varijanta onoga u domu na Alanu). S obzirom da nam je autobus bio prevelik, do početka kanjona smo pješačili dijelom po asfaltu, a dijelom po makadamu, gotovo dva sata. Na Durmitoru sam već gotovo zaboravila koliko je nesnosna vrućina u nižim predjelima u ovo doba godine jer na planini gotovo neprestano puše osvježavajući vjetrić. U kanjonu je pržilo 34 stupnja Celzija s pojačanom količinom vlage. Prošli smo pokraj kućice ispred koje je izvor i u kojoj živi mala žuta mačka i produžili prema mostu. Shvatila sam da je kanjon, bez obzira na vremenske nepogode, uistinu prekrasan jer je okružen stijenama i planinom visokom gotovo tisuću metara, a raslinje je divlje i obrubljeno mahovinom.

Bacili smo kamenčić kroz Kapiju želja i produžili prema Mrtvičkim gredama, stazi u stijeni koju su isklesali stanovnici sela na vrhu kanjona kako bi napravili prolaz za sebe i konje.

Kanjon je dug dvanaestak kilometara, ali mi smo došli samo do Mrtvičkih greda i vratili se nazad. Za sljedeći put smo ostavili vidjeti most kojega je knjaz Danilo dao izgraditi u spomen majci.

Nazad je još više pržilo pa smo požurili prema dijelu gdje se spajaju Morača i Mrtvica. Dio je požurio nadoknaditi tekućinu Kod Raša, dio se okupao u bistroj i hladnoj rijeci, a najmanji dio se rashladio čim je ušao u vodu do koljena.

Negdje oko pet sati poslijepodne stigli smo u „civilizaciju“, simpatični turistički gradić Kolašin gdje smo prozujali u potrazi za sitnicama, popili espresso (koji se poslužuje rjeđe nego turska kava) i pojeli pokoju autentičnu slasticu (kažu da su baklave jako dobre wink) te tako osjetili crnogorsku svakodnevicu.

Na povratku u Pitomine navratili smo pogledati most na Tari u Đurđevića Tari koji je visok dvjestotinjak metara i najviši je i najljepši cestovni most u Europi. Nismo prešli preko njega jer prelazi Taru na cesti prema Pljevlji, nego smo nastavili prema Pitominama.

Bobotov kuk najviši je vrh kamenih zubaca koje Durmitorci nazivaju Soe nebeske (ili Soe Božje) jer izgledaju visoko i moćno, kao da podupiru nebo. Soe nebeske čine Bezimeni vrh, Đevojka i Bobotov kuk koji je s 2523 mnv najviši vrh Durmitora. On je bio naš cilj predzadnji dan našeg boravka na Durmitoru.

Nisam znala što da očekujem od uspona jer sam na webu čitala različite dojmove planinara. Goran, shvatila sam, nije želio omalovažiti ozbiljnost vrha, no nije nas htio niti previše uplašiti. Netko je rekao da ga je on popeo već preko dvjesto puta, ali to mi ništa nije značilo. Vidjela sam ga kako hoda po rubu litice, kako Damir kaže, kao da je u dnevnom boravku. Zadrani su me upozorili da je pri kraju uspona stijena koja je jako strma i da treba pripaziti da nas ne uhvati panika.

Iz Pitomina smo krenuli u 7 ujutro. Nakon što smo, već prema običaju, napunili boce izvorskom vodom iz Studenca, autobus nas je ostavio na obližnjem „parkiralištu“. U petnaest do osam krenuli smo stazom od velebnog Sedla zaobilazeći Uvitu gredu oštrim usponom, mjestimično lagano eksponiranim, ali ne osobito napornim.

Nakon dva sata laganog hoda stigli smo do izvora i malog jezera Zeleni vir gdje je dio ekipe ostao odmarati se, a nas šesnaestoro se uputilo Danilovom pločom prema vrhu.

Nakon dva sata izrazito strmog uspona kojim smo svladali gotovo petsto metara visine stigli smo do prijevoja između Bobotovog kuka i Đevojke. Uskoro sam shvatila zašto je Goran bio u pravu kada nam je rekao da je opasno jako se izmoriti na ovom dijelu uspona: trebalo je ostaviti snage i pribranosti za posljednji dio.

Uskoro smo po strmoj sipini zaobišli zubac Bobotovog kuka i našli se na travnatoj stazici ispod koje je zjapila provalija od 1000 metara i koja je otkrivala prekrasno zeleno Škrčko jezero i cijeli novi lanac vrhova. Na stazici se odmarala nekolicina simpatičnih Poljaka koji su nam se neobično razveselili.

Posljednji dio uspona je najzanimljiviji i svodi se na pedesetak metara uspona „rukama i nogama“ – ne radi toga što je zahtjevan, koliko radi toga što kad pogledate dolje šume izgledaju kao male zelene mucice, a veliko Škrčko jezero kao lokvica od 5 cm. Zato, recimo, nisam uopće gledala prema dolje do trenutka kad sam se dočepala vrha. Uvijek rado citiramo našu Brankicu koja često govori „sve je u glavi“ pa još jednom zaključujem da se svaki uspon može svladati ako je čovjek dovoljno motiviran i pažljiv.

Tako je nešto prije pola jedan na Bobotovom kuku osvanulo četrnaestero ozarenih i ponosnih lica (osobito su bili ponosni naši seniori: Stevo, Veljko i Nada) te razvismo naše zastave i poslikasmo se na ono malo kamena.

S obzirom da nisam lovac na žigove, samo sam kroz jedno uho čula potmulo grintanje njihovih skupljača koji su međusobno razgovarali kako ih nema niti na jednom crnogorskom vrhu. Ipak, uvjerena sam da se nitko s vrha nije vratio razočaran jer su vidici predivni i u jednom pogledu je moguće obuhvatiti većinu onih divota koje smo proteklih dana gledali iz drugih perspektiva.

Do jezera, gdje nas je čekao ostatak ekipe, spustili smo se za sat i pol (do 14.30), a u 15 sati počeli se spuštati prema autobusu u kojemu smo bili već u pola pet te se razdragani vratili u Pitomine.

Sljedeći dan uvjerili smo se zašto kažu da je Prutaš najljepši durmitorski vrh. Goran nam je pripremio „šećer na kraju“ i još je obećao voditi Belog, svog legendarnog četrnaestogodišnjeg psa s kojim je godinama planinario. Budući da je Beli već stariji gospodin (mada ne izgleda tako smile) i pomalo boležljiv, u „penziji“ je i ne ide često u planinu. Proteklih dana ležerno nas je pratio pogledom i snimao sa svog spavaćeg mjesta (uglavnom spava na svojoj kućici) i bio je sretan kad je shvatio da ide s nama.

Krenuli smo oko 8.30 najkraćom stazom s Todorovog dola koja je prilično strma i uspon je bio nagao, no stajali smo često i išli vrlo sporo. Iako smo prvi dio staze išli po hladovini, sve je upućivalo da će dan biti vrućiji nego ijedan do sada (osim u kanjonu Mrtvice kojega je teško nadmašiti). Na usponu na Ilin do (2230 m) preko kojega smo išli ima malo strmih stijena, no ništa strašno.

Pogled je uistinu veličanstven: na Sou nebesku s jedne strane, Škrčko jezero do nje, a s druge strane se naziru Šareni pasovi. Staza između Ilin dola i Prutaša zapravo je cvjetna livada s mekanom zelenom travom i cvijećem u sto boja.

Otud je moguće spustiti se na Škrčko jezero, no mi smo zanemarili plan i ostali se izležavati na Prutašu na koji smo stigli pola sata kasnije. Prutaš je netipičan, prostran, blag i travnat pa smo pobacali stvari i zalegli u travu.

Oko pola jedan počeli smo se spuštati grebenom na drugu stranu do Škrčkog ždrijela. Ova strana otkrila nam je zašto je Prutaš dobio takvo ime: po kosim slojevima koji nalikuju na prutove.

Šetnja dolje bila je prekrasna, što radi cvjetnih livada, a što radi vidika (cijelo smo vrijeme ispred sebe imali Šarene pasove). Uživali smo ne žureći i odmarajući se svako malo. Na Škrčkom ždrijelu smo zato bili u 14 sati (uvjerena sam da je moguće stići za 45 minuta normalnog hoda) i počeli se spuštati markiranom stazom do ceste.

Već negdje na početku zadnjeg spusta Beli je počeo pokazivati znakove umora, a nakon petnaestak minuta je jednostavno prestao hodati. Izgledao je izmoreno i žedno i popio je svu vodu koju smo mu ponudili. Još je nekoliko puta pokušao hodati odazivajući se na Goranove pozive, no u jednom je trenutku stao. Bili smo užasno zabrinuti. Tomislav je zato prionuo izradi improviziranih nosila i dečki su se sjurili sljedeća tri kilometra dolje s nosilima na kojima je bio izmoren, ali ne i potišten Beli. Srećom, Beli je već do kraja večeri gotovo potpuno živnuo pa smo shvatili da je njegov umor bio posljedica jako vrućeg dana i njegovih godina.

S četvrtkom je naš planinarski dio izleta bio završen. Bila sam jako zadovoljna ekipom s kojom sam dijelila proteklih nekoliko dana. Oduševilo me što su isplivale osobine koje svi već pomalo zaboravljamo, a od temeljnih su, ne samo planinarskih: empatija, želja da se pomogne drugome i mudrost u procjenjivanju svojih sposobnosti. Prisjetila sam da je jako važno i znati uživati u prirodi jer često zaboravljamo da planinarenje u stvari nije sport, natjecanje, dokazivanje. Naš durmitorski provod zato je protekao u šalama, smijehu i veselju (ako izuzmemo tu i tamo koju manju zdravstvenu smetnju) i nadam se da će to biti i osjećaj koji će nas sjećati na ovu prekrasnu planinu i ljude koje smo na njoj susreli.

Rastanak od Pitomina u petak nije uopće bio tužan. Gotovo sam sigurna da ću se vratiti jer još se treba spustiti od Prutaša do Škrčkog jezera, vidjeti Crno jezero, popeti se na Međed, Crvene grede, Sedlo, prošetati do Savinog kuka (na kojemu na kraju nismo bili)... Dodatno me utješila Goranova rečenica da se svi koji su vidjeli Durmitor uvijek ponovo vrate.

Krenuli smo iz Pitomina natrag u Šćepan Polje otkud smo neznatno prešli državnu granicu s kombijima do polazne točke petnaestak kilometara udaljene od našeg odredišta. Nikad prije nisam bila na raftingu, a par mladih Zagrepčana koje smo susreli na Trsi rekao mi je da rafting na Tari u ovo doba godine nije jako opasan jer je razina rijeke dosta niska. Kasnije nam je skiper objasnio da je najbolje doći u travnju i da su ove godine na prijelazu iz zime u proljeće bili domaćini svjetskog prvenstva. Dečki-domaćini iz Rafting kluba Soko su bili okretni, brzi i ulijevali su povjerenje pa je dva i pol sata raftinga prošlo kao u trenu. Na povratku nas je čekala janjetina ispod saća, a nakon ručka u dva sata smo krenuli prema crnogorskom dijelu Jadrana.

S obzirom da je naš vozač bio od onih koji baš ne razumije što grupu ljudi može nagoniti da svoj godišnji žele provesti u Crnoj Gori, i to još na planinama, te da je većinu vremena proveo strepeći radi loših cesta, prepustila sam mu odluku da se na Risan u bokokotorskom zaljevu spusti cestom koju smatra najprihvatljivijom. Zato smo iz Plužina krenuli prema Nikšiću gdje smo se spustili se preko Danilovgrada (a mogli smo skrenuti nalijevo i ići preko Grahova ravno na Risan), prošli smo pokraj Podgorice i Cetinja, spustili se na Budvu i preko Kotora stigli u Risan nešto prije sedam navečer, bez obzira na to što smo stajali samo jednom i vrlo kratko. Unutrašnjost Crne Gore me jako podsjetila na našu Dalmatinsku zagoru, a Budva me iznenadila užasnom masom ljudi popikanih na mnoštvu plaža koje smo vidjeli iz autobusa, velikim zgradama i čudnom mješavinom između mediteranskog i urbanog štiha. Boka kotorska je prekrasna, s jedne strane oštro brdovita, a s druge pitoma i morska.

Risan je mali gradić, gotovo seoce, na samom vrhu zaljeva, a mi smo bili smješteni u velebni hotel Teuta koji, kao što je Igor smiješno primijetio, odiše zlatnim razdobljem jugoslavenskog turizma s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Navikla na visinu i hladnije ljetne noći, iako sam očekivala, ipak me iznenadila bokokotorska sparina i kad sam shvatila da je hotel u potpunosti klimatiziran, više ništa nije bilo važno. Prošetali smo navečer simpatičnim gradićem. Kupanje sam ostavila za ujutro. More je bilo gotovo iste temperature kao i zrak, suviše toplo. Sljedeći puta trebalo bi vidjeti i Skadarsko jezero.
Iz hotela smo krenuli oko pola deset ujutro, a u pola 11 smo bili na graničnom prijelazu Debeli Brijeg. Na granici se stvorila čudna kolona pa smo čekali više od sat vremena i oko podneva ušli u Hrvatsku i uputili se prema Dubrovniku gdje smo se razišli na dvosatni obilazak po starom gradu i po najvećoj vrućini. Vozač je bio sretan kad smo se dočepali naše nove autoceste iznad Vrgorca, baš kao i naš predsjednik Željko kada je oko Zadra ugledao svoj voljeni Velebit smile.

Eto, tako nam je bilo. Ne zamjerite na opširnosti, internet je demokratski medij pa se može nešto i preskočiti. Ako imate bilo kakvih upita o možebitnim detaljima, prijedloga, ideja ili bilo kakvih drugih komentara, slobodno ih uputite na komentar ili na mail .(JavaScript must be enabled to view this email address). S obzirom da smo bili oduševljeni smještajem, prehranom i organizacijom obitelji Šibalić, preporučujemo ih, a dodatne informacije o njima možete pronaći ovdje.